U povodu stogodišnjice rođenja armenskog redatelja Sergeja Paradžanova riječko Art-kino organizira ciklus filmova pod nazivom »Ludius, ludio… Sergej Paradžanov« kojim odaje počast ovom, kako ističu, istinskom homo ludensu – velikom redatelju i scenaristu, slikaru i kolažistu, kostimografu i scenografu. Na programu su njegovi filmovi »Sjenke zaboravljenih predaka«, »Kijevske freske«, »Boja nara«, »Legenda o Suramskoj tvrđavi« i »Ašik-Kerib«.

Kako je navedeno u najavi Art-kina, Sergej Paradžanov svojim je usudom svakako radikalniji primjer odnosa režima prema umjetniku koji sustavno iznevjerava njegova »očekivanja«. Postajući persona non grata sovjetske kinematografije, počevši od filma »Sjenke zaboravljenih predaka« (1965.), njegovi su projekti bili stopirani (»Kijevske freske«, 1966.) ili oduzimani u završnoj fazi snimanja (»Sayat-Nova«/»Boja nara«, 1969.), a autor nagrađivan i proglašavan jednim od najvećih svjetskih redatelja, da bi zatim bio poslan na dugogodišnju robiju u Sibir.

Nakon petnaestogodišnje pauze Paradžanov se vratio snimanju filmova, no zbog teške bolesti i prerane smrti dovršio je samo manji dio planiranog. U svjetskoj kinematografiji ovaj redatelj ostaje upamćen po svojoj izuzetnoj originalnosti temeljenoj na vizualnoj stiliziranosti kadra i minucioznoj kompoziciji istog u kojem nije težio imitaciji realnosti, već radije »uzdizanju naše percepcije« otkrivanjem i doživljavanjem onog skrivenog u srži stvarnosti.

Sergej Paradžanov (pravo ime Sarkis Paradžanjan) rođen je u Tbilisiju 1924. godine, a preminuo je 1990. u Erevanu. Nakon kratkog studija na institutu za željeznički promet, studirao je pjevanje, violinu i koreografiju na konzervatoriju u Tbilisiju, a potom režiju na moskovskoj visokoj filmskoj školi VGIK. Pod utjecajem A. P. Dovženka odlazi u ukrajinski filmski studio u Kijevu, gdje je tijekom desetak godina režirao četiri dugometražna igrana i tri kratkometražna dokumentarna filma. Karijeru je započeo filmom »Andrieš« (1955.), moldavskom bajkom o mladom pastiru Andriešu koji na poklon dobiva magični šalmaj (drveni puhački instrument) kako bi porazio zlu čarobnicu, a nastavio romantičnom glazbenom komedijom »Prvi momak«, smještenom na kolektivnu ukrajinsku farmu pod utjecajem Dovženkove estetike. Nakon kratkometražnih dokumentaraca »Natalija Užvij«, portreta istoimene ukrajinske glumice, »Dumka«, prikaza ukrajinskog državnog zbora, te filma o ukrajinskoj narodnoj umjetnosti »Zlatne ruke«, uslijedila je romantična melodrama »Ukrajinska rapsodija« o razdvojenosti dvoje mladih zbog Drugog svjetskog rata, te »Cvijet na kamenu«, njegov jedini crno-bijeli film, o mirnom životu u rudarskom selu u Donbasu koji prekida jačanje religijske sekte.

Nakon iskustva gledanja filma »Ivanovo djetinjstvo« (1962.) Andreja Tarkovskog, koji uzima kao početak vlastitog umjetničkog izričaja, prvi film kojim iskazuje osobenu umjetničku viziju jest »Sjene zaboravljenih predaka«, prema pripovijetkama ukrajinskog pisca Mihajla Kocjubinskog, o tragičnoj ljubavi između karpatskih Romea i Julije, Ivana i Mariške, budući da nakon njezina utapanja, unatoč braku s drugom djevojkom, Ivan biva obuzet svojom izgubljenom ljubavlju. Nadrealne vizualne ljepote, originalne i ekspresivne upotrebe bogatog kolorita, spektakularnih pokreta kamere, impresivne kostimografije i glazbenih numera, film je zbog jedinstvenog prikaza folklornog i mitološkog ozračja te rituala i simbola lokalne ukrajinske etnokulture Hutsula u karpatskom gorju, unatoč optužbama za formalizam i ukrajinski nacionalizam od strane sovjetskih vlasti, autoru priskrbio status jednog od najinovativnijih filmaša suvremenog filma.

Naručen od ukrajinske Sovjetske vlade kako bi sudjelovao u obilježavanju 20. obljetnice pobjede nad nacizmom i oslobođenja Kijeva, film »Kijevske freske« je nakon niza nesuglasica zaustavljen, a Paradžanov je od testnih snimaka, napravljenih bez odobrenja vlasti, montirao 13-minutni film. Zatim odlazi u Armeniju gdje započinje rad na svojem najčuvenijem filmu – »Boja nara«. Riječ je o krajnje stiliziranom prikazu života Harutjuna Sajadjana, poznatijeg kao Sajat-Nova, koji je bio poznati ašug/ašik (rapsod), hvaljen zbog svoje glazbene umješnosti i poezije kojom su dominirale svjetovne teme i motivi, bivajući u kasnijem razdoblju prepoznat kao svojevrsni reformator dotadašnjeg pjesništva na području Kavkaza. Malo se zna o životu ovog lutaoca, osim da je bio kratko vrijeme glazbenik i pjesnik na dvoru gruzijskog kralja Iraklija II., s kojeg je morao ne svojom voljom otići, da se zaredio i postao svećenik Armenske apostolske crkve te da su ga u manastiru Haghpat ubili perzijski vojnici.

Kako bi dočarao razdoblje u kojem je pjesnik stvarao, Paradžanov se odlučio svoju fascinaciju ovim autorom prikazati postupkom obrnutim od onih uobičajenih za biografske filmove: umjesto da teži prizorima iz pjesnikova života, on je pjesnikov život prikazao očima njegove umjetnosti, kao i kroz kavkasku tradiciju i folklor, stvarajući pjesničke slike podjednako inspirirane kršćanskom i islamskom kulturom i simbolikom, crpeći inspiraciju kako iz bizantskih ikona i mozaika, tako i iz perzijskih minijatura i tapiserija, gradeći glazbenu podlogu na spojevima obiju tradicija. Film je po izlasku imao ograničenu distribuciju u Armenskoj Sovjetskoj Republici, a nakon montažnih intervencija redatelja S. J. Jutkjeviča – koji je izmijenio međunaslove radi razumljivosti za širu publiku te redoslijed scena pojedinih poglavlja, zbog čega danas postoje dvije verzije filma – i u ostatku SSSR-a. Također, zbog činjenice kako se ne radi o »biografskom« prikazu pjesnikova života, film je prema zahtjevu producenta preimenovan u »Boja nara«.

Zbog velikog raskoraka između Paradžanovljeve vizije poetskog filma i službenih kanona sovjetske umjetnosti, kao i podrške koju je davao ukrajinskim disidentima, stekao je status antirežimskog, dekadentnog umjetnika sklonog provokativnom i neobuzdanom ponašanju, pa mu scenariji bivaju odbijeni, a rad na filmu sustavno onemogućavan. U prosincu 1973. uhićen je u Kijevu pod bizarnim optužbama – zbog nezakonite trgovine umjetninama, homoseksualnosti, poticanja na samoubojstvo i pokušaja silovanja KGB-ova službenika – te 1974. osuđen na pet godina zatvora, da bi nakon tri godine provedene u gulazima bio pušten. Pet godina kasnije biva ponovo uhićen u Tbilisiju pod optužbom za podmićivanje vladina službenika, no nakon peticije europskih sineasta kazna mu je pretvorena u uvjetnu.

Nakon petnaest godina prisilne profesionalne neaktivnosti, tijekom kojih se uspješno bavio slikarstvom i kiparstvom, 1983. na poziv Revaza Čekidzea odlazi u Gruziju gdje započinje rad na filmu »Legenda o Suramskoj tvrđavi« (1985.), čija je radnja inspirirana drevnom gruzijskom narodnom legendom o mladiću koji mora biti živ zazidan u zidove tvrđave kako se oni ne bi urušili, a u kojem nastavlja stilističko eksperimentiranje započeto u »Boji nara«. Godine 1988. slijedi njegov posljednji film, »Ašik-Kerib«, posvećen Andreju Tarkovskom i prema noveli Mihaila Ljermontova. Bajka je to o putujućem trubaduru koji je primoran lutati svijetom tisuću i jednu noć kako bi oca svoje ljubljene mogao impresionirati mirazom.

Godine 1988. Paradžanov prvi put uspijeva otputovati iz Sovjetskog Saveza te postaje počasni gost uglednih filmskih festivala u Berlinu, Veneciji, New Yorku…, a zbog teške bolesti projekt »Ispovijed« ostaje nerealiziran. Godine 1990. dodijeljena mu je titula Narodnog umjetnika Ukrajine, iste godine kada je preminuo od raka pluća, dok je sljedeće godine njemu u čast u Erevanu otvoren muzej.

»Svojim je ‘antirealističkim pokretnim kolažima’ temeljenim na izražajnoj upotrebi boje, kostimografije i scenografije, montažnoj asocijativnosti, dugim statičnim tabloima, plošnim i strogim kompozicijama u kojima ritmičku organizaciju postiže stiliziranim i ritualiziranim pokretima i gestama unutar kadra, bogatim suzvučjem, te fabularnim predlošcima preuzetim iz narodne predaje i književne tradicije dao značajne doprinose ukrajinskoj, armenskoj i gruzijskoj kinematografiji, inspirirajući potragu za nacionalnim identitetom čak i u uvjetima totalitarnog režima, te stekao status osebujnog, originalnog i nadasve inovativnog filmskog vizionara i martira čiji se filmovi ne dadu usporediti s ičim u povijesti kinematografije«, istankuto je na stranicama Kina Tuškanac.

Važnost ostavštine Paradžanova sažeo je Jean-Luc Godard izjavom: »U hramu filma su slike, svjetlo i zbilja. Sergej Paradžanov bio je vrhovni svećenik tog hrama.«