Foto IKA
Prof. Anton Šuljić, katolički intelektualac, svećenik, publicist, novinar i pjesnik nedavno je odlikovan Nagradom za životno djelo za dugogodišnje kvalitetno novinarsko, publicističko, uredničko i izdavačko djelovanje u širenju Radosne vijesti putem medija. Nagradu mu je dodijelila struka, Hrvatsko društvo katoličkih novinara i ona je doista došla u prave ruke.
povezane vijesti
Čestitam Vam na nagradi, zaista velikoj nagradi. Novinarstvom se bavite više do tri desetljeća i to u različitim medijima i različitim žanrovima; mnogim mladima ste postali uzor. Bilo bi dobro sažeto predstaviti Vaš put u novinarstvu i medijima, kako u crkvenim, tako i u svjetovnim u kojima ste bili kolumnist, komentator i sugovornik.
– Hvala na čestitkama i prepoznavanju moga novinarskog rada. Odmah moram reći da sam za Novi list uvijek bio na raspolaganju te da smo tijekom svih ovih godina ostvarivali primjerenu suradnju, bilo u nekom od specijaliziranih listova poput Otočnoga Novog lista, odnosno u Mediteranu, bilo u redovitoj novini, posebice oko većih blagdana ili kakva specijalnog povoda. A što se tiče mog novinarskog djelovanja, ono je došlo posve nenamjerno. Naime, ni u snu nisam mislio da ću dobar dio života posvetiti novinarstvu. Ja jesam još u osnovnoj školi pokazivao znakove zaljubljenosti u hrvatski jezik (imao sam sjajnu učiteljicu Katicu Vidas), a i u gimnaziji sam za školsku zadaću obično pisao kakav esej. Sjećam se jedne zgode, bila je profesorica Zdenka Petrović, koja je pri objavi rezultata školske zadaće uzela moju zadaćnicu i čitala je, došla do posljednje rečenice te rekla: »Vidite, dečki, ova zadaća je dovde za jedinicu, ali čujte sad ovu rečenicu koja slijedi.« Pročitavši rekla je: »Ovom rečenicom Anton je zaslužio peticu jer je ona ključ svemu što je do nje napisao.
Bez nje sve bi bilo bez smisla i promašio bi temu.« Naravno, bio sam zbunjen i pomalo ponosan. Moguće da sam gen prema jeziku i pisanju naslijedio i od svoga djeda Antona (koji je pisao pjesme i, nažalost, prerano, u 31. godini života umro) ili još više od pradjeda – pogodite ime (također Antona) – koji je bio poznati pučki pjesnik. U nas doma uvijek se pjevalo naȁ kanat (specifičan, čini se samo Pagu primjeren način prenošenja pučke poetike).
Kako god bilo, u godinama formacije obično bi mene dopalo napisati štogod za naše vjerske listove, okružnice ili publikacije, a kad me je biskup Karmelo Zazinović nakon svećeničkog ređenja pitao bih li htio što studirati, odgovorio sam (tada je to tako bilo, a danas bih možda drukčije odlučio) da nemam interesa kopati po teologiji, ali hrvatski bi me zanimao (danas, naime dosta kopam po teologiji). Poslan sam u Zadar na Filozofski fakultet, ali zbog toga što je tamo tada hrvatski bio jednopredmetni studij, a za potrebe gimnazije nužno su trebali profesora njemačkoga jezika, otpao je hrvatski, ali sam kao A2 izabrao povijest umjetnosti iz čega sam onda i diplomirao. No, hrvatski jezik i danas volim i proučavam i trajno se njime bavim.
Još u Zadru, osim profesure u gimnaziji i pastoralnog rada na župi, počeo sam raditi kao tajnik Hrvatskoga instituta za liturgijski pastoral te u »Živome vrelu« redovito objavljivao razne tekstove, a najviše sam izvježbao malu poetsko-meditativnu formu od čega je kasnije nastala jedna od mojih, neskromno priznajem, boljih knjiga »Vjerovati radosti«. Ta me disciplina snažno odredila i kasnije kada sam prihvatio tjednu i dnevnu kolumnu u jednome našem poznatom dnevnom listu. Dakle, da skratim. Novinarstvo je, uz moj svećenički i profesorski te rad u Liturgijskome institutu, kao i uz rad na župi, postao moj ‘kruh svagdanji’.
Preselivši se u Rijeku, radio sam kao vicerektor u Bogosloviji i predavač na Teologiji. Tada sam na Radio Rijeci tijekom sedam godina uređivao i vodio »Katoličke vidike«, pokrenuo sam te tri i pol godine uređivao »Kvarnerski vez«, a potom sam poslan na službu glavnog urednika i ravnatelja Informativne katoličke agencije pa ravnatelja Tiskovnoga ureda Hrvatske biskupske konferencije u Zagrebu, što je trajalo predugih sedam godina, i nakon toga uglavnom sam se bavio izdavaštvom u »Kršćanskoj sadašnjosti«.
Rado sam se odazivao i u novine i na elektronske medije – ali, naravno, birajući o čemu mogu i koliko često govoriti – jer nisam htio ‘iskakati iz paštete’ i biti ‘ekspert’ za sve i svašta. Usto, još od zadarskih pa preko pazinskih i riječkih dana te onda osobito u Zagrebu, redovito objavljujem duhovne misli na radijskim postajama.
Od onih na Hrvatskome radiju nastalo je pet knjiga, a i šesta bi već bila izišla da sam imao sitzfleischa… Kratka i relativno zahtjevna forma, ako čovjek nešto ljudski i pošteno želi reći, zaista je medij koji sam zavolio i koji je, mislim, primjeren ovome brzom vremenu. Napisao sam zaista mnogo književnih i likovnih kritika i recenzija, pročitao puno publicistike te donosio sudove i sve sam to pripremio za tri knjige, ali one čekaju bolja izdavačka vremena. Sve u svemu, novinarstvo, posebice pisanje neki je moj habitus kojim, kako bi rekao sv. Pavao, »iskupljujem vrijeme«.
Istinoljubivost koja uključuje duh kritičnosti
«Zadatak je svakog komunikatora da bude hrabar, i unutar Crkve i u javnosti, i da naviješta Istinu«, rekli ste primajući ovu nagradu. Sve smo to iščitavali u vašem publicističkom radu i surađujući s Vama. Recite nam više o tome. Štoviše, što biste poručili mladima koji su na novinarskim početcima?
– Evanđelje i općenito biblijska riječ zasijeca u živo tkivo osoba i zajednica. Obično je nazivamo proročkom riječi. A novinarstvo bi moralo biti na tome tragu. Ono se nužno reflektira na istine, ili barem na spoznate istine (što ne znači uvijek i općeprihvaćene istine i vječne, nepromjenjive istine). Ta pozicija nerijetko iziskuje hrabrost jer ljudi više vole da im se ‘škakljaju uši’ nego da ih se konfrontira s obmanama, neistinama ili otvorenim lažima, ponajprije ‘onim našima’. Mi rado slušamo o tuđim problemima, ali o svojima baš i ne.
Ne radi se o moraliziranju. Ono je baš suprotnost svem svetom. Radi se o istinoljubivosti koja uključuje duh kritičnosti, ali bježi od kritizerstva. Kritičnost je u određenom smislu na tragu ljubavi prema istini, a kritizerstvo je manje-više naslađivanje u tuđem problemu, nerijetko i nevješto sakriveni prohtjev sebeljubivoga ega. Da bismo bili kritični, odnosno istinoljubivi nužno je zadržati određenu vrstu neovisnosti pa i distance. Ne pripadati klanovima i kuhinjama – kojih, ruku na srce, ima i u Crkvi – nije baš najugodnija pozicija, ali je zato najljudskija pa stoga svoje učinke ne donosi odmah već se oni vide nakon određenog vremena. Istinoljubivost je k tome uvijek seberazotkrivajuća datost koja ne štedi ni vlastita sebe pa stoga ni vlastitu zajednicu. Nema li toga, nema ni istinskog novinarstva jer bi ono tada pričalo priče i ‘škakljalo uši’, a ne bi ispunjalo onu društvenu, i rekao bih, proročku funkciju koju ima.
Naravno, važno je kako se što kaže. Ako mi je namjera nešto važno reći, tada neću nastojati povrijediti, osramotiti, poniziti ili pak diskvalificirati – sve je ovo arsenal koji ima namjeru rušiti – već ću iznalaziti načine, izraze, riječi, primjere i postupke koji razotkrivaju i pomažu doći do istine, a da nitko ne mora biti ponižen u svome ljudskom dostojanstvu. To je pak vrlo delikatan zadatak. Reći ću vam primjer: mnogi katolici, ili nazovikatolici, pljuju po papi Franji, u nas osobito zbog toga što bl. Alojzija Stepinca još nije proglasio svetim, ali i ne samo zbog toga već i zbog njegovih zauzimanja za rubne i problematične osobe i skupine.
To ide tako daleko da padaju takve kvalifikacije kojih bi se posramio svaki pristojan čovjek. Kad sam u jednoj prilici bio pozvan izraziti se o Papinu odlaganju proglašenja Stepinca svetim, ja koji inače obožavam ovoga Papu nisam se libio reći svoje mišljenje o pojedinim njegovim izrazima i postupcima, ali kao njegov »duhovni sin«, kao netko tko ima pravo i dužnost reći svoje mišljenje. Duh uvažavanja, tolerancije nužan je ako želimo doći do sljedećeg stupnja – do ljubavi.
Svaki komunikator koji sotonizira i diskvalificira, sve ako je i na tragu istine, zapravo postiže suprotan učinak. Odgojitelj koji bi neprestano ‘visio’ na pogreškama, a nikad ne bi pohvalio, nikad potaknuo, nikad vidio što je dobro – bio bi loš odgojitelj. Tako je i s komunikatorom. A kad me pitate o poruci mladima, rekao bih da se klone klanova, kuhinja, privilegija, kuma i kumica, stričeva i ujaka i da budu svoji i uvijek spremni priznati da ne znaju sve, da nisu ‘popili svu pamet svijeta’, te da znaju priznati pogrešku.
Škole koje nas mogu učiniti mudrimaU mnogim svojim knjigama, u brojnim kolumnama promišljate svakodnevicu u svjetlu kršćanstva, i uvijek ste aktualni, pozitivni, afirmativni. Je li jednostavno poruke evanđelja prericati jezikom suvremenih medija, komunicirati te vrijednosti? Postoji li za to neki ključ?– Prericati teologiju i biblijske poruke u suvremenost i jest i nije teško. Ključ je uvijek u egzistencijalnom pristupu. Dakako, potrebno je puno znanja i puno učenja. Saznanja od jučer nisu saznanja koja vrijede i danas. Ja sam se od jučerašnjeg, da ne kažem od mladog i perspektivnog, promijenio, imam druge parametre spoznaje, duhovno sazrijevanje i učenja teološkog i antropološkog i sveg drugog znanja… Zato se kaže da je Riječ Božja suvremena i uvijek aktualna. Jer mi se mijenjamo i u toj mijeni otkrivamo skrivene Božje poruke i pouke koje možda ranije nismo ni zamjećivali. Zaprepasti me jedna usputna rečenica iz Biblije, posebice iz Novoga zavjeta, ili slika koju prije nisam ni primjećivao, a danas mi ta rečenica ili slika otkriva duhovne, psihološke ili egzistencijalne svjetove. To mi u kršćanstvu nazivamo biblijskom meditacijom. Ta meditacija uvijek podrazumijeva unutarnju dinamiku i rast, učenje koje se oslanja s jedne strane na Knjigu i knjige, a s druge strane na Život i život. Te dvije škole mogu nas učiniti mudrima. Znanje, rekao je i sv. Pavao, može »napuhivati«, a mudrost je skromna svijest o vrijednostima temeljenima na dinamici uma i duha. Tako, osluškujući i učeći, moguće je nekad teške teološke teoreme prericati u jezik razumljiv i posadašnjen. A to nije ništa nepoznato. Isus je upotrebljavao slike koje su njegovi suvremenici mogli razumjeti. Budući da je bila riječ o poljodjelcima, ribarima i pastirima, često je baš iz toga bazena crpio usporedbe (prispodobe) kojima je pojašnjavao božanske pouke. I da, kad me pitate što bi bilo važno, onda i u pitanju takvoga teološkog govora vrijedi temeljno novinarsko pravilo: ne piši o nečem što tebi samom nije jasno! Mora nam biti jasno, moramo shvatiti bit poruke pa nećemo pričati Markove konake, prepričavati prepričano… |
Dijalog je put Crkve u suvremenosti
Mi novinari iz svjetovnih medija uvijek smo rado tražili vaše mišljenje o raznim pitanjima i Crkve i društva, i njihovog odnosa, jer znali smo da imate što reći i da ćete otvoreno reći svoje mišljenje, da ste čovjek široke kulture, dijaloške otvorenosti svima.
– Hvala vam da ste postavili to pitanje. Naime, mene su odgojili duh i slovo Drugoga vatikanskog koncila (1962. – 1965.) koji je Crkvu usmjerio dijaloški, kao i veliki ljudi Crkve, osobito naše Crkve i u onim uvjetima kakvi su bili, a koji su, usprkos nesklonu društvenom sustavu, vrlo zauzeto, dinamično i hrabro tumačili i provodili taj Koncil u našim okolnostima. Dijalog je put Crkve u suvremenosti, a on uključuje dvostruk pravac: dijalog unutar Crkve i dijalog Crkve sa svojim svijetom. Dijalog uključuje dvije različite, ali samosvojne i slobodne strane. Svijet ima svoju autonomiju, koju ima i Crkva. No, dijalog je put koji nas približava jedne drugima.
Da bismo drugoga shvatili i prihvatili nužno je imati hrabrosti za vođenje dijaloga. To nije najlagodnija pozicija jer često u pitanje dovodi naša stečena uvjerenja, naše etablirane pozicije pa i našu lagodu. Dijalog nas prisiljava na korekcije, prilagodbe, gdjekoje popuštanje i učenje drugih kao drukčijih od nas. Ono što sada moram reći, (inače bih, kako se kolokvijalno kaže, ‘puknuo’) je sljedeće: u Hrvatskoj je na djelu tiha apostazija od toga puta, od puta Drugoga vatikanskog koncila.
Sve je više mlađih teologa koji ili ne poznaju Koncil ili mu se štoviše snažno protive i ušančuju se u pretkoncilske i predmoderne pozicije iz koji misle ‘spasiti svijet’ na način Pija V. ili kojeg drugog zagovornika ‘čvrste ruke’ i ‘tradicionalne liturgije’ vjerujući da samo ‘čvrsta forma’ može spasiti i Crkvu i svijet. Riječ je uglavnom o strašljivim psihološkim strukturama koje se skrivaju iza ‘čvrstih formi’ jer će, naravno, u njima biti zaštićeni od toga ‘prijetećeg’ svijeta. Dakle, svijet više nije polje djelovanja i vođenja dijaloga već je polje u kojem su sve redom neprijatelji i opasnosti.
Profit je postao »glavni urednik« u mnogim medijimaKako vidite današnje crkvene medije kod nas, isto tako naše svjetovne medije?– Općenito bih rekao da imamo puno medija i ne baš toliko kvalitete. Profit je postao »glavni urednik« u mnogim medijima, on određuje teme, sadržaj i granice, a katkad se ne mogu oteti dojmu da i neki skriveni interesi, uglavnom nedovoljno transparentni, stoje iz pojedinih medijskih konglomerata. Mediji tako postaju »teška industrija« u službi krupnog kapitala. A podsjećam, ni profit, ni kapital nisu etička kategorija. Mediji su pak nastali kao potreba da se etičke vrijednosti zaštite i promoviraju kao ljudske kategorije koje su općenito ugrožavane. Ako se dogodi da se ono što nije etička kategorija promulgira u vrijednost toga reda, tada nastaju šumovi pa nije isključena niti manipulacija. A danas toga ima napretek. Zato konzumenti medijskih sadržaja danas moraju imati i dodatnu krepost, da čitaju između redaka, da čitaju sve, da se informiraju i na ‘drugim stranama’ te da na temelju dojma donose prosudbe. A to nije lak posao. Zato je medij danas u opasnosti da postane zavodnik pa i manipulator. Crkveni pak mediji boluju od viška autocenzure. Ponestaje nam, ako smo je ikad i imali u dovoljnoj mjeri, crkvene kuraže. Katkad se stječe dojam da pišemo o svemu i svačem samo ne o onome što ljude zanima, što od nas očekuju. S druge strane, ako smo kritični samo prema društvenoj sceni, ali ne i prema onoj crkvenoj, tada ne zavrjeđujemo povjerenje. Tko bi vjerovao nekome tko stalno tuče po društvenim i političkim strukturama, a nikad se ni ne dotakne vlastitih? To je naša boljka i ne vidim da će se to u dogledno vrijeme popraviti jer su čak i laici koji rade u crkvenim medijima nerijetko klerikaliziraniji od nas svećenika. Ipak, ima iznimaka i oni drže neki medij živim. |
Čemu to vodi?
– To, naravno, vodi u zatvaranje Crkve prema svijetu i traženje spasa u ‘bjelokosnim kulama’, u kojem ćemo se zaštititi, spasiti, u kojem će nama biti dobro. A to je neka vrsta klerikalne samodostatnosti i sebičnosti. Zato se ponekad i stvara stanoviti oblik novog crkvenog feudalca koji ne prihvaća biti sugovornik, sugraditelj ovoga i ovakvoga svijeta, ali i supatnik, već će takav radije biti tutor, donositelj pravorijeka i gromoglasni gromovnik u službi ‘vječne istine’. Taj suvremeni crkveni predmodernitet sve više hvata maha i u nas, a čini mi se da odgovorni ljudi pred tim sve više zatvaraju oči. A to je opasno.
Podsjećam, Isus nije došao u intaktni svijet, već na skliske ulice Jeruzalema i na prašnjave ceste Judeje, opasne putove Samarije i prijeteće sinagoge Galileje… Hvatao se u koštac s hipokrizijom, liječio gubavce i od društva odbačene, primao Grke i rimske satnike, Kanaance i sluganske carinike… Šibao je hramsku privilegiranu kastu, a pomagao udovicama i sirotama… Crkva koja bi prihvatila predmodernitet kao svoj put u sadašnjosti izdala bi svoje poslanje. I nije tu riječ, kako kažu, o diskontinuitetu kojega je donio posljednji Koncil, nego o duhovnoj lijenosti i duhovnome komoditetu… Zapravo o strahu koji je najopasnija prijetnja duhovnome i svakom drugom rastu.
Taj, kako ga je genijalni Vjekoslav Bajsić, nazvao »strah za granicu«, postaje sve evidentniji, a oni koji ustrajavaju na dijalogu nazivaju se modernistima i etiketiraju se kao izdajnici… Zašto? Zato što dijalog traži hrabrost pa i primanje kakvog udarca. A oni na to ne pristaju. Oni bi lagodu i sigurnost. Ipak, tko u dijalogu kao putu može prepoznati i onaj Isusov put i način djelovanja, tome može biti jasno da, kako je govorio naš veliki Tomislav Janko Šagi-Bunić, »drugog puta nema«.
Čovjek ima mnogo lica
Vaš rad i interesi su puno više i puno šire od novinarstva i svijeta suvremenih medija. O tome govori Vaše pjesništvo i knjige, kantautorski rad, književne recenzije i likovne kritike, Vaš rad u izdavaštvu u »Kršćanskoj sadašnjosti« odakle ste nedavno otišli u mirovinu. Moglo bi se reći da je vaš svijet i način života kultura u širokom smislu riječi. Ili kako pišete u svojoj knjizi »Sagraditi kuću«, zauzeti ste oko »duhovnoga graditeljstva«.
– Mislim da čovjek ima mnogo lica, odnosno mnogo svojih osobina koje samo traže neku vrstu kanaliziranja ili vježbanja da bi se pokazale. Zato tom analogijom kažem da i Bog ima mnogo lica. Naravno, ta je analogija šepava i teološki možda upitna, ali zapravo je na razini metafore točna (Biblija, uostalom, jako voli metaforu). Bog nikome ne prilazi istim licem i svatko ga otkriva na drukčiji način. Tako je to i s nama. Govoreći o sebi to znači: tko bi čitao samo moju duhovnu poeziju, a ne bi ništa znao o onoj drugoj, manje duhovnoj, a više egzistencijalnoj i refleksivnoj, taj bi o meni mogao zaključiti prilično manjkavo.
Ako međutim taj netko nešto želi znati o mojoj šansoni, publicistici, društvenosti ili sportskome duhu (danas dakako mnogo manje izraženom nego prije), taj bi mogao doznati i mnogo više. Hoću reći: naša mnogoslojnost je naša darovitost i jedinstvenost. Ona, naravno, nije nešto što je samosvojno, neovisno od svoga Izvora (ako smo vjernici, tako to gledamo) i do nas je hoćemo li s njom nešto napraviti. Što više otkrivamo svoje potencijale to više imamo razloga zahvaljivati Bogu na tim darovima.
OtočaninVaša knjiga »Pinčokanje«, kao i kantautorske šansone na CD-u »Meštri od sije«, svojevremeno su predstavili tko ste podrijetlom, vašu ljubav prema svome rodnom kraju, da ste Anton Šuljić Boškinac.– Zavičajnost je važan identitetski temelj. Ja ne mogu biti eskim jer to nisam. Ali budući da sam otočanin, iz te matrice razaznajem svijet i vrijednosti jer znam što je mene moj otok naučio, čime me opremio i otposlao u svijet i što je to čemu se mogu vratiti. To slikovito meni na Pagu, u Novalji, znači taj kamen, ti goli bregovi, čisti volumeni što se sjenama pretapaju u igru oblika i neviđenih ljepota… I taj Velebit kao čvrst oslonac koji stoji iza mojih leđa, i to more koje me fascinira dotle da satima mogu sjediti i gledati u njega bez riječi… Naučio sam da je život na otoku vječita borba s prirodom, okušavanje koje me usavršava, iskušava moje granice i moje strpljenje i čini me pitomijim stanovnikom svijeta. Iskreno mogu reći da se na svakome, doslovno svakome otoku na neki način »raspakiram«. Duša mi prodiše, krvotok pojačano šiklja neku nepojmljivu sadržinu koja me oživljava i čini vedrijim, veselijim i smjernijim. Taj sam osjećaj imao na svakom našem otoku, a bio sam i živio na mnogima od Krka do Elafita, ali i na Mallorci i na drugim otocima, pa i onim američkim, jer otok je jedinstveno mjesto za život. Eto, tome životu na otoku želio sam na neki način vratiti dug pišući i pjevajući. Ne radi toga jer sam se htio potvrditi kao pjesnik ili pjevač, nego kao netko tko je, otkrivši ljubav prema tim medijima, pokušao izreći osjećaje i vratiti dug… A s druge strane, htio sam dati pohvalu tome čovjeku koji je baš na otoku izučio umijeće spajanja grubosti i ljepote, okusa i oporosti, boja i mirisa, dobre hrane i oskudne vegetacije… Te suprotnosti prepunih endemičnosti svijet su koji me uvijek iznova privlači i miri s ovim univerzumom u kojem sam jedinka, prolazna i krhka, ali u kojem sam izučio umijeće prepoznavanja dodira Višnjega. |
Ja, recimo, sve više volim kuhati. A to me još više senzibilizira da primjećujem onaj trud i umijeće koje je netko uložio u kuhanje. Zato sam jako pažljiv prema kuharima (manje-više kuharicama) i redovito se zanimam i hvalim njihov rad… A tako je i s ostalim umijećima. Ako nikad nisi sazidao kuću ili barem napravio zid, okopao vrt, obrezao lozu, napravio vino, vozio kariolu, prao školjku od zahoda, farbao kuću ili vozio moped, ako nisi uhvatio ribu, posijao salatu, pošao na tržnicu po ‘provištu’ (i dakako još stotine različitih stvari), već sve to prepustio drugima, odnosno tzv. »specijalistima«, nikad nećeš otkriti svoje potencijale, ali nećeš znati dovoljno cijeniti niti umijeća i postignuća drugih. Novcem ne možemo sve.
Valjda smo to naučili u ovoj koroni?! Naši nas otkriveni i upotrijebljeni potencijali ne bi smjeli zatvoriti u sebe, odnosno, da stvorimo riječ, u sebehvaljenje, već nas, naprotiv, otvarati drugima. Napuštajući komoditete i »specijalizacije«, pa i one teološke (jer, »specijalist« za teologiju koji ne zna skuhati jaje ne bi baš zavrjeđivao moje povjerenje u stvarima koje su životno povezane s teologijom), mi zapravo potencijalima koji su bogomdani dopuštamo da nas preoblikuju i otvaraju za šarolik svijet Božjih mogućnosti – i preko drugih i drukčijih (pa i boljih od nas)…
