U istarskom Potpićnu u planu je realizacija novoga tehno-inovacijskog inkubatora koji bi se trebao izvesti rekonstrukcijom i prenamjenom danas napuštene industrijske građevine koja je tijekom dvadesetoga stoljeća služila za separaciju ugljena.

Autorstvo tog atraktivnog suvremenog rješenja potpisuje dr. sc. Alen Žunić sa suradnicima, jedan od najuspješnijih hrvatskih arhitekata međunarodnog iskustva i docent na Arhitektonskom fakultetu o kojem smo i ranije pisali.

S obzirom na to da je Žunićeva ekspertiza revitalizacija nekadašnjih hrvatskih industrijskih gradova i pratećih postrojenja, primjerice Raše i Podlabina, za što se specijalizirao u elitnim svjetskim školama arhitekture poput bostonskog Harvarda, Columbia University u New Yorku i ETH-a u Zürichu, donosimo njegovo kreativno rješenje za transformaciju trenutno napuštenog objekta potpićanske separacije ugljena u visokotehnološki sklop, što je napravljeno na poziv Općine Kršan unutar koje je planirana zgrada i smještena.

Foto A. ŽUNIĆ

Velik kompleks

Kako nam je uvodno kazao dr. Žunić, riječ je o izuzetno velikom kompleksu razvijenom na 9.000 m2, prepoznatljivog oblikovanja i jedinstvenog hibridnog programa, a zgrada bi u prizemlju i na prvom katu trebala imati Interaktivni edukacijski centar za klimatske promjene i kružno gospodarstvo, dok su na višim etažama planirani prostori Inkubatora za razvoj visokotehnoloških industrija i inovacija (TIPO).

– U skoroj budućnosti planira se, naime, zatvaranje naše najveće termoelektrane na ugljen, u Plominu, i namjera Općine Kršan u sklopu koje TE djeluje jest postaviti zdrave ekonomske i ekološke temelje za »postplominski« period, pri čemu bi upravo ovaj sofisticirani inkubator mogao postati okosnica budućeg razvoja i izvora prihoda. Osim financija, zgrada bi svojim dojmljivim oblikovanjem mogla postati i nova »ikona« Potpićna i regije, ali ne samo kao dizajnerski zanimljiva atrakcija u prostoru, već i kao simbol inovativnosti, smjelih koraka prema budućnosti te osviještenosti o okolišu i održivosti našega narušenog ekosustava, ističe autor rješenja.

Kako nam dalje pojašnjava, inkubator okupira dominantan dio zgrade i bit će ispunjen uredima, suradnim prostorom, sobama za sastanke i dvoranama za konferencije, a bit će otvoren digitalnim nomadima, tvrtkama u razvoju, poduzetnicima, i manjim i većim tvrtkama iz područja »gaming« industrije, elektroenergetskih djelatnosti te IT-a i ICT-a, za iznajmljivanje i korištenje.

– Složenost sadržaja vidljiva je u unutarnjem rasporedu cijelog inkubatora pa će tako na nižim etažama biti smješten Green World namijenjen poduzetnicima koji razvijaju zelene tehnologije u različitim industrijskim sektorima – autoindustriji, upravljanju otpadom, dekarbonizaciji, tehnologiji pametnih gradova i slično. Na trećem katu i pratećoj galeriji planiran je World of Games 3.0 s prostorijama za gaming start-upove te pratećom opremom i uređajima – modularnim poslovnim prostorima, uredskom opremom, »open source« serveri i drugo – a na toj je etaži i velika multifunkcionalna dvorana za održavanje gaming natjecanja. Na posljednje dvije etaže pozicioniran je Nikola Tesla World sa start-upovima i inovatorima iz područja energetike (OiE), pametnih elektrorješenja, novih IT i ICT proizvoda i usluga, a u sklopu zgrade, u podzemnoj etaži, osmišljen je i manji »data« centar koji bi trebao zadovoljiti sve potrebe budućih korisnika inkubatora.

Osjećaj zajedništva

Kako TIPO ne bi ostao samo ekskluzivni objekt isključivo za zaposlenike, kao nadogradnja osmišljen je takozvani društveni inkubator koji arhitekt Žunić opisuje kao njihov dar mještanima, jer će zgradu moći koristiti svi, kao javni prostor i svojevrsni socijalni kondenzator.

– Uveden je zeleni krov koji bi se koristio kao javni uređeni park neovisno o radnom vremenu inkubatora, za što je postavljena vanjska šetnica oko cijelog volumena zgrade u vidu rampe koja je dostupna svima i omogućava fenomenalne vizure, a pri vrhu objekta dodana je i višenamjenska dvorana otvorena za lokalno stanovništvo, njihove manifestacije, sportske evente ili prigodna okupljanja. TIPO bi tako u budućnosti generirao veći osjećaj zajedništva u mjestu, a ujedno bi postao i »melting pot« mještana, turista i zaposlenika, govori autor.

Kako nam arhitekt pojašnjava, današnje stanje zgrade separacije je, nažalost, u velikoj mjeri nepopravljivo degradirano – grede i stupovi imaju vidljivu armaturu koja je vremenom korodirala, vidljiva su brojna oštećenja betonske konstrukcije, posebno stubišta, a organizacija prostora u unutrašnjosti zbog brojnih nesustavnih adaptacija zgrade djeluje više kao improvizacija nego kao jasno projektirana građevina. Iz tog su se razloga arhitekt Žunić i njegov tim u konzultacijama sa statičarima odlučili za djelomično rušenje neupotrebljivih nosivih elemenata u unutrašnjosti zgrade koji nisu adekvatni za današnje zahtjeve sigurnosti, dok su ostavili one najprepoznatljivije dijelove objekta separacije kao memoriju prostora – raster armiranobetonskih greda i stupova na pročeljima te lijevke u obliku slova V. Unutar sačuvane rubne opne nekadašnje građevine izgradili su novi objekt, poput kuće u kući, od naglašeno drukčijeg i lakšeg materijala – čelika.

– Na sačuvane postojeće dijelove fasade arhitekti su aplicirali suvremeni sloj, proziran i lagan, a trebao bi demonstrirati prozračna i transparentna nadolazeća desetljeća, naspram zatvorenosti »crnih« industrijskih objekata dvadesetoga stoljeća. Tako su u isto vrijeme na inkubatoru prisutni i fasada budućnosti – paučinasta, jedva primjetna, ali i fasada prošlosti – teški armiranobetonski stupovi i grede, odnosno ono što ostaje nakon uklanjanja dotrajalih dijelova unutrašnjosti separacije. U tehničkom smislu vanjska obloga novog dijela fasade izvedena je od prednapete membrane što služi i kao zaštita od sunca s propusnošću platna od pedeset posto. Zbog perforiranosti materijala i translucentnih obilježja, zgrada ima različitu pojavnost kroz različite dijelove dana, odnosno poput optičke iluzije je, pa je moguće, ako joj se približite, vidjeti kroz nju tijekom dana, dok se iz udaljenosti doima neprozirna. Noću pak zgrada svijetli kao brušeni kristal u geometrijskim lomovima envelope i prezentira se kao iluminacijska scenografija vidljiva iz velike daljine, opisuje Žunić.

Fleksibilnost interijera

U interijeru je, ilustrira, pak naglasak na fleksibilnosti i vizualnoj konekciji pa su prostorije inkubatora formatirane isključivo zavjesama, panelima, harmonika vratima, kliznim stijenama i ponajviše sa staklenim zidovima koji su jedina razdjelnica između ureda i okolnog, slobodno fluktuirajućeg prostora.

– Na taj se način promjenom korisnika dijelovi inkubatora lako mogu preorganizirati prema pojedinačnim potrebama i preferencama novih tvrtki, a arhitekti su napravili i dodatni iskorak prema apsolutnoj fleksibilnosti, pa su za raspored i definiranje funkcionalnih zona na etažama ponekad dostatni samo elementi grafičkog dizajna. Dio interijera riješen je kao u filmu »Dogville« Larsa von Triera. Dovoljne su linije, riječi, strelice i znakovi na podu ili zidu za nagovještaj kako se pojedine površine mogu koristiti. Nije uvijek nužno koristiti fiksne zidove, vrata ili namještaj kao alate za markiranje prostora, priča autor koncepta.

S obzirom na to da se danas sve veći naglasak stavlja na ekologiju te održivost, zgrada, objašnjava Žunić, afirmira se svijest o novom vremenu borbe s klimatskim promjenama pa daje i odgovor na pitanje što i kako bi trebali graditi za bolju budućnost. Inkubator, dakle, već u svojem inicijalnom konceptu – prenamjene i revitalizacije – zagovara ključne aspekte suvremene održivosti i kružne ekonomije.

– U dvadeset prvome stoljeću više nije tendencija graditi isključivo nove objekte, trošiti prostor i zauzimati netaknuti teren, već se nastoji provesti »reciklažu« postojećih građevina za nove namjene unutar njih. Na taj se način, osim uštede energije koja se inače troši na velike »ab ovo« graditeljske poduhvate, reducira i emisija ugljikova dioksida pri gradnji, pa se posljedično pridonosi usporavanju klimatskih promjena. Zgrada je programski usmjerena na pozitivan utjecaj na okoliš, kroz privlačenje isključivo tvrtki koje razvijaju nove, čiste tehnologije, što za Potpićan ima i veliku simboličku vrijednost. Transformacija stare zgrade bi trebala postati svjetionik održivih promjena u široj percepciji – umjesto slike napuštenosti, prljavoga ugljena, i u zgradi, i u termoelektrani, i propale industrije, ovo postaje motiv zelenila, rada na »industrijama« budućnosti i mjesta okupljanja, odnosno društvene održivosti toliko potrebne manjim mjestima gdje je prisutna depopulacija, ističe Žunić te dodaje kako će od tehničkih elemenata inkubator imati samostalnu proizvodnju električne energije postavom polja solarnih panela iznad velikog parkirališta, u sklopu obližnjega transportnog huba, a planira se i korištenje dizalica topline, kazuje arhitekt.

Alen Žunić / Foto: Davor Kovačević

Održiva budućnost

S ciljem naglašavanja važnosti prirode i okoliša, ovim projektom se i na krovu i na parceli, naglašava autor projekta, afirmira upotreba zelenila, uz odabir isključivo autohtonog bilja čime se stvaraju ugodne, temperaturno regulirane mikroatmosfere, a posjetitelje se educira o raznolikosti lokalne flore. Postav ranije spomenutoga zelenog krova stoga ima namjeru nadoknaditi ono što je na razini terena izgradnjom »oteto« prirodi, a docent Alen Žunić i njegov tim dizajnirali su minimalističko krajobrazno rješenje s platformama za razna organizirana događanja, s tribinama za druženje i odmor, pa je cijeli krov mjesto za sjajne vizure k obližnjem Čepićkom polju.

– Cilj je autora bio, dakle, kuriranim krajolikom stvoriti gustoću gotovo gradskog događanja te zelenom oazom na vrhu zgrade formirati jedan od rijetkih otoka urbanog zelenila u Kršanu. Zbog svoje kosine zgrada tako postaje artificijelni »brijeg« koji treba istražiti, uživati u procesu kretanja, ali i u pogledima s vrha. Da bi se TIPO iskoristio kao visinski ekskluzivan objekt u prostoru, rješenjem je uz perimetar inkubatora provedena spomenuta rampa koja se spiralno uzdiže od razine terena do krovnog vrta i slavi aktivnost kretanja oko masivne, nepomične zgrade. Cirkulacija takvom linijom u stalnom uzgonu omogućava promjenjive vizure i sekvence raznolikih kadrova, drugačije iskustvo prostora i razne doživljaje, poziva svakoga na korištenje te pritom omogućuje doživljaj i povezanost interijera svake etaže s vanjskim prostorom. Nama je važno da se takvim kretanjem formira pokretan niz izmjenjivih scena, kao u filmu, s pogledima u unutrašnjost inkubatora, ali i prema zelenom okolnom kontekstu, čime se ujedno generira urbani javni prostor, demokratičan i dostupan svima, i to ondje gdje ga obično nikada nema ili nije ni zamisliv – unutar fasade zgrade, zaključuje Žunić te nadodaje kako je zbog spiraloidne rampe cijela zgrada dobila dodatnu vrijednost, ne samo kao mjesto rada, već i kao vidikovac, turistička atrakcija za posjetitelje mjesta.