RIJEKA – Djelo »Opera po Kamovu« Zorana Juranića praizvela je Opera HNK-a Ivana pl. Zajca, pod Juranićevim dirigentskim vodstvom i u režiji Caterine Panti Liberovici. Autor libreta je književnik Janko Polić Kamov (1886. – 1910.), koji ga je napisao prema sadržaju drame »Slijepčeva žena« Marijana Derenčina. Ranije nepoznati libreto, što ga je Kamov pisao za svoga brata Milutina Polića, pronašao je i prije petnaestak godina objavio Nedjeljko Fabrio. Zbog tragične sudbine Milutin Polić nije uspio dovršiti operu, a ostalo je sačuvano samo nekoliko njegovih skica. Skladatelj i dirigent Zoran Juranić odlučio je pridonijeti uspomeni na braću Polić uglazbljivanjem pronađenog Kamovljeva libreta, sačuvavši u partituri i neke motive koje je Milutin uspio napisati.

Kamovljev poetski kredo

Tekst libreta Kamov je naslovio »Kad slijepci progledaju«, a nastao je prema Derenčinovoj naturalističkoj tragediji »Slijepčeva žena«, koja sadrži protomodernističke značajke. Libreto je koncipiran u deset prizora, a operi prethodi Prolog – »Kamovljev Credo« u kojem se književnik suprotstavlja esteticizmu hrvatske moderne, radikalnim osporavanjem tradicije i kulta ljepote, pokušavajući izgraditi vlastiti književni izraz na prijeziru i poruzi, polemičkoj parafrazi biblijskih motiva, na uvođenju elemenata uličnog govora i psovki. U Prologu je Janka (pisan za ženski glas) utjelovila sopranistica Vlatka Oršanić, iznoseći na interpretativno zanimljiv način Kamovljev poetski kredo kojim razračunava s domoljubnim, socijalnim ili ljubavnim stihovima S. S. Kranjčevića, A. Harambašića i A. G. Matoša (Matoš je Kamovljevu poeziju kritički ocijenio kao liriku lizanja i poeziju pljuckanja).

Pjesničkom mainstreamu toga vremena Kamov suprotstavlja stihove svoje pjesme »P. S«, koju Oršanić nadahnuto izgovara u uglazbljenoj formi (»… Ja nisam pjesnik ljubavi/ni mirisne ni cvjetne./Ne pjevah prošlost naroda,/ni kraljeve ni bane:/Ja nisam pseto biblijsko,/što liže Jobu rane…«). S tekstom koji pjeva Vlatka Oršanić korespondiraju scenografija Caterine Botticelli i videoprojekcije Valentine Volpi, uz oblikovanje svjetla Dalibora Fugošića – primjer su stihovi:…«Kad tamo – rukom po staklu/svim svojim tresnuh bijesom:/Promaših!… Rukom curi krv/i staklo živim mesom…«

Simbolika papira

Svoje redateljske zamisli Caterina Panti Liberovici temelji na motivima papira, tinte i pera za pisanje koji su – kako objašnjava – esencijalna supstanca u Kamovljevom kreativnom procesu (podsjetimo na motiv »hartije« kod Kamova: »Silovat ću te, bijela hartijo, nevina hartijo…«, »Ištipana hartija«…). Tako su središnji element scenografije bijela platna na kojima se ispisuje tekst, ili crtež ili slika, čime se uspostavlja intermedijski dijalog između književnosti, glazbe i slikarstva. Kostimografkinja Caterina Botticelli za dio kostima inspiraciju također nalazi u papiru (bijeli kostim Janka Vlatke Oršanić prošaran je crnim nitima (asocijacija na tekst kao tkanje), dok je kostim Maje (Mojca Bitenc) satkan od čistih ili ispisanih stranica papira). Bijeli je, poput slikarskog platna, i kostim slikara Roberta (Robert Kolar), a bijeli je i kostim djevojčice (Cvita Vidučić) koja je utjelovila Doru i Amora. S druge strane, kostim Ane koju tumači Ivana Srbljan priziva renesansu i slikarstvo, a na sličan način koncipiran je i kostim Ive (Domagoj Dorotić). Realističniji je, blizak Kamovljevu vremenu, kostim Paje (Goran Jurić). Osim slijepoga Ive, povez preko očiju pojavljuje se kod još nekih likova, čime sljepilo postaje metafora ove priče koja se temelji na ljubavnom trokutu i motivu ljubomore.

Metafora sljepila

Kako podsjeća redateljica, izvorni libreto govori o Ivi, čovjeku koji je oslijepio i njegovom prijatelju, slikaru Robertu. Ivina majka Ana žali se zagonetnom Paji da nevjesta Maja vara njezina sina s Robertom. Supruga Maja bori se između osjećaja dužnosti i želje za slobodom. Na kraju ipak odluči žrtvovati svoje osjećaje i ostati s Ivom, a u ovoj redateljskoj verziji Robert – simbolično – stradava od vlastita pera (ili kista)…

Prema riječima Zorana Juranića, prihvativši se zadaće da uglazbi libreto Janka Polića Kamova nastojao je izraziti kako britkost i izravnost Kamovljeva rimovanog teksta, tako i ozračje doba i stila u kojem bi – da ga je okrutna sudbina poštedila – Milutin Polić bio skladao svoju operu…«Što sam više ulazio u srž Kamovljeve dramatike, osjećao sam sve snažnije poticaje za glazbenu nadgradnju koja bi bila dostojna tog gotovo ekspresionistički razbarušenog teksta. Iako su mnoga dramaturška rješenja u libretu plod genijalne intuicije, Kamov je znao uobličiti cjeline poput monologa, dueta ili ansambala koji sugeriraju zahvalne i zahtjevne pjevačko-scenske zadatke; u tom sam pravcu, vođen svojom stalnom ljubavlju prema izražajnosti opere kao vrhunske umjetničke forme, nastojao svojom glazbom držati korak s djelom riječkog genija«, objašnjava Juranić.

I doista, čini se da je Zoran Juranić u tome i uspio – hrvatska operna glazba dobila je novo djelo, suvremenu operu – »Operu po Kamovu«, koja je svoj adekvatan izraz našla i u uprizorenju talijanske redateljice Caterine Panti Liberovici. Ovom drukčijem glazbeno-scenskom zadatku izvrsno su odgovorili i svi solisti, predvođeni Vlatkom Oršanić. U ulozi Paje, svojevrsnog ciničnog izvjestitelja priče, interpretativno dojmljiv bio je bas Goran Jurić. Ozbiljnu i sjetnu Anu pjevala je mezzosopranistica Ivana Srbljan, a čistim i moćnim glasom predstavila se slovenska sopranistica Mojca Bitenc u ulozi Maje. Slijepog Ivu utjelovio je tenor Domagoj Dorotić, a slikara Roberta tumači bariton Robert Kolar. Riječka premijerna publika ispratila je izvođače i autorsku ekipu dugim aplauzom i povicima odobravanja.