RIJEKA – Nakon odgode zbog pandemije predstava »Opasne veze« premijerno će biti izvedena u petak 11. lipnja u prostoru Exportdrva s početkom u 20 sati. Kako se navodi u najavi ovog naslova Hrvatske drame HNK-a Ivana pl. Zajca, inspirirana filmskom adaptacijom romana »Opasne veze« francuskog redatelja Rogera Vadima, predstava u režiji Olje Lozice otvara svijet žudnji, ljubavnih obećanja i nasilja. »U suvremenom svijetu Juliette i Valmont su bračni par koji pripada visokom društvu, ne pišu si međusobno pisma, ali jedno drugome biraju ljubavnice i ljubavnike i bez problema ih uvlače u svoje erotske igre. Njihov savez je čvrst i nepokolebljiv sve dok se u Valmontovom životu ne pojavi osoba koja mu donese iskustvo drugačije od svih dosadašnjih.« Uoči premijere razgovaramo s Oljom Lozicom.

Kako je došlo do toga da u riječkom HNK-u Ivana pl. Zajca režirate »Opasne veze« prema epistolarnom romanu francuskog pisca Pierrea Choderlosa de Laclosa?

– Ravnateljica Hrvatske drame Renata Carola Gatica nazvala me i pitala jesam li zainteresirana da režiram »Opasne veze« u HNK-u Ivana pl. Zajca.

Pohvala ljubavi

Zašto vam je ovo djelo inspirativno za kazališnu adaptaciju?

– Kako bih svela sve inspirativne niti ovog djela u jednu suvislu misao, citirat ću Alaina Badioua. U »Pohvali ljubavi« on kaže: »Tvrdim da je ljubav ono što u svom filozofskom žargonu nazivam »postupkom istine«, odnosno iskustvo u kojem se gradi stanovita vrsta istine. Ta je istina jednostavno istina o Dvoma. Istina o različitosti kao takvoj. I mislim da je ljubav – baš to iskustvo, ono što nazivam »scena za Dvoje«. Ljubav je iskustvo »scene za Dvoje«. »Scena za Dvoje« počinje susretom dviju različitosti, događajem, nečim nepredvidivim, iznenađujućim. To iznenađenje pokreće proces koji je u osnovi jedno novo iskustvo svijeta. Ljubavni susret znači krenuti u napad na drugog da bi on postojao zajedno s vama, onakav kakav jest.
Ali ljubav nije tek ljubavni susret i zatvoreni odnosi između dviju osoba, to je konstrukcija, život koji se gradi ne više s gledišta Jednog, već s gledišta Dvoga. Ljubav nije seks. U ljubavi subjekt nadilazi sebe, nadilazi narcizam.

U seksu ste zapravo u odnosu sa samim sobom posredstvom drugog. Drugi vam služi da otkrijete stvarnost užitka. U ljubavi posredovanje drugog vrijedi po tome što jest. Ekstaza početka postoji, ali ljubav je prije svega trajna konstrukcija. Moglo bi se reći da je ljubav uporna avantura. Odustati kod prve prepreke, pri prvoj ozbiljnoj nesuglasici, prvim problemima, samo je izobličenje ljubavi. Prava je ljubav ona koja trajno trijumfira, ponekad i teško, nad preprekama koje joj postavljaju prostor, svijet i vrijeme. Jer ljubav je na neki način ponovno izmišljanje života. Ponovo izmisliti ljubav znači ponovo izmisliti to ponovno izmišljanje. U tom smislu, svaka ljubav koja prihvaća iskušenje, koja prihvaća trajanje, koja prihvaća upravo to iskustvo svijeta na temelju različitosti, stvara na svoj način novu istinu o različitosti. Stoga je svaka prava ljubav zanimljiva cijelom čovječanstvu. Jer svaka nam prava ljubav daje novi dokaz da svijet može biti otkriven i iskušan drugačije nego tek samotničkom sviješću.«

Vadimova verzija

Jedna od najpoznatijih adaptacija je ona filmska u režiji Stephena Frearsa iz 1988. godine, koja se temelji na drami Christophera Hamptona. Vaša predstava inspirirana je filmskom adaptacijom francuskog redatelja Rogera Vadima. Zašto ste se odlučili za tu adaptaciju i u kojoj mjeri se vaša predstava oslanja na nju?

– Odluka da se referiramo na Vadimovu filmsku adaptaciju potekla je iz razmišljanja kako da suštinu »Opasnih veza« približimo publici našeg vremena. Naime u romanu, pa tako i u Hamptonovoj adaptaciji, radnja je smještena u 18. stoljeće. U Vadimovoj adaptaciji mjesto i vrijeme radnje iz Francuske 18. stoljeća prebačeno je u tadašnju Francusku, u pedesete godine 20. stoljeća. Valmont i Juliette, glavni protagonisti, u originalnoj verziji pripadnici su francuske aristokracije 18. stoljeća, oni su prijatelji i bivši ljubavnici, koji svoje aristokratsko dokoličarenje ispunjavaju ljubavnim intrigama, smišljanjima i realiziranjima osveta i tome slično.
U Vadimovoj verziji njih dvoje su bračni par koji njeguje jedan vid otvorenog braka i koji pripada miljeu dokonih buržuja i čija je međusobna povezanost, pa čak donekle i ovisnost jedno o drugom, oslonjena na međusobna natjecanja u preljubničkim aferama. No, za razliku od originala njihove ljubavne avanture nemaju uvijek osnovno uporište u osveti, već u jednom vidu žudnje za životom, točnije pokušajima da zadrže vitalitet, kako njih osobno, tako i njih kao para. U tom smislu, s obzirom na vrijeme u kojem živimo, nama se činilo mnogo prikladnije osloniti se na Vadimovu verziju uspostavljanja odnosa glavnih protagonista, a ne baviti se ljubavnim avanturama koje su pokrenute dokoličarskom nemaštovitošću.

Laclosov roman vezan je za kontekst francuskog društva u 18. stoljeću. Koje vam se teme čine aktualnim i u današnje vrijeme?

– Tanka granica između ljubavi i mržnje uvijek je aktualna tema, neovisno o vremenu i kontekstu. Problematika odanosti u odnosu, iznevjerena očekivanja, povreda dostojanstva, nerealizirane želje i slično – sve su to teme koje se provlače kroz Laclosov roman i koje su aktualne i danas. Što se pak tiče konteksta aristokratskog društva 18. stoljeća, mogle bi se povući paralele s današnjim elitama koje sebi mogu priuštiti dokoličarenje u vidu ljubavnih intriga. No, mi tim putem nismo išli, već smo nastojali izgraditi predstavu s kojom će moći komunicirati publika koja nema ekonomske povlastice i čija se ljubavna iskustva ne temelje na upotpunjavanju vlastite isprazne svakodnevice.

Teniski teren

Negdje sam pročitala da ste kao motiv uzeli igru na teniskom terenu. Kako ste došli na tu ideju?

– Ima nekoliko razloga zbog kojih smo se odlučili našu »scenu« asocijativno nasloniti na teniski teren. Kao prvo, još je u 17. stoljeću u Francuskoj, postojala igra koja se zvala jeu de paume. To je igra iz koje se razvio današnji tenis. Ona se igrala u zatvorenim dvoranama. Te dvorane su često bile korištene, osim za tenis, i za izvođenje kazališnih predstava. Drugo, tenis kao sport je specifičan tip igre. Da bi se igra uopće mogla dogoditi, potrebna su dva sudionika, ne jedan, ne više (izuzmimo tenis u parovima), već dva igrača. Igrači se nadmeću prebaciti lopticu tako da onaj s druge strane ne može uzvratiti. Tako se stječe moć, jer tako se stječe pobjeda. Nije li to već dovoljna sličnost s ljubavnim igrama? U kontekstu naše verzije »Opasnih veza« pitanje je samo – je li u igru ulazimo da bismo uživali u igri samoj po sebi ili pak u igru ulazimo da bismo pobijedili drugog ili da bismo se obranili od svojeg potencijalnog poniženja.

Već ste i prije surađivali s glumcima i glumicama Hrvatske drame riječkog HNK-a. Kakva su vam sada iskustva rada s njima?

– Sva moja prijašnja iskustva rada s glumcima i glumicama Hrvatske drame riječkog HNK-a uvijek su bila fantastična, ali ovo mi je posebno milo srcu. Većina glumaca i glumica ovog ansambla su, ne samo moji kolege, već i moji bliski prijatelji. S ovako snažnim osobnostima i fantastičnim izvođačima usudila bih se raditi bilo što. U njih imam apsolutno povjerenje, jer su oni čista motivacija i inspiracija. Ova se predstava ne bi mogla dogoditi bez njih.

Prostor Exportdrva

Predstava će se igrati u prostoru Exportdrva. Zašto je odabran taj prostor i hoće li on predstavi dati neko novo značenje, dodatnu dimenziju?

– Prva varijanta bila je velika pozornica HNK-a Ivana pl. Zajca. No, kada smo materijal postavili na scenu – način glumačke igre, ono što se htjelo postići specifičnim dramaturško-režijskim rješenjima, nije se sljubilo s velikom pozornicom. Ovaj materijal traži komorniji prostor, bliskost izvođača i publike. Da bi publika mogla na pravi način doživjeti predstavu potrebno je da vidi svu glumačku mimiku, suptilne nijanse njihovih ekspresija. Velika pozornica ima svoja pravila i traži drukčiji tip glumačke igre. Da smo se odlučili ostati na velikoj pozornici bilo bi potrebno mijenjati glumačku igru. Ja to nisam htjela, jer je ova vrsta glumačke igre potrebna da bi materijal od kojeg je predstava sazdana »disao« i da bi ga publika primila na pravi način. Marin Blažević i Renata Carola Gatica bili su vrlo susretljivi, i drago mi je da su prepoznali da nam je za ovu predstavu potreban drukčiji prostor, a ne ogromna barokna scena. Prostor Exportdrva pokazao se idealan za ovu predstavu. I da, svakako je donio jednu dodatnu dimenziju samom materijalu, ali što je točno u pitanju to bih prepustila publici na razmišljanje nakon gledanja predstave.