Jedno od nezaobilaznih imena riječke i hrvatske humanistike svakako je ono Radmile Matejčić, povjesničarke umjetnosti i arheologinje, čija je stota obljetnica rođenja obilježena u listopadu 2022. godine.

Matejčić je rođena 1922. u Banjaluci, a studirala je na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, gdje je magistrirala i zatim doktorirala 1977.

Radila je u Pomorskome i povijesnome muzeju u Rijeci, od 1952. do 1980., a od 1979. bila je nastavnica na Pedagoškome fakultetu u Rijeci, stekavši zvanje redovitog profesora.

Vodila je arheološka iskapanja i hidroarheološka istraživanja na Kvarneru, pisala je o baroknoj umjetnosti u Istri i Hrvatskome primorju, kulturnoj povijesti i drugim temama.

Široj je javnosti poznata po svojim knjigama: »Kako čitati grad: Rijeka jučer, danas«, »Crkva Gospe Trsatske i Franjevački samostan«, »Crikvenica – područje općine« i drugima. Preminula je u Rijeci 1990. godine.

Za detaljniji uvid u ostavštinu Radmile Matejčić pitali smo prof. dr. sc. Ninu Kudiš, redovitu profesoricu na Odsjeku za povijest umjetnosti riječkog Filozofskog fakulteta.

Ona je s kolegama s Katedre za umjetnost ranog novog vijeka u studenom prošle godine organizirala međunarodni znanstveni skup »Studium et ardor« posvećen uspomeni na Radmilu Matejčić, a na početku svoje znanstvene karijere Nina Kudiš bila je i asistentica uglednoj riječkoj znanstvenici na tadašnjem Pedagoškom fakultetu u Rijeci.

Kako smo tekst počeli načelno, biografskim podacima o Radmili Matejčić, pitamo Ninu Kudiš da čitateljima približi onaj najvažniji dio, na koji način valorizirati ostavštinu Radmile Matejčić.

Znanstveni doprinos

– Znanstveni doprinos Radmile Matejčić u istraživanju barokne umjetničke baštine Istre i Hrvatskog primorja je izuzetno važan, ali i velik jer je pisala o brojnim građevinama i umjetninama, znatno unaprijedivši naša znanja o njima.

Ona je bila prva koja se nakon Drugog svjetskog rata tom temom počela baviti sustavno, pišući na hrvatskom jeziku. Naime, raniji autori su uglavnom bili historiografi koji bi umjetničku baštinu spomenuli tek usput, najčešće u kontekstu povijesti nekog sakralnog objekta ili pišući o nekom važnom naručitelju.

Radmila Matejčić je, ustvari, prva pisala o baroknim umjetninama u Rijeci s pozicija povijesti umjetnosti, oslanjajući se na tiskane izvore, ali i arhivsku građu.

Činjenica da je svoja istraživanja nužno započinjala tekstovima autora poput Giovannija Koblera ili Giuseppea Viezzolija kada je riječ o gradu Rijeci ili Bernarda Benussija i Carla De Franceschija kada je o Istri riječ, možda ju je nesvjesno usmjerila prema historiografskom metodološkom pristupu i udaljila, pogotovo vezano za arhitekturu, od uvođenja tipološke podjele ili od prisilnog tipološkog razvrstavanja objekata koji su rezultat lokalne tradicije ili skromnih ekonomskih uvjeta gradnje.

Kako je to na skupu »Studium et ardor« istaknula prof. dr. sc. Dubravka Botica s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, baš je ovakav metodološki pristup omogućio da mnogi tekstovi Radmile Matejčić odolijevaju sudu vremena te se dobro uklapaju u moderan povijesnoumjetnički pristup koji favorizira metodu studija pojedinih slučajeva, reći će uvodno Nina Kudiš.

Nove spoznaje

Dodaje kako je važno istaknuti i da se Radmila Matejčić u svom radu bavila i arheologijom, hidroarheologijom, etnologijom, numizmatikom te poviješću zdravstvene kulture. No, najveći doprinos Radmile Matejčić odnosi se na prepoznavanje vrijednosti i stilsku analizu riječke barokne skulpture i altaristike, posebno kipara Antonija Michelazzija.

– Svakako treba istaknuti njezin članak »Antonio Michelazzi ‘sculptor fluminensis«, objavljen u znanstvenom časopisu Peristil davne 1967. godine.

Također, svoje je spoznaje o baroknoj arhitekturi i umjetnosti objedinila u poglavlju »Barok u Istri i Hrvatskom primorju«, danas slavne knjige »Barok u Hrvatskoj« objavljene 1982. godine u suautorstvu s Anđelom Horvat i Krunom Prijateljem.

Dugi niz godina to je bio jedini udžbenik za umjetnost 17. i 18. stoljeća u Hrvatskoj, a njegovo pomno iščitavanje bio je početni korak u radu brojnih danas uglednih hrvatskih barokista, govori nam Nina Kudiš.

No, kao i kod drugih znanstvenika i istraživača te razvitkom odgovarajuće znanstvene metodologije, dio zaključaka i stavova Radmile Matejčić odolio je tijeku i sudu vremena, no neki nisu.

– Kako ističu kolege Damir Tulić i Mario Pintarić koji su danas najbolji poznavatelji Michelazzijeve skulpture, ali i najbolji poznavatelji mletačke barokne skulpture među hrvatskim povjesničarima umjetnosti, mnoge zamjedbe Radmile Matejčić vezane za ovog riječkog kipara još uvijek su relevantne, kao i šira slika o ovom riječkom udomaćenom majstoru.

Isto vrijedi i za, na primjer, takozvanu Palaču šećera u Rijeci ili čitav niz sakralnih i profanih objekata u Istri. No, tijekom posljednja tri desetljeća ponovnim iščitavanjem starijih tiskanih izvora, novim čitanjem nepoznatih i poznatih arhivskih dokumenata te stilskom analizom koja je urodila brojnim novim atribucijama, to jest pripisivanjem djela određenim umjetnicima ili majstorima, došlo je do novih spoznaja o autorima, umjetninama te okolnostima njihova nastanka i izvornog smještaja.

Drugim riječima, od vremena djelovanja Radmile Matejčić količina znanja o umjetničkoj baštini 17. i 18. stoljeća Istre i Hrvatskog primorja višestruko se povećala pa su mnogobrojne pretpostavke sada postale potvrđene ili opovrgnute činjenice.

No, ovdje se dogodio jedan meni teško shvatljiv fenomen, pogotovo u vremenu kada jako puno informacija možete pronaći u nekoliko lakih koraka na internetu.

Naime, mnogi lokalni istraživači ili oni koji se takvima žele predstaviti, i danas kada pišu o spomeničkoj baštini Rijeke ili Hrvatskog primorja kao literaturu navode samo radove Radmile Matejčić te one izvore koja ona spominje.

Posljedica je takvog neznanja ili površnog pristupa iteracija danas odbačenih tvrdnji i pretpostavki te se time ne čini nikakva usluga ni Radmili Matejčić ni njezinu golemu doprinosu disciplini povijesti umjetnosti, govori Nina Kudiš.

Neophodnost terenskog istraživanja

Na naše pitanje o konkretnom slučaju u kojem pretpostavka Radmile Matejčić nije izdržala sud vremena, Nina Kudiš ističe primjer koji, ustvari, pokazuje ozbiljnost pristupa Radmile Matejčić izvorima i stručnom autoritetu.

– Za sliku koja prikazuje Pranje nogu iz bribirske župne crkve, u svojem poglavlju u knjizi »Barok u Hrvatskoj« Radmila Matejčić smatra da je djelo Jacopa Palme Mlađeg (Venecija, 1548./1550. – 1628.).

Ona je upoznata s činjenicom da je Emilij Laszowski, u vrijeme dok je bio ravnatelj Zemaljskog arhiva u Zagrebu, danas Hrvatski državni arhiv, objavio podatak da je autor ove slike izvjesni Thys.

No, odbacuje ga i priklanja se mišljenju Artura Schneidera, nekadašnjeg ravnatelja Strossmayerove galerije u Zagrebu. Danas znamo da je u pravu bio Laszowski koji je podatak najvjerojatnije pročitao u nekom do danas neidentificiranom arhivskom dokumentu, a ne Schneider.

No, kako nije bila specijalist za slikarstvo, Radmila Matejčić se, vođena zdravorazumskim zaključivanjem, opredijelila slijediti autoritet povjesničara umjetnosti, a ne povjesničara, opisuje Nina Kudiš.

Također, dodaje kako je vrijeme u kojem je djelovala, istraživala i objavljivala Radmila Matejčić sada već daleko iza nas te se uvjeti rada tadašnjih znanstvenika s područja humanistike jedva i mogu usporediti s današnjim okolnostima.

– Osobna računala, ali još više internet, točnije, internetske baze podataka kako za vizualni materijal, tako i za literaturu, postali su ključni »game changer«.

Bolji su i uvjeti za internacionalizaciju naših rezultata rada, imamo veću mogućnost publiciranja u inozemstvu i sudjelovanja na međunarodnim kongresima.

No, neke stvari se od vremena Radmile Matejčić nisu promijenile. To je, na primjer, osim neophodnsti dobrog poznavanja stranih jezika, i neophodnost terenskog istraživanja.

Bez upoznavanja umjetnina u stvarnom prostoru i vremenu, nema ozbiljne povijesti umjetnosti. Bitno je da široka javnost razumije da je ponekad najveće poštovanje koje nekom znanstveniku možete iskazati da nastavite njezin ili njegov rad, šireći ranije spoznaje, ali i katkada argumentirano opovrgavajući eventualne zablude.

U znanosti je uvijek tako, pa će istom sudu biti podvrgnuti radovi moje generacije istraživača, ali i onih koji tek stasaju, napominje Nina Kudiš.

Fakultetski rad

Govoreći o fakultetskom radu, naša sugovornica ističe da je Radmila Matejčić na Odsjeku za likovnu umjetnost Pedagoškog fakulteta u Rijeci nosila veći broj kolegija, a ključni su bili Umjetnost antike te Umjetnost renesanse i baroka.

Za kraj, Nina Kudiš govori nam i o tome što ju je začudilo dok je s kolegama s Katedre za umjetnost ranog novog vijeka, izv. prof. dr. sc. Damirom Tulićem, dr. sc. Mariom Pintarićem i Marinom Bolićem pripremala skup o znanstvenoj ostavštini Radmile Matejčić.

– Iznenadilo me što više nema puno znanstvenika i djelatnika Sveučilišta u Rijeci koji su Radmilu Matejčić osobno poznavali.

Još me više šokirala činjenica da većina studenata 1. godine Preddiplomskog studija prošle jeseni nije uopće znala tko je ona.

Nadamo se da smo to kongresom »Studium et ardor« izmijenili. Svejedno, protok vremena je neumoljiv, pa sam tako i ja, započevši karijeru kao njezina asistentica, sada u zrelom, zaključnom stadiju karijere.

Posebno sam stoga ponosna na činjenicu da se proučavanje barokne umjetničke baštine na Sveučilištu u Rijeci koje je započela Radmila Matejčić danas nastavlja kroz rad mlađih kolega s kojima sam pripremala skup, zaključuje Nina Kudiš.