U petak u 20 sati 20. rujna u Kinu Jadran u sklopu Galerije O.K. bit će ekraniziran audiovizualni performans „Bez naziva/Plač“ autorice Bojane Guberac.

O radu kustosica Davorka Perić piše:

„Bez naziva i glasa. Puštanje na slobodu. Otpuštanje. Svaki pokušaj da zadržimo suze je nasilan prema vlastitom biću i svaki daleki bijeg u tišinu govori o napuštanju vlastite prirode i sebe samih. Video autoportret Bojane Guberac u plaču svojevrsna je komunikacija s vlastitim bićem i potrebom da se zbližimo sami sa sobom. Intimna izložba Bez naziva (Plač), sastoji se od videozapisa plača, bez tona, u kojem prepoznajemo stanje, ali ne čujemo zvuk. Poput plača bez suza, stoga autorica u malim bočicama izlaže tekućinu s natpisom Suze, zatomljenu esenciju života, koju povezujemo sa zatomljenim plačem, bez glasa.

Umjetnički pristup svakako problematizira vrlo širok spektar pitanja o rodu, ulogama i društvu, no ono specifično je ogoljavanje osobnih intimnih stanja kroz primarni odnos svakog bića prema samom sebi. Svaki plač iza sebe ima ljubav, očekivanje, nadu. Ako te emocije možemo osjetiti možemo plakati. Izostanu li – ostajemo nijemi, zatomljeni.

Utoliko plač je uvijek dobra vijest, da smo živi, da nam je stalo i da volimo. Umjetnice kroz bogatu povijest suvremene umjetnosti bilježile su tragove osobnih strahova, dvojbi, ushita, tragedija – tragove svojega bivanja, bez velikih riječi radila se inventura vlastitih života opisujući primjer primarnih ljudskih odnosa, jedan takav odnos majka – kćer zabilježen kroz rad dvadesetak autorica na velikoj izložbi Majke i kćeri u Zagrebu (2011), Pogon Jedinstvo, Galerija Prozori i kino Tuškanac, projekt kustosica Irene Bekić i Marijane Stanić. Koliko je nesvjesni i simbolički jezik autoričine tišine blizak arhitekturi vidljivo je u jednom klasiku, Le Corbusierovu stroju za življenje, odnosno tijelu kao kući, architecture parlante, u njoj arhitektura govori simboličkim jezikom, u slučaju rada Bez naziva (Plač) Bojane Guberac, to je nijemi plač u boci.

Judith Butler, američka poststrukturalistička teoretičarka dala je značajan doprinos feminističkoj teoriji, političkoj filozofiji, queer teoriji i etici, a u svojoj knjizi kritički problematizira radove Simone de Beauvoir, Julije Nevolje s rodom Kristeve, Freuda, Lacana, Derride i Foucaulta. Jedan od zanimljivih zaključaka knjige je da su sva naša ponašanja stilizirana i performativna, te da ono što radimo većinom nije dobrovoljan izbor, već kako to kaže Judith Butler onaj foucaultovski regulativni diskurs ili disciplinski režim koji odlučuje što je dozvoljeno i prirodno umjesto nas. Također smatra da su rodne uloge nastale performativnošću i citatnošću, te naglašava ulogu ponavljanja u performansu. Koncept performativnosti je ključan, proteže se izvan roda i može se smatrati punom teorijom subjektivnosti. U svim njezinim pitanjima Butler i dalje smatra performativnost centralom idejom.

Prešućivanje intime u kojoj se osnovne i osobne stvari ne govore, a osjećaju, neiskreni odnos, prema sebi čini da postajemo nesigurni. Model nesigurnosti i lažnog predstavljanja prenosimo dalje. Nemoć traži brigu i dobiva je, u tom kontekstu iščitavamo Plač koji postaje javan, kao performativno iscjeljenje. Na taj način vrlo realistično i zornim prikazom predanosti i kontinuiteta, zanimljivo je vidjeti kako autorica traži sebe i kroz autobiografski zapis, koji postaje javan uspostavlja emotivni balans. Introspektivni zapis kao autobiografski pristup, nastavljam dalje, kao individualna mitologija koji sami sebi stvaramo je neminovna za našu egzistenciju, ona je promjenjiva i njene oblike prolaznosti nužno je zabilježiti.“

Bojana Guberac je pjesnikinja, novinarka i ratna reporterka, a povremeno i performerica. Trenutno piše za slobodarski portal ArtKvart.