RIJEKA – Opera »Pikova dama« ruskog skladatelja Petra Iljiča Čajkovskog premijerno je izvedena u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci. Projekt je to kojim službeno i završava sezona opernih premijernih naslova, a unatoč činjenici da se predstava sredinom lipnja odvijala u zgradi kazališta, publike nije manjkalo.

Dapače, dobrim spojem rijetko izvođenog opernog naslova, prilikom da se na sceni ponovo vidi proslavljena hrvatska operna umjetnica svjetskog glasa Dunja Vejzović i brojnim ansamblom od kojih veliki dio čine djeca, čija pojava na sceni uvijek garantira brojnu (obiteljsku) publiku, uprava kazališta vjerojatno i nije mogla pogriješiti. Nažalost, nakon pogleda na raspored izvođenja možemo se samo iskreno nadati da sav trud, rad i materijalna sredstva koja su uložena neće biti »ispucana« na postojeće dvije izvedbe u lipnju i jedno nacionalno gostovanje. Šteta bi bila ne samo zbog uloženih sredstava, već i zbog činjenice da je predstava zapravo dobra i kvalitetna. Izvođački ansambl čine brojna gostujuća imena, što ne ide u prilog nadanjima za većim brojem kasnijih uprizorenja jer varijabilni troškovi po izvedbi sigurno nisu mali. Ali, za razliku od nekih upitnih ranijih odluka, odabir pjevačke podjele ovaj put nije bio daleko od izvrsne.

Tajna »tri karte«

Radnja opere započinje pojavom časnika Hermana koji svom prijatelju Tomskom otkriva da je zaljubljen u plemkinju kojoj se, zbog svog siromaštva, boji iskazati ljubav. Istovremeno, mladi knez Jelecki obznanjuje svoje zaruke za istu plemkinju po imenu Liza, inače unuku stare grofice koja je u mladosti bila poznata kao »Moskovska Venera«. Osim što je osvajala muška srca, priča govori kako je stara grofica poznavala tajnu »tri karte« koje su uvijek dobivale u igri, a čime je namaknula značajno bogatstvo te je zato i danas nazivaju Pikovom damom. No, prema istoj priči grofici prijeti smrt ne bude li čuvala tu tajnu. Iako je zaručena za Jeleckog, Lizino srce pripada Hermanu te se oni kriomice sastaju, ali vrlo brzo Herman, osim oduševljenja svojom ljepoticom, počinje gajiti i nadu u otkrivanje kartaške tajne. Nakon upada u sobu grofice i traženja da mu tajnu i otkrije, grofica sukladno proročanstvu umire, a kasnije u snu mu tajnu i otkriva: karte su trojka, sedmica, as! Shvativši da Herman žudi za tom tajnom, Liza se pita pripada li njezino srce varalici, a nakon susreta na obali Neve prilikom kojeg Herman mijenja raspoloženja i naprasno odlazi u kartašnicu, Liza umire bacivši se u ledenu rijeku. U posljednjoj slici Herman prepun samopouzdanja ulaže ogromne novce i dobiva na trojku i sedmicu, ali u posljednjem dijeljenju nitko ne želi igrati osim kneza Jeleckog koji je izgubio zaručnicu, a na Hermanov pobjedonosni uzvik: »Moj as!«, Jelecki odgovara: »Ne, moj as tuče vašu (pikovu) damu«. Izgubivši sve, Herman shvaća da se grofica osvetila, a on poražen i shrvan moli za oprost.

Poznavati radnju ove opere važno je i zbog konotacija s Čajkovskim koje su od iznimnog značaja. Naime, ovaj skladatelj druge polovine 19. stoljeća jedan je od najvažnijih ruskih predstavnika romantizma čiji životopis obiluje pokušajima dubokih promišljanja glazbe koju piše, putovanjima i uključivanjem različitih utjecaja drugih glazbenih krugova. Senzibilnost njegove glazbe potpomognuta znalačkom orkestracijom rezultirala je nekim od vrhunskih partitura na globalnoj razini. S obzirom na to da je »Pikova dama« jedna od posljednjih njegovih opera, za očekivati je da će sadržavati i nešto od životne filozofije i iskustva Čajkovskog. Iz već spomenutog životopisa, ali i materijalnih dokaza (posebno pisama s Nadeždom von Meck) neosporno saznajemo da se radilo o osjetljivoj, pomalo melankoličnoj duši kojoj nije strana bila strast, ljubav i duboke emocije. Promatrajući partituru »Pikove dame« sve je to moguće vidjeti, a u slučaju dobre izvedbe i čuti.

Orkestar i zbor

Orkestar pod ravnanjem Valentina Egela uredno je i dinamično sudjelovao u izvedbi bez većih zamjerki. Spomenuti valja tek mjestimičnu preveliku glasnoću u odnosu na pjevače, posebno u prvoj slici, a moglo bi se promisliti i o gradaciji dugotrajnih crescenda koji kod Čajkovskog traju vrlo dugo, čime se postiže značajna napetost u iščekivanju harmonijskog rješenja koje koincidira s nekim značajnim dramskim događajem. Za primjer se može navesti najavljivanje dolaska carice na kraju treće slike koji nakon najave Majstora ceremonije treba izazvati žamor (koji Čajkovski detaljno notira kraćim glazbenim frazama i ispreplitanjem melodija i teksta) nakon kojeg slijedi velika glazbena i scenska gradacija. Upravo je ova scena primjer i nespretnosti u režiji jer efekt koji je Čajkovski sigurno zamislio nije u potpunosti ostvaren. No, ostatak režijskog koncepta redatelja Christiana Romanowskog i njegovih suradnika (oblikovatelj svjetla Dalibor Fugošić i koreograf Janne Boere) bio je na vrlo visokoj razini, domišljen i zaokružen. Nažalost, vjerojatno i nesvjesno, može se povući određena paralela nekih rješenja i ideja s poznatom izvedbom iz Salzburga 2018. godine u režiji Hansa Neuenfelsa i pod ravnanjem Marissa Jansonsa (npr. boje scenografije i kostima, neki scenski pokreti, promjene i slično).

Riječki operni zbor (zborovođa Matteo Salvemini) pjevački je i glumački dobro izveo sve svoje nastupe uspješno transformirajući boju tona od raskalašenih zabava, dvorskih balova, do crkvenih nabožnih napjeva (iako su neka tempa potonjih možda bila prebrza), a ako se govori o raskalašenim scenama zabave, pokoji osmijeh na licima pjevača ne bi bio naodmet. Za dječji zbor (zborovoditeljica Doris Kovačić) dobro je bilo rješenje u kojem je samo dio djece na sceni, a značajan dio u loži iznad orkestra jer inače glasovno, uslijed određene glasovne impostacije, ne bi bili dovoljno snažni za probijanje zvučne orkestralne barijere.

Herman Ivana Momirova

Hermana je tumačio Ivan Momirov bez većih problema, štoviše, vrlo uspješno. Ono što je ponekad nedostajalo, a to se mjestimično može primijeniti na još neke pjevače, jest mekoća i ispjevanost fraze u smislu da je potreban veliki i mekani legato u suprotnosti s borbenim ili recitativnim dijelovima. Takav legato i fraziranje značajna je odlika romantičara koju ne treba zanemariti, a koju se na ruskom jeziku (posebno kod Čajkovskog) itekako može dobiti. Izostankom tog pristupa izvedba je i dalje dinamična, ali vrlo često ide na »ho-ruk«. Ulogu Lize na početku sramežljivo, ali kasnije izvrsno tumačila je Marianna Martirosyan koja je pokazala velik raspon interpretacijskih mogućnosti. Pripaziti valja jedino na najtišu dinamiku koja na sceni nikada ne smije biti ekstremna kao u pokusnoj dvorani jer se jednostavno u publici nedovoljno čuje. Također, šteta je što su neki dijelovi arije u šestoj slici, barem iz perspektive publike u parteru, bili otpjevani u poklopac kofera što, srećom, nije umanjilo raskoš glazbe i glasa. Luka Ortar kao Grof Tomski imao je odličan nastup glumački i pjevački, a u karakternim ulogama (ovaj put pogođenim) dobro su se snašli Marko Fortunato kao Čekalinski i Dario Dugandžić kao Surin.

Uloga Poline pripala je Emiliji Rukavini koja je, kao i inače, pokazala raskoš svoga glasa, međutim nasuprot arije koja je bila odlična, prostor za napredak u smislu zajedničkog muziciranja, izjednačenosti glasova, boja i izgovora pokazao se u duetu s Lizom. Sličan prostor posebno je bio vidljiv i u prvom kvintetu u kojem sudjeluju druge uloge, a na kojem doista treba poraditi kako bi prozvučala bogata harmonijska suzvučja uslijed izostanka orkestralne pratnje.

Stara grofica Dunje Vejzović

Posebnu pohvalu zaslužuje Davor Nekjak kao Jelecki koji je od arije nadalje pokazao izvrsni izvedbeni kapacitet, muzikalnost, talent i glasovnu pripremu. U manjim ulogama uspješno su nastupili Sergej Kiselev kao Čaplicki, Slavko Sekulić kao Narumov, Giulia Diomede kao Lizina guvernanta i Gabriela Deglin kao Maša te kao scenska govorna uloga Jasmin Mekić kao Majstor ceremonije. Pohvala ide i svim ostalim članicama i članovima baletnog ansambla, statistima i djeci kojih je naprosto previše da bi bili nabrojeni. Za kraj valja istaknuti Dunju Vejzović u ulozi Stare grofice koja je glasovno bila točno sukladna životnoj dobi, ali i ulozi koju je izvela, dok je u glumačkom i interpretativnom smislu bila snažna i vrlo dojmljiva. Sve navedeno dobro je spojila i ideja s ozvučenim nastupom u snu.

Kao zaključak valja navesti da se radi o dobroj predstavi koju svakako vrijedi vidjeti. Primjer je to prave operne izvedbe u kojoj su uspješno spojeni ekonomičnost i postavljeni zahtjevi, a opernim sladokuscima neće biti žao pogledati je. Naravno, pod pretpostavkom da će izvedbi u sljedećoj sezoni doista i biti.