RIJEKA – Nakon predstavljanja iznimno važne knjige krajem prošle godine, »Modernizam na filmu« Andrása Bálinta Kovácsa, u relativno kratkom roku svjetlo dana ugledala je i druga važna knjiga koja se bavi modernizmom, »Predavanja o filmskom modernizmu«, domaćeg filmologa Nikice Gilića, nasljednika Ante Peterlića, koja na vrlo jasan način, protočnim tekstom, daje uvid u filmski modernizam i (d)ocrtava njegove konture.

Važan doprinos

Kako je uvodno istaknuo doc. dr. sc. Saša Stanić, koji je moderirao razgovor, knjiga istaknutog filmologa prof. dr. sc. Nikice Gilića još je jedan važan domaći doprinos filmologiji i proučavanju teme modernizma, a nastala je na temelju autorovih sveučilišnih predavanja.

– Autor je beskrajno nepretenciozan, ne boji se neka djela nazivati remek-djelima, a čitajući ovu knjigu imao sam osjećaj da je piše pasionirani gledatelj, a tek onda sveučilišni profesor. Prilikom davanja zaključaka vrlo je skroman te dopušta i da je u krivu. Čitajući ovu knjigu imam uistinu osjećaj da je riječ o predavanju, govorenom jeziku, koji je samo zapisan, ocjenjuje Stanić.

Glede stila, odnosno jednostavnosti napisanoga i same jasnoće, moderator pak uspoređuje Gilićevo pisanje s onime Milivoja Solara, ili pak Ante Peterlića, na što autor ističe kako mu je to i bio cilj, pisati kao oni, koji su »znali najkompliciranije stvari objasniti tako jednostavno i tako zanimljivo«, a je li uspio ocijenit će, između ostalih, i studenti kojima će knjiga bio dio literature.

Dio trenda

Što se tiče same teme modernizma, koja je vrlo popularna, u domaćoj su publicistici ranije izdane knjige slične tematike, autora kao što su Tomislav Šakić, Bálint Kovács, Paul Schrader, a svojim sustavnim pristupom i jasnim razlaganjem, i Gilićeva knjiga, koja je i dio trenda zanimanja za filmski modernizam, u publicistici zauzima važno mjesto.

– Taj trend nije samo naš, mislim da je dijelom vezan za našu pop kulturu, jer kino i film postali su nešto specifično. Tako da ovaj interes za modernizam koji je bio ambiciozna koncepcija filma je možda i reakcija na suvremenu filmsku stvarnost u kojoj je film sve manje bitan i sve više popularan te na neki način kao da gubi onu neku svoju auru. To nije organizirano, taj trend nije potaknut nečime, nego smo se svi mi koji se bavimo modernizmom počeli vraćati tim starijim filmovima da vidimo ima li sličnih danas, a ima, počeli smo čitati starije autore kao što je Paul Schrader, a onda se pojavila ta knjiga Bálinta Kovácsa, koja je jedna od najutjecajnijih knjiga iz povijesti filma u povijesti svjetske filmologije, koja je dala neobično zreo, cjelovit i inovativan pregled te problematike filmskog modernizma, ističe Gilić te dodaje kako je modernizam tema broj jedan u filmološkim krugovima.

Razgraničenja s modernizmom

Glede odnosa modernizam – klasičan film i kasnije moderan film – postmoderan film, autor kaže kako je jednostavno razgraničiti modernizam i klasičan film, jer klasični je film zamišljen tako da gledatelj ne misli da gleda film, već misli da gleda svijet.

– Bez obzira na žanr, imate dojam da je to nešto ljudski, razumljivo, pregledno, motivacija likova je jasna. Jednostavno, imate pred sobom potpuno jasnu sliku svega što se događa. U modernizmu je stvar kompliciranija, jer postoji jako puno načina da se krene u istraživanje da se odmakne od tog modela i onda je i individualnost pojedinog autora važna, tako da imate filmove koji su utemeljeni na montaži i igraju se montažom, imate modernističke filmove koji su utemeljeni na psihoanalizi, snovima, igraju se elementima podsvijesti, imate one koji se igraju s time što sve priča može. Modernizam je neki prostor istraživanja mogućnosti klasičnog stila. To zvuči kao negativna definicija, ali zapravo nije, jer je to logika filmske umjetnosti, reakcija na Hollywood u igranom filmu, reakcija na Disney u animiranom filmu; uvijek se na neki način ruše ti idoli klasičnog pripovijedanja, pojašnjava.

Pitanje postmodernizma

Nasuprot odnosu prema klasičnom filmu, »s postmodernizmom je stvar puno kompliciranija jer je pitanje u kojoj je mjeri postmodernizam posebna pojava«.

– Mislio sam da je to posebna pojava, ali sve više i više sam u problemu s tom podjelom, pa kao da se posljednjih godina onoj struji da je postmodernizam neka vrsta modernizma; on od modernizma koristi jako puno elemenata, doduše koristi i elemente klasičnog filma, i ima tu ironiju koja je kod modernizma često bila potisnuta, tako je duhovitiji, živahniji, zanimljiviji i razigraniji od modernizma, ali zapravo kao da on na neki način prilagođava modernizam nekoj novoj publici i nekoj novoj generaciji. A ja sam bio ta generacija kojoj je to postmodernizam radio, ja sam bio ta generacija kojoj je postmodernizam dobro legao, i on me zapravo pripremio da razumijem modernizam, jer sam u postmodernizmu vidio sve te eksperimentalne postupke koji su otkrili ovi iz prethodne generacije, tumači Gilić te dodaje da kritičari i teoretičari moraju slijediti umjetnika.

Stilski modeli modernizma

Na početku se knjige, uvodno, daje teorijski okvir za one postavke modernizma koje će kasnije biti oprimjerene, a prvo se poglavlje odnosi na poetičke i stilske modele modernizma – asocijativni, naturalistički i alegorijski, od kojih je asocijativni autor pojasnio na primjeru filma »Džepar« Roberta Bressona, koji se prikazivao nakon predstavljanja knjige.

– Veliki Bressonov film može biti shvaćen kao alegorija. Na isti način na koji su kršćani bili pozvani još od starih vremena da iz života biblijskih likova grade svoj život na način na koji su u epovima renesanse ljudi kroz povijest učili o bogu, religiji. Na sličan način i danas alegorija funkcionira; kad gledate u tome filmu novac je, između ostaloga, alegorijska priča o mogućnosti iskupljenja, o mogućnosti i moći i snazi ljubavi i o mogućnosti čovjeka da se uzdigne iznad materijalnog svijeta. Uz to što je to film o čovjeku koji se upetlja u ljubavnu vezu, ali čitan kao cjelina, film je zamišljen kao da govori o nečem širokom i velikom, kazuje profesor i nadodaje da je rukama u filmu redatelj dao dignitet najvažnijeg dijela tijela, što je spektakularan postupak, a izbacio je ukrase.

Alegorijski model

Osim alegorijskog modela, nastavlja, primjer za asocijativni model, bio bi, govori autor, »Andaluzijski pas«, »u kojemu se sve može povezati s bilo čime i da taj udarac, sudar potpuno nespojivih elemenata daje značenje, što je najočitije u eksperimentalnom filmu«. Vrhunski primjer naturalizma je Pasolinijev »Salo«, koji, ilustrira, »prikazuje fašizam kao mučenje tijela, ali i kao koprofagiju, ali i kao sve moguće vrste teško gledljivih sadržaja, a ideja je da se ide preko granice prihvatljivog, preko granice ukusa, preko granice uobičajenog, tako da se govori o najružnijim i najmučnijim elementima stvarnosti«.

Gilić u knjizi problematizira i odnos dokumentarističkih i pseudodokumentarističkih modusa, što objašnjava činjenicom da je »modernizam vrlo često u filmu zasnovan na tome da se imitira dokumentarni stil i postupci dokumentarnog filma, a također i postupci televizijskog dokumentarizma i novinarstva, no to nije specifično samo za film«, jer »odnos modernizma i stvarnosti mnogo je širi, pa se mnogo čita, spominje i govori esej Virginije Woolf ‘Gospodin Bennett i gospođa Brown’ u kojemu govori o realizmu da opiše vanjsko čovjekovo«.

– Tvrdi Woolf, dogodila se izložba moderne umjetnosti i suvremeni čovjek promijenio je svijest, a za njegovu svijest taj stari realizam više ne govori istinu. Stvarnost čovjeka je da mora istražiti podsvjesno, nesvjesno, ući u dubinu svijesti, i zato je modernizam na tragu tog eseja način da se govori istina čovjeku dvadesetoga stoljeća, što je temelj modernističkog istraživanja.

Mističnost filmske umjetnosti

Autor spominje autore kao što su Schrader, Bresson i Dreyer, pa glede Schradera, koji je zaslužan za kanonizaciju Dreyera i Bressona, ističe kako je svoju knjigu napisao u mladosti, »pa se radi o jednoj mističnosti filmske umjetnosti, prisutna je kreativnost u analizi koju stariji autori teško mogu doživjeti«. Bresson je pak, napominje, »rijedak primjer autora koji je u stanju očistiti film«.

Profesor u knjizi spominje autora kao što je Tomislav Gotovac, za kojeg kaže da je bio »istraživač asocijativnog modernizma, odnosno mogućnosti montaže da poveže nespojivo, da poveže kaotično, da slobodom povezivanja sruši neke pretpostavke i otvori neke nove mogućnosti shvaćanja svijeta«. Također, jedno je poglavlje posvećeno i Zagrebačkoj školi crtanog filma, »jednome od najkompleksnijih fenomena u povijesti svjetske animacije općenito«; jer »takva grupacija talentiranih, kreativnih i uspješnih umjetnika na jednome mjestu se nije nikad dogodila«.

Struktura knjige

Knjiga u nakladi Leykam Internationala broji 288 stranica, uz predgovor, uvod, filmografiju, bibliografiju, bilješku o piscu te kazalo osobnih imena, a sastoji se od poglavlja Tri modela – alegorijsko, asocijativno, naturalističko, Dokumentaristički modernizam?, Osobnost i modernizam, Prema Bressonu. Dreyer., Bresson, Nemogući montažni prostori u filmovima Tomislava Gotovca, Zagrebačka škola crtanog filma i Prema postmodernizmu.