Hrvatska drama riječkog HNK-a Ivana pl. Zajca za 15. veljače najavljuje premijeru predstave »Opasne veze« prema epistolarnom romanu Pierrea Choderlosa de Laclosa, u režiji Olje Lozice. Povod nam je i taj što će se 18. listopada ove godine navršiti 280. godišnjica rođenja ovog francuskog pisca.

​Choderlos de Laclos pripada među književnike koji su se proslavili jednim djelom i ostali pisci samo jedne knjige. Bio je neobična ličnost, vojnik, pisac, diplomat, pronalazač, intrigant i revolucionar. Punim imenom Pierre Ambroise Choderlos de Laclos rođen je u Amiensu 1741. godine, a preminuo je u Tarantu 1803. Bio je pripadnik sitnoga plemstva i profesionalni časnik, napredujući do čina generala u Napoleonovoj vojsci. Književno je započeo udvornim galantnim stihovima i lascivnim novelama, a proslavio se romanom »Opasne veze« (Les Liaisons dangereuses, 1782.), koji je odmah postigao uspjeh – u prvih mjesec dana bilo je prodano 2.000 primjeraka. Ovo remek-djelo psihološke analitičnosti i složene polifonične strukture sastoji se od 175 pisama različitih likova – korespondenata, ukupno dvanaest. Pritom Laclos vješto i formalno razrađeno izmjenjuje korespondente kao pripovjedače zbivanja o temi društvene igre zavođenja u aristokratskom okružju, često pružajući uvid u jedan događaj iz više gledišta.

Strukturna složenost djela zasnovana je i na tematiziranju statusa samih pisama: bivaju ukradena, krivotvorena, diktirana, odbijena, napisana u više verzija, kopirana, raspačavana, što se savršeno podudara s oslikavanjem proturječja libertinskoga društva kasnoga prosvjetiteljstva. Objavio je i esej »O izobrazbi žena« (1785.), u kojem su razvidna i neka protofeministička stajališta.

U »Opasnim vezama« u prepisci pripadnika francuskoga predrevolucijskog visokog društva ispripovijedana je okrutna igra zavođenja i osvajanja čiji su glavni pokretači prepredena markiza De Marteuil i vikont Valmont, a kao njihove žrtve padaju dvije nevine mlade žene – naivna Cécile de Volanges i kreposna gospođa De Tourvel. Sadržaj bi se ukratko mogao sažeti ovako:

bivši ljubavnici vikont De Valmont i markiza De Marteuil, dvoje izuzetno dokonih aristokrata, uživaju u manipulaciji. Zajedno osmišljavaju vragolastu opkladu: Valmont mora uspješno zavesti nježnu i čednu suprugu državnog službenika, gospođu De Tourvel, kao i mladu i nevinu Cécile de Volanges, a gospođa De Marteuil će mu se zauzvrat ponovo podati. I dok njihove intrige postaju sve dvoličnije i zlokobnije, oni će uvidjeti da se njihovi ljudski pijuni ne ponašaju onako kako su predvidjeli, a posljedice će biti ozbiljnije nego što su ova dva zavjerenika mogla pretpostaviti.

Choderlos de Laclos efektnim je rasporedom pisama i sučeljavanjem različitih gledišta postigao da fabula teče iznimnom lakoćom i uvjerljivošću. To je umijeće na kojemu mu mogu pozavidjeti i mnogo iskusniji pisci, dok je Laclos to uspio ostvariti u svome prvom i jedinom romanu. No i to je bilo dovoljno da njegovo ime odjekuje svijetom dugo nakon njegove smrti, baš kako je sam zaželio u jednom pismu upućenom prijatelju.
​Jedan grof napisao je u svojim memoarima da će »Opasne veze« živjeti koliko i francuski jezik, ali je dodao i da su one »moralna ljaga za naciju i zaslužuju javno spaljivanje.« Kako u predgovoru »Opasnim vezama«, što ih je 1990. objavio beogradski Dosije (hrvatsko izdanje »Opasnih veza« objavila je 2001. Školska knjiga), piše Dušan Milačić, zato što je »Laclos duboko ušao u zla i bolesti jednog društva i bez milosti derao zavoje s njegovih krvavih rana, smatrali su ga klevetnikom.«

»Žene su naročito bile kivne na pisca, ali su čitale »Opasne veze«, javno ili tajno, i čuvale ih u svojim budoarima pod ključem. Marija Antoaneta dala je da joj se knjiga luksuzno uveze, ali bez naslova i piščeva imena. Povika na pisca porasla je još više kad su se počela spominjati imena ličnosti koje su Laclosu poslužile kao obrasci za junake romana.

Uspjeh »Opasnih veza« trajao je do kraja starog poretka. Revolucionari su u njima gledali snažan argument protiv dvora i plemstva. Svaka je kuća imala taj roman, koji se prevodi i na strane jezike. Kad su 1792. Austrijanci zarobili generala Lafayettea, među njegovim stvarima našli su samo jednu knjigu – Laclosove »Opasne veze«. Poslije velikog i bučnog uspjeha, koji je više bio uspjeh skandala, dugo ostaju gotovo sasvim zaboravljene. Samo Stendhal pokazuje živi interes za »Opasne veze« i divi se njihovom piscu – on je prvi Laclosov sljedbenik.

»Opasne veze« nisu fikcija, nego značajan podatak za povijest naravi francuskog društva s kraja 18. stoljeća, one su dragocjen povijesni dokument za upoznavanje jednog svijeta u raspadanju. Danas se »Opasne veze« smatraju jednim od najboljih francuskih romana, a Baudelaire je u njima vidio knjigu jednog od najdubljih moralista«, navodi Milačić.

Da »Opasne veze« intrigiraju publiku i u naše doba, dokazuju i brojne filmske adaptacije toga djela, među kojima je najdojmljivija ona Stephena Frearsa iz 1988. godine s Johnom Malkovichem, Glenn Close i Michelle Pfeiffer u glavnim ulogama. Film se temelji na drami Christophera Hamptona »Les Liaisons dangereuses«, koja je pak kazališna adaptacija Laclosova romana. Markiza de Merteuil (Glenn Close) prikazana je kao amoralna spletkarica, koja se poigrava muškarcima ogorčena zbog podređenog položaja žena u društvu. Odluči se osvetiti trenutnom ljubavniku tako da njegovu mladu zaručnicu, Cécile de Volanges (Uma Thurman), kći njezine rođakinje gospođe De Volanges, zavede i uništi. Merteuil poziva svog bivšeg ljubavnika, razvratnog i amoralnog vikonta de Valmonta (John Malkovich). Na početku odbija prijedlog zato što je zauzet zavođenjem kreposne madam de Tourvel (Michelle Pfeiffer), koja provodi vrijeme na imanju svoje tete dok je muž u inozemstvu… Nižu se spletke i smrti, a nakon objave Merteuilinih pisama, što izazove skandal, publika ju izviždi i osramoti u operi. U završnoj, antologijskoj sceni filma, Merteuil doživi živčani slom.

Trideset godina prije Frearsovih »Opasnih veza«, Roger Vadim je adaptirao roman u istoimeni film u kojem glume Jeanne Moreau, Gérard Philipe i Annette Vadim. Miloš Forman je 1989. prilagodio roman za film »Valmont« s Colinom Firthom, Annette Bening i Meg Tilly. Godine 1999. Roger Kumble je adaptirao roman za film »Okrutne namjere«, dramu smještenu u modernu srednju školu. Godine 2003. pojavila se adaptacija južnokorejskog redatelja Je-yong Leeja; radnja filma je smještena u isto vrijeme kao i u originalnom romanu, ali u korejskom kraljevstvu Choson.