Knjige »Salomé – Oscar Wilde/Miroslav Krleža« i »Le Compromis de Salomé – Salomé biblique à travers les drames de Oscar Wilde et Miroslav Krleža« Robertina Bartoleca, o čemu smo već pisali, krenule su na europsku turneju.

Nakon Pariza (Bibliothèque »Oscar Wilde«, knjige su predstavljene 7. srpnja, na sam 130. rođendan Miroslava Krleže, u gradu u kojem je 1900. godine preminuo Oscar Wilde.

Ujedno, Pariz je i grad u kojem Wilde 1891. piše dramu »Salomé« na francuskom) i Beograda (Biblioteka grada Beograda, predstavljanjem knjiga Beograd je službeno obilježio 130 godina od rođenja Miroslava Krleže) slijede Manchester i Ljubljana, a domaćini su institucije Salford Lads Club u Manchesteru i Slovanska/Mestna knjižnica u Ljubljani.

Varaždinac Robertino Bartolec literarnom studijom »Le Compromis de Salomé« fokusira se na odnos dvaju pisaca, dvaju velikih umjetnika (Wilde i Krleža) prema istovjetnom tekstu, biblijskom zapisu (legenda o Salomi) koji iz vlastite perspektive Irac i Hrvat dramski analiziraju. Štoviše, u tim jednočinkama – moralnom, duhovnom i estetskom srazu Salome i Ivana Krstitelja – Wilde i Krleža nalaze sebe, nešto autentično svoje. I ne samo to, autorskim pečatom svjesno kreiraju kako vlastiti autoportret (doslovno autobiografsko svjedočanstvo), tako i refleksiju neizbježno i vječno tragičnog u ljudskom, čime je saga o Salomi i njezinom seduktivnom »danse macabre« sa sedam velova oda fenomenologiji skaradnog, ispraznog i brutalnog, ali i ljepoti koja nas od devastacije civilizacijski jedina može spasiti.

Kako ovim povodom podsjećaju Modernist nakladništvo i Robertino Bartolec, 2024. je 170. godina od rođenja Oscara Wildea i 110. godina od debitantske verzije »Salome« Miroslava Krleže (obje ranije spomenute knjige publicirane su 2023. godine, na 130 godina od rođenja Krleže i 130 godina od publiciranja Wildeove »Salomé«). Stoga je značajno što je kultna britanska kulturna institucija – Salford Lads Club, kako programima, tako i arhitekturom mjesto od velike važnosti za britansku urbanu svijest, zbog čega je i samo zdanje Salford Lads Cluba zaštićeni spomenik kulture, pozvala Robertina Bartoleca da ovog 25. siječnja (https://salfordladsclub.org.uk/2024/01/05/from-oscar-wilde-to-the-smiths/) predavanjem predstavi artističku spregnutost (»Salomom«) Oscara Wildea i Miroslava Krleže. Ovom prilikom Bartolec će se, posebno na zanimanje voditelja Salford Lads Cluba, osvrnuti i na utjecaj Oscara Wildea na modernu britansku pop-kulturu u povodu točno 40 godina od izdavanja ikoničnog prvog albuma mančesterskog benda The Smiths, čiji je poetski izraz premrežen poetikom Oscara Wildea.

Jer, kako ističe Robertino Bartolec, Salford Lads Club upravo je ta točka, taj centar, ta središnjica, ishodište iz kojeg i s kojim je kreirana britanska urbana pop-kultura. Svi oni ansambli i kantautori, ali i pisci, redatelji, slikari, fotografi, novinari…, sve ono što čini scenu, koji su diktirali melodijski, vizualni, lirični i ritmični »sense« svijeta posljednjih pola stoljeća i nadalje – gravitacijsko okrilje i kreacijsku protekciju imali su i imaju u Salford Lads Clubu.

Podsjetimo, The Smiths je bio britanski alternativni rock sastav koji je nastao 1982. u Manchesteru. Članovi benda bili su Morrissey (vokali), Johnny Marr (gitara), Andy Rourke (bas) te Mike Joyce na bubnjevima. Kritičari ih smatraju jednim od najboljih alternativnih sastava britanske indie scene 1980-ih. U veljači 1984. godine izašao im je prvi studijski album jednostavno naslovljen »The Smiths«, kojim odmah pridobivaju masu obožavatelja, dok su neke od pjesama izazvale kontroverze.

Ove godine, 16. listopada, navršit će se i 170. godišnjica rođenja irsko-engleskog književnika Oscara Wildea (Fingal O’ Flahertie Wills). Rođen je 1854. u Dublinu u obitelji intelektualaca, a preminuo je 30. studenoga 1900. u Parizu. Iznimno obrazovan, ubrzo je postao poznat u književnim krugovima po svojoj duhovitosti i osebujnom stilu. Ovaj satiričar, dramatičar, pjesnik i prozaist, predstavnik dekadentizma, pod jakim utjecajem esteticističkih načela J. Ruskina i W. Patera, ekstravagantnim je životnim stilom, dendizmom i skandalima obilježio svoje vrijeme.

Godine 1884. ženi se Irkinjom iz dobrostojeće obitelji koja mu rađa dvoje djece. No homoseksualna sklonost zbližava ga s Alfredom Douglasom, sinom markiza Queensberryja. U želji da spriječi druženje svoga sina s Wildeom, optužuje pisca za homoseksualnost. Dolazi do skandala, sudskoga procesa i dvogodišnjega utamničenja. U prozi »De Profundis«, pisanoj kao ljubavna pisma ljubavniku iz zatvora, Wilde propituje dvoličnost javnoga morala. Boravak u zatvoru potaknuo je i »Baladu o tamnici u Readingu«. Nakon što je narušena zdravlja pušten na slobodu, odlazi u Pariz promijenivši ime u Sebastian Melmoth. Nedugo zatim umire od meningitisa koji je zaradio tijekom boravka u zatvoru. Wildea je stigmatiziralo puritansko, viktorijansko društvo – nakon što mu je odalo priznanje za književno stvaralaštvo, zatvorilo ga je i uništilo mu život.

Njegov u to vrijeme neobičan način života i ponašanja, kojim je čini se i namjerno izazivao konzervativnu sredinu, često je povezivan s njegovim oduševljenjem esteticizmom te radikalnim odvajanjem umjetnosti od života i morala. Nakon zbirke pjesama (»Poems«, 1881.) te bajkovite proze »Sretni kraljević i druge priče« (1888.) objavio je jedini roman »Slika Doriana Graya« (1891.). U toj je gotskoj priči o portretu umjetnika koji se izobličuje zbog raskalašena života, a on ostaje mlad i nedužna izgleda sve dok ne uništi portret, prikazao duhovnu okolinu u kojoj vladaju hedonizam, filozofija dekadentnoga užitka, razvrata i nemorala i esteticistički se, karakteristično za umjetnost »kraja stoljeća«, poigrao granicama između umjetnosti i života. Sentimentalna težnja socijalnoj pravdi, koja je već nadahnula njegovu bajkovitu prozu, očituje se i u raspravi o socijalizmu, koji ga je zanimao više kao prostor umjetničke slobode nego kao društveni pokret (»Socijalizam i ljudska duša«).

Danas su, kako ističe natuknica u Hrvatskoj enciklopediji, možda najaktualnije njegove komedije, u kojima je duhovito i precizno razotkrio licemjernost viktorijanskog visokoga engleskog društva pokazavši svu iskričavost svojega stilskog manirizma – »Lepeza lady Windermere«, »Žena bez važnosti«, »Idealan muž« te osobito »Važno je zvati se Ernest«. Poigravajući se u potonjoj, najuspjelijoj, značenjem riječi earnest (engl.: koji misli ozbiljno, iskren), ostvario je replike koje tako dobro pogađaju narav društvenih odnosa da se mogu čitati i izdvojeno, kao aforizmi. Vrhunac esteticizma postigao je u drami biblijske tematike »Saloma« (»Salomé«, na francuskom jeziku 1893., na engleskom 1894., u prijevodu A. Douglasa). Wilde spisateljski započinje rad na »Salomé« 1891. godine. Lipnja 1892. godine u londonskom Palace Theatreu počinju probe za kazališnu premijeru (veličanstvena Sarah Bernhardt prihvatila je utjeloviti Salomu). Međutim, kroz kraljevskog nadležnika za dramsku umjetnost Edwarda Pigotta suspendirana je mogućnost igranja okoristivši zakonski naputak da nije svrsishodno prikazivati biblijske likove kazališnim predstavama. Wilde napušta mogućnost engleske teatralizacije »Salomé« u korist književnog publiciranja francuske i engleske verzije teksta. Analizirajući danas kompletan Wildeov opus, čini se, on u svakom svojem djelu spisateljski iznova kontemplirano parafrazira zaplet »Salomé«, zaključno s »De Profundis«. S druge strane, Krleža cijeli stvarateljski život – od 1913. do 1967. – piše, mijenja, nadopunjuje »Salomu«.

U zbirci eseja »Nakane« (»Intentions«, 1891.) Wilde je zagovarao stvaralaštvo elegantnoga efekta i estetiku dekadentizma. Suvremena ga kritika drži izrazitim predstavnikom razdoblja esteticizma, ali i pretečom nekih ideja i književnih postupaka omiljenih u postmodernizmu. Završimo s nekoliko misli Oscara Wildea: »Knjige koje svijet naziva nemoralnima, one su koje objelodanjuju njegovu vlastitu sramotu«, »Ne smije se, nikada, truditi da se umjetnost popularizira. Publika je ta koja se treba truditi da postane umjetničkom« i »Ništa ne može izliječiti dušu osim razuma, kao što ništa ne može izliječiti razum osim duše.«