Dugo je vremena, mogli bismo reći, povijest bila povijest samo »velikih« naroda, dok su se oni manji oslanjali sami na sebe, čuvajući da se ne zaboravi njihova historija i predaja. Čuvajući spomen na djela kako znamenitih ličnosti, tako i onih koji su pošteno zarađivali svoj kruh u znoju lica svog. Iako se u novije vrijeme istraživači »velikih« naroda zanimaju za manje, što povećava interes za lokalne teme, ne slijedeći modu, već istinsku želju za čuvanjem sjećanja, kako bismo bolje razumjeli sebe i druge, jedan od onih koji neumorno brinu da se povijest vlastitoga kraja, ali i šire, ne zaboravi jest dr. sc. Irvin Lukežić, redoviti profesor na Odsjeku za kroatistiku riječkog Filozofskog fakulteta. Kad bismo krenuli ispisivati njegovu bibliografiju, samo njome ispunili bismo ove stupce, od knjiga važnih za očuvanje lokalnih, i ne tako lokalnih tema, pa do teorije književnosti i latinske kulture.

Nova u nizu je monografija »Bartol Zmajić Svetoivanski i njegovo doba« koja donosi životnu priču bakarskog i riječkog političara koji je živio u 19. stoljeću. Lukežić će istaknuti kako je Zmajić prije svega bio dobar čovjek, veliki domoljub koji se bavio mnogim područjima, stoga ne čudi da je dio svog života obnašao i važnu funkciju riječkog župana. Bio je i saborski zastupnik, a njegova humanost i nesebičnost posebno su se istaknule za vrijeme epidemije kolere, kada se zalagao za bolesne i siromašne.

Zbog njegovog velikog humanog djela dodijeljena mu je plemićka titula te je postao vitez, a potom barun. Bio je prijatelj Ivana pl. Zajca, Ivana Mažuranića, Frana Kurelca, a u gostima mu je bio i Dragutin Hirc te brojne druge poznate osobe tog doba, reći će profesor Lukežić. Ljubiteljima lokalne povijesti svakako se preporučuje uzeti spomenutu monografiju u ruke, a kao uvod, što se sve može saznati o Bartolu Zmajiću, razgovarali smo s profesorom Lukežićem, krenuvši »ab ovo«.

Bartol Zmajić rođen je u Bakru 1813. godine. Na krštenju je dobio ime Bartol Augustin Benedikt. Otac Vicko Zmajić Dmitrov bio je s Korčule, u Bakar je došao poslom te ondje upoznao svoju buduću suprugu Tonku. Očeva strana obitelji bavila se brodogradnjom po kojoj su se i pročuli, dok je majčina obitelj bila ona uglednih bakarskih patricija, posjednika i brodovlasnika.

Ponosan na rodni Bakar

– Njegov djed, majčin otac, Bartol Medanić, po kojem je dobio i ime, bio je vrlo ugledan čovjek i obnašao čast papinskoga konzula u Hrvatskom primorju. Samo je po sebi razumljivo da je to utjecalo na njegovu samosvijest i jaki osjećaj zavičajne pripadnosti. Bio je ponosan na svoje korijene i na svoj rodni Bakar, a to je svakako morala biti posljedica njegova kućnoga odgoja, neposrednoga okruženja u kome se oblikovao kao osoba, kaže Lukežić. Odrastajući u uglednoj obitelji, kao mladić počeo se baviti politikom, imajući na umu interes prvo rodnoga Bakra, a potom i Rijeke i čitavoga Hrvatskoga primorja. Od mladosti je, reći će Lukežić, osjećao posebnu odgovornost prema drugima te rano stekao diplomatske vještine potrebne u politici.

– Bio je vrlo popularan te je zračio autoritetom, tako da su mu ljudi vjerovali i uvažavali ga. O njegovu podrijetlu, odrastanju i ranim godinama pokušao sam što je moguće temeljitije i opširnije govoriti u knjizi, budući da se taj problem do sada nije posebno istraživao, a mislim da je jako bitan za bolje razumijevanje njega kao čovjeka i javnoga djelatnika. Meni osobno bilo je posebno zanimljivo malo zaroniti u njegovo korčulansko obiteljsko rodoslovlje, o tome što su bili njegovi tamošnji preci, jer o tome baš ništa prije toga nisam znao.

To isto vrijedi, dakako, i za bakarsku lozu, odnosno, pretke i brojne rođake po majčinoj strani, kaže Lukežić. Osjećaj za praktične probleme i njihovo rješavanje Zmajić je usvojio u svojoj obitelji, koja je imala razvijenu tradiciju i svijest koliko su lokalni poslovi važni. To je, uostalom, i karakterstika starih primorskih i dalamtinskih komuna, koje su svoje korijene nerijetko imale još u rimskim vremenima. No, u njegovu daljnjem životu značajnu ulogu imalo je i školovanje. Gradsku školu, »normalku«, Zmajić je završio u rodnom Bakru, a nakon toga pohađao je riječku gimnaziju, tada još s latinskim nastavnim jezikom…

Potom odlazi u Zagreb, studira filozofiju, da bi potom završio pravne studije na sveučilištu u Požunu, današnjoj Bratislavi. S tim se obrazovanjem i iskustvom vratio u Bakar te je već vrlo mlad postao službenik kod bakarskoga Magistrata. U srednjim dvadesetima bio je praktikant pri Kraljevskom guberniju u Rijeci i tzv. Ugarskom primorju, a u tridesetoj godini primljen je među bakarske patricije te prvi puta izabran za zastupnika Bakra i njegova kotara na požunskom Saboru, kaže Lukežić.

Pasionirani kockar

Bartol Zmajić bio je poznat kao jako komunikativan i društven čovjek. Njegov suvremenik i kolega političar Antun Vakanović opisao ga je kao »vilovitog«. Time je želio opisati koliko je Zmajić bio društven, pa čak i veseljak. Zmajić je bio jedan od omiljenih službenika u riječkoj guberniji, te su ga rado viđali kao gosta na raznim domjencima i banketima, na kojima se, dakako, pilo dobro vino, nazdravljalo i veselilo.

– Bartol Zmajić bio je od onih ljudi koji su znali komunicirati sa svima, jer je u sebi imao urođenu galantnost i obazrivost, nije nikada bio sklon konfliktima ili bilo kakvim nesporazumima. Radi toga zapravo nije imalo ni pravih neprijatelja, bez obzira na to što mnogi nisu dijelili njegove ideje i stavove. To se pokazalo kao nešto važno upravo u Rijeci, koja je sredinom devetnaestoga stoljeća bila grad u kome su se sukobljavali različiti interesi i politički koncepti.

Bilo je tu onih koji su bili pristalice tadašnje hrvatske politike, ali i mnogo onih koji su smatrali da će Rijeka puno bolje prosperirati ukoliko se prikloni Mađarima. Problem je bio i jezik, jer se većina njezinih građana služila talijanskim jezikom, koji se nastojalo zadržati i dalje u javnoj upotrebi.

Ako je vjerovati, primjerice, Janezu Trdini i njegovom satiričnom portretu Zmajića kao mladića, čini se da je bio prilično pustopašan i da je posebno volio žensko društvo, tako da je imao mnoge romantične pustolovine s mladim damama. To onda na neki način objašnjava i činjenicu da se oženio tek u svojim poznijim godinama. Dugo je želio sačuvati svoju slobodu i nezavisnost te se nije želio vezivati brakom, ako baš nije trebalo.

Ako govorimo o njegovim porocima, onda svakako treba reći da je bio pasionirani kockar, radi čega je često dobivao ali i gubio novac, opisuje naš sugovornik. No, kada se oženio, imao je vrlo skladan brak s Anom, kćeri njegova bogatoga strica koji je bio brodovlasnik u Odesi.

– Ona ga je kao razborita i racionalna supruga znala obuzdati u njegovim kockarskim strastima, tako da se zahvaljujući tome uspio riješiti velikih dugova. Baš kao i on, bila je velika hrvatska domoljupka i isticala se kao dobrotvorka. Bila je, zajedno s biskupom Josipom Jurjem Strossmayerom, kuma na blagoslovu zastave riječke županije na Grobničkom polju 1862. godine.

Ona i njezin suprug odgojili su dva sina, Ivana i Vinka, od kojih je jedan bio austrougarski časnik, a drugi visoki državni službenik, opisuje naš sugovornik. Došavši na položaj riječkoga župana početkom 1860-ih, Zmajić je pokušao pomiriti sve suprotstavljene strane i interese. No, njegova se funkcija godinama sustavno opstruirala. Bio je pod budnim okom javnosti od 1861. do 1867. dok je bio župan riječki, a u tom vremenu bilježi se i teror na ulicama Rijeke.

Kapetan bakarski i riječki

– Visoka i odgovorna politička funkcija koju je on s velikim oduševljenjem bio prihvatio, kao iskreni hrvatski domoljub i lokalpatriot, koincidirala je s višegodišnjim žestokim agitacijama i uličnim demonstracijama pristalica riječke mađaronske stranke koja se svim silama trudila opstruirati rad svih tadašnjih upravnih institucija u gradu Rijeci. Iako je u svojim rukama imao poluge moći, Zmajić se, blag i popustljiv prema svakome, nije želio ničim zamjeriti brojnim svojim protivnicima, tako da se klonio uporabe sile i uvođenje strožih redarstvenih mjera kako bi se ovi nemiri zaustavili i nekako uspostavilo stanje mira, nužno potrebnoga za normalno funkcioniranje grada, kaže Lukežić.

No, umjesto da se vremenom smire, ti će ekscesi sve više eskalirati te Zmajić nije bio u stanju uspostaviti red. Sve će to na kraju dovesti do izvanrednoga stanja u Rijeci, nakon čega je umjesto Bartola Zmajića kao politički komesar postavljen zloglasni mađaron Eduard Cseh.

– Sve je to zapravo bila uvertira u polustoljetno mađarsko upravljanje gradom. Premda se Zmajić kao Hrvat uvijek zalagao za interese svoga naroda, zbog svoje pozicije koju je obnašao, nastojao je biti taktičan i prema onima koji nisu zastupali takvo mišljenje, poglavito riječkim građanima koji su se smatrali dijelom talijanskoga kulturnoga i jezičnoga kruga. No, problem je nastao onda kada su se među inače mirno riječko građanstvo uspjeli postupno infiltrirati oni koji su zastupali izrazito mađaronsku politiku, koja se nije nimalo obazirala na hrvatske interese, te je podjarivala nezadovoljstvo i poticala bučne demonstracije protiv tadašnje hrvatske uprave, opisuje naš sugovornik.

Zanimljivo je da je Zmajić ostao živjeti u Rijeci i nakon odlaska s dužnosti velikoga župana, zajedno sa svojom obitelji, jer su tada posjedovali veliku palaču na Rivi, odmah do Palače Adria. U toj kući svojevremno su bili ugošćeni đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer i hrvatski ban Ivan Mažuranić. Zmajić se kao političar zalagao i za hrvatsko pitanje, posebno nakon 1848. godine. Jedna od glavnih nacionalnih institucija riječkih Hrvata bila je Narodna čitaonica riječka, čiji je Zmajić bio član i jedno vrijeme predsjednik. Godinama je Zmajić pomagao profesora Frana Kurelca, koji je u doba Bachova neoapsolutizma bio ostao bez stalnoga zaposlenja. Novčano ga je podupirao te financirao tiskanje Kurelčevih knjiga.

– Bez te pomoći Kurelac ne bi bio mogao nastaviti djelovati u Rijeci. Isto tako pomagao je i neke druge hrvatske intelektualce u njihovom radu, na primjer profesora Šimu Ljubića. Kao i poznati riječki odvjetnik Erazmo pl. Barčić, Bartol Zmajić jedna je od najzaslužnijih osoba za to da je hrvatski kulturni krug Rijeke uspio održati svoj građanski kontinuitet tijekom druge polovice devetnaestoga stoljeća. Možda njegov doprinos nije toliko vidljiv na prvi pogled, jer je on bio skroman čovjek i nije takve stvari davao na velika zvona, ali je nedvojbeno pripomogao očuvanju nacionalnoga i kulturnoga identiteta riječkih Hrvata u nimalo jednostavnim vremenima, opisuje profesor Lukežić.

Bartol Zmajić bio je i kapetan bakarski i riječki. U povijesti su bakarski i riječki kapetani imali više značaj vojnih službenika, a kasnije je to bila isključivo civilna služba i titula. Zmajić se u tom svojstvu morao pojavljivati u svim važnijim javnim prigodama, odjeven u svečano paradno odijelo. Tako je prikazan i na svom poznatom portretu koji se nalazi u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskoga primorja koji je prikazan na naslovnici knjige. I ovdje se očitovala njegova dvojaka povezanost s krajem, ali i složenost. U isto je vrijeme bio i bakarski, i riječki i primorski lokalpatriot. Iako mu je najvažniji bio njegov rodni grad Bakar, bilo mu je stalo i do Riječana i Primoraca, među kojima je u svoje doba uživao rijetku popularnost.

Lokalpatriotizam

– Biti lokalpatriotom začilo je u Zmajićevom slučaju nešto vrlo pozitivno. Lokalpatriotizam je bio glavna pokretačka sila koja ga je motivirala da se bavi politikom, da aktivno sudjeluje u javnom životu, i na taj način kreira nešto novo, sudjeluje u modernizaciji života, aktivno pridonosi društvu, kaže Lukežić. Društvo u kojem se Zmajić kretao okupljalo je više društvenih klasa, ali najviše ih je bilo iz redova domaćega građanstva. Družio se s mnogim znamenitim suvremenicima te je u svojoj obiteljskoj kući u Bakru ugostio Jana Kollára, velikog slovačkog rodoljuba i pobornika panslavizma, kao i Antona Nemčića Gostovinskog, najvećeg putopisca hrvatskoga narodnoga preporoda.

– I Kollár i Nemčić svjedoče o tome u svojim putopisnim svjedočanstvima. Zmajić je bio poznat po tome što je rado prihvaćao da bude kumom na krštenjima ili vjenčanjima svojih prijatelja i poznanika. Tako se dogodilo da će postati, primjerice, i vjenčanim kumom slavnom skladatelju Ivanu pl. Zajcu, koji mu je u znak zahvalnosti posvetio i partituru jedne svoje opere koja je danas pohranjena u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskoga primorja u Rijeci.

Zanimljivo je spomenuti da je Zmajić bio i vjenčani kum Iginiju (Higinu) Scarpi, jednom od najvećih riječkih veletrgovaca svoga doba, a njemu samome na vjenčanju kumovao je Antonio Felice Giacich, jedan od najistaknutijih liječnika Rijeke druge polovice devetnaestoga stoljeća, kaže profesor Lukežić.

Vrijedi spomenuti i njegovo zalaganje u ljeto 1855. godine, kada je u Rijeci i okolici izbila velika epidemija kolere koja je odnijela mnogo života. Tijekom dva ljetna mjeseca situacija je bila toliko teška i kritična da je većina tadašnjega stanovništva morala napustiti grad i privremeno otići u neka druga mjesta, dok se epidemija ne smiri.

Bartol Zmajić, tada na čelu pomorske sanitetske službe u riječkoj guberniji, bio je jedan od rijetkih koji je u toj prigodi pokazao veliku prisebnost i nesebično je pomagao mnogima oboljelima, posebno siromašnom puku, obilazeći redovito ljude, ulazeći u njihove kuće, donoseći im hranu, lijekove i sve što im je bilo potrebno.

Plemićka titula

– To njegovo samaritanstvo i plemenitost domaći svijet mu nije mogao zaboraviti, tako da je i to bio jedan od razloga njegove velike popularnosti. Uostalom, to je bio i jedan od razloga radi čega mu je bečki dvor dodijelio plemićku titulu, prvo viteza, a potom baruna. Također, bio je pokrovitelj narodne čitaonice Kraljevica te je posebno podupirao lokalna bakarska kulturno-umjetnička društva, na primjer »Sklad«. Bio je jedan od dioničara bakarskoga parobrodarskoga društva i aktivno sudjelovao u njegovom radu. I sam je bio neko vrijeme vlasnikom nekoliko trgovačkih jedrenjaka duge plovidbe, govori Lukežić.

Zmajić je bio i u hrvatskom Saboru kao zastupnik Bakra. Ovdje možemo izdvojiti njegove riječi, iz svibnja 1848. godine, kada je, odgovarajući na anonimni članak u kojem ga se optužuje i javno prokazuje za navodno protunarodno djelovanje u Novinama hrvatsko slavonsko dalmatinskim – on, smatrajući se nezasluženo javno prokazanim i osumnjičenim, između ostaloga, navodi: »Ja sam rodjeni Bakranin, dakle Hrvat, i nikada se – tako mi Bog pomogo! – mog rodnog mesta i moga naroda stidio nisam, pače privatno i javno, gdje god sam mogao, nastojao sam k blagostanju mog rodnog mestanca i domovine hrvatske nešto doprineti.«

Profesor Lukežić dodat će kako Zmajić nije bio osobit govornik, ali je vrlo aktivno sudjelovao u mnogim saborskim raspravama.

– Osim pitanja koja su bila važna za njegov rodni grad, on se zalagao i za promicanje interesa čitavoga Primorja, posebno za njegove gospodarske i kulturne interese. U isto vrijeme bio je i član Ugarskoga sabora, u čijem je radu također sudjelovao kao hrvatski predstavnik.

Nažalost, umjesto da se radilo na jednom sveobuhvatnijem istraživanju Zmajićeva djelovanja i očuvanju njegove uspomene, dogodilo se upravo suprotno od toga, on je nezasluženo zaboravljen i zanemaren poput tolikih drugih naših velikana, bez kojih zasigurno ne bismo mogli biti ono što jesmo, odnosno, moderan i samosvijestan europski narod, u ravnopravnoj zajednici svih ostalih naroda svijeta.

Podjednako je tako ostao nepravedno zapostavljen i Zmajićev nešto mlađi bakarski sugrađanin Avelin Ćepulić, jedan od najdarovitijih hrvatskih političara, vizionara i poliglota devetnaestoga stoljeća, zaključit će naš sugovornik.

Rivalitet Rijeke i Bakra

U 19. stoljeću između Rijeke i Bakra bio se razvio snažan rivalitet, u kome je Zmajićev rodni grad, nažalost, morao prihvatiti sudbinu gubitnika. Njegova brodogradnja, trgovina i pomorstvo nikako nisu mogli konkurirati susjednoj Rijeci, koja je doživjela veliki uspon zahvaljujući postojanom dotoku mađarskoga kapitala.

Uostalom, te je sve jako dobro poznato. U odnosu na Rijeku, Bakar je postojano nazadovao, iako se svim silama borio da se nekako održi na životu. Osim toga, tu je još u igri bila i velika riječka industrija, međunarodna pomorska trgovina i sve drugo što je omogućavalo veliki gospodarski procvat, kaže Lukežić.

Uvođenje hrvatskoga jezika u školstvu

Jedna od stvari za koju se Zmajić posebno zalagao, bila je izgradnja nove željezničke pruge, tako da je predvodio riječku delegaciju na banskim konferencijama. Isto tako, založio se za uvođenje hrvatskoga jezika u školstvu.

Kao veliki župan riječke županije i riječki civilni kapetan Zmajić je tijesno surađivao s Ivanom Vončinom, Marijanom Derenčinom, Antom Starčevićem i drugim poznatim hrvatskim političarima.

Monografija deseta u nizu

Monografija »Bartol Zmajić Svetoivanski i njegovo doba« deseto je u nizu posebnih monografskih izdanja Bakarskog zbornika, koja uz 17 redovnih brojeva čine lijepu zbirku zavičajne tematike u izdanju Grada Bakra.

Plemićki pridjevak

Plemićki pridjevak »Svetoivanski« Bartol Zmajić uzeo je prema posjedu sa crkvicom sv. Ivana na riječkim Plasama, koji je nekoć pripadao riječkoj patricijskoj obitelji Zanchi, koja je podigla spomenutu kapelu kao svoju obiteljsku zadužbinu.