RIJEKA – Sto devedeset peta obljetnica smrti Ludwiga van Beethovena obilježena je u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci prigodnim koncertom pod nazivom »Večer klasike: Mozart, Beethoven«. Iako je samo četiri dana prije koncerta u pozivnici bio najavljen dirigent Valentin Egel, na pozornici se našao mladi Stjepan Vuger, inače novozaposleni dirigent riječke operne kuće.

Ako ste pomislili da će ovo biti priča o jednom uobičajenom simfonijskom koncertu (jer su na programu djela iz razdoblja klasicizma), prevarili ste se, jer u riječkom kazalištu ništa, pa ni Mozart ili Beethoven, ne može biti bez dodatnih zanimljivosti. Prije svega solist na koncertu bio je mladi ruski glazbenik po imenu Andrey Gugnin, što je samo po sebi zanimljivo u današnje vrijeme rusko-ukrajinskog rata, a angažman ruskog pijanista u vremenima u kojima i Anna Netrebko gubi dogovorene angažmane, morao je izazvati određenu reakciju. Pretražujući dostupne materijale može se pronaći da Andrey Gugnin ipak ima značajne poveznice sa Zagrebom, a široj javnosti mogao bi biti poznat i po incidentu iz 2019. godine na graničnom prijelazu Bregana kada je, neopravdano, bio izdvojen iz autobusa i zadržan zbog sumnji proizašlih iz uređaja za ugađanje glasovira koji se nalazio u njegovoj putnoj torbi.

Osuda ruske agresije

Prije nekoliko dana, a uoči najave ovog koncerta, Gugnin je javno osudio rusku agresiju na Ukrajinu: »Ne postoje riječi kojima bi se mogli opisati užas i tragedija što se upravo događaju u Ukrajini. Poražavajuća je spoznaja da se nešto tako strašnih razmjera moglo dogoditi u našem ‘civiliziranom’ svijetu. Ništa ne može opravdati ubijanje nedužnih ljudi. Kao umjetnik, kao Rus i kao ljudsko biće, snažno osuđujem rat. Moje srce je uz narod Ukrajine i sve žrtve te brutalne agresije.« Stoga, subotnji je koncert u Zajcu trebao biti snažno obojen prije svega antiratnim tonovima. Nažalost, uslijed raznih drugih okolnosti nije moguće reći da je publika prilikom izlaska iz dvorane u srcima nosila poruke koje su trebale biti odaslane.

Analizu koncerta valja započeti od tiskanog programa, koji (opet) ima raznih nedostataka. Nazivi djela i stavci nisu bili napisani po stručnim pravilima te su izostale neke važne informacije. Tako npr. uvertira »Egmont« mora imati naziv u kurzivu ili navodnicima, a Mozartovom klavirskom koncertu nedostajao je broj, ali je imao pogrešno napisan kataloški broj (K.V. umjesto KV ili K.). Beethovenova simfonija nije imala opus, naziv je bio napisan neispravno, a stavci svih višestavačnih djela navedeni su (nepotrebno) u kurzivu i bez opisa koji su navedeni u partituri (simfonija). Također, taj jedan list na koji publika ima pravo, jer iz njega saznaje ono što će slušati, potrebno je kupiti po cijeni od 10 kuna pa dobar dio publike ni nema program, a što otežava praćenje koncerta i dovodi do neznanja kada je pauza i ima li je, kada treba pljeskati, koje je djelo izvedeno, koliko stavaka ima simfonija i sl. Možda bi se, umjesto raznih ulaganja u razvoj publike koje ima sve manje, koju kunu moglo uložiti da publika prati ono što sluša i time ujedno podiže svoje kompetencije. Srećom, ovoga puta nije se pljeskalo između stavaka, ali se zato moglo vidjeti čaše s pićem i sokom na ogradama loža u mezzaninu, što je očito novi element koji, opet srećom, do sada nismo imali prilike vidjeti.

Prebrza tempa

Koncert je započeo izvedbom već spomenute Uvertire »Egmont«, op. 84, L. van Beethovena, koja je inače napisana kao scenska glazba za istoimenu dramu njemačkog književnika Wolfganga von Goethea. Nizozemski grof Egmont u toj drami predvodi svoje sunarodnjake protiv španjolskog ugnjetavanja te na kraju biva pogubljen. Beethoven je glazbu kowncipirao na način da je moguće čuti mračan i spor početak koji se postepeno razvija u glazbeni trijumf nad tiranijom. Inače, uvertira ima predviđeno i uobičajeno trajanje od osam i pol ili devet minuta, a na ovom je koncertu izvedena za cijelu minutu manje. Logično, to znači da su tempa bila (pre)brza, a da glazba nije »disala«. Klasicistički repertoar i stil sa sobom povlače točno određena pravila i izvedbene zadatosti koje je potrebno slijediti ako se želi publici dočarati ono što je potrebno.
Skladatelji kasnijih razdoblja koristili su mnogo složeniju glazbenu fakturu, izvođački sastav, artikulaciju i druge elemente pomoću kojih su mogli eksplicitnije i plastičnije izraziti ono što žele, ali u razdoblju klasicizma 18. stoljeća slijepo su se slijedili kanoni po kojima se glazba morala pisati. Za primjer može poslužiti činjenica da je Beethoven bio toliko »šokantan« da se, zamislite, usudio u 2. simfoniji uvesti stavak scherzo (šala), a u 9. simfoniji zbor i soliste! Dakle izvođenje skladbi ovoga razdoblja ne daje ansamblu paletu izražajnih sredstava koje mogu koristiti, već je to ograničeno na osnove – preciznost, skupnost muziciranja, točno fraziranje ili zadanu dinamiku. Bilo kakvim odstupanjem ili mnogo češće viđenim nedovoljnim angažmanom izvođača da potpuno prenese navedene »sitnice«, izvedba postaje blijeda, dosadna, preduga i nezanimljiva.

SNIMIO : SERGEJ DRECHSLER

Nakon uvertire izveden je Koncert za klavir i orkestar br. 23 u A-duru, K. 488, koji, uobičajeno, ima tri stavka složena po kontrastu tempa (brzi-polagani-brzi). Navođenje broja koncerta važno je zbog činjenice da je Mozart skladao i još jedan, nešto manje poznati klavirski koncert u A-duru, koji ima broj 12. Solist na glasoviru bio je već spomenuti Andrey Gugnin koji je doista otkrio jednu novu dimenziju velikog koncertnog glasovira koji se nalazi u riječkom kazalištu, a na kojem su svirali brojni poznati pijanisti: pianissimo je bio naprosto božanstven! Svi dijelovi u ovoj dinamici bili su minuciozno izrađeni i savršeno artikulirani, a solist je prisutnima nametnuo zvučnu razinu takvih razmjera da je svima bilo neugodno čak i glasnije disati.

Uredno i suzdržano

Nažalost, navedeno je predstavljalo problem orkestru, koji ipak ne može postići takav piano pa je vrlo često glasovir zvučao slabo. Možda je u pitanju održavanje glazbala, jer je, osim manjka zvuka i u glasnoj dinamici, primjetno i zujanje desnog pedala prilikom spore izmjene. Govoreći o pedalama, solist ih je imao čak četiri, jer je koristio i bluetooth pedalu za okretanje stranica nota na svom tabletu, koji je, suprotno svim užancama struke, imao na glazbalu umjesto da je svirao napamet. Ukupni dojam je vrlo virtuozna i uredna, ali ipak suzdržana solistička izvedba i nedovoljan dijalog s orkestrom (kao npr. nečujan dijalog glasovira i fagota krajem 2. stavka), koji je, usput, jednostavno »odradio« posao, a posljednji akord 2. stavka koji je izveden jako loše primjer je za navedeno. Uobičajeni dodatak od solista treba izmamiti publika svojim pljeskom, ali to se nije (i vjerojatno ne bi) dogodilo, već je dodatak bio unaprijed najavljen u programu: Preludij br. 8, op. 33 ukrajinskog skladatelja Sergeja Bortkieviča, a čime je koncert i dobio spomenutu antiratnu boju.

Bez entuzijazma

Nakon pauze vrhunac večeri trebala je biti Simfonija br. 6 u F-duru, op. 68, Ludwiga van Beethovena, koja nosi i naziv »Pastoralna«, ali je publika dobila samo kontinuitet u pukom izvođenju napisanih nota bez nekog posebnog entuzijazma i koncepcije. Beethoven je, opet »šokantno« i »inovativno«, svakom od ovih stavaka (kojih ima 5 umjesto uobičajenih 4, a što je promaklo mnogima!) dodao i nazive želeći prikazati zvukove prirode, potok, oluju, pjev ptica i sl. Slijedom navedenog, svaki dirigent i orkestar mora imati na umu da je ove glazbene asocijacije potrebno izvesti pravilno i autentično. Nažalost, navedeno nije postignuto. Gudački korpus zvučao je relativno dobro, a dionice ujednačenije (koncertni majstor Ivan Graziani), iako nedovoljno angažirane. Izvedbu je ometao zvuk jednog od kontrabasa koji je, možda zbog lošijeg glazbala, osim tona proizvodio i zujanje žice (1. i 5. stavak simfonije u dinamici forte).

Među drvenim puhačima romantičnim tonom isticao se klarinet, koji samo treba pripaziti da je ipak riječ o razdoblju klasicizma te flauta koju je karakterizirala lijepa tonska boja. Dionica fagota bila je precizna i dobro izvedena (posebno u kombinaciji s gudačima). Horne su zvučale preotvoreno, bez potrebne finoće i više u stilu glazbe 20. stoljeća (u uvertiri i simfoniji). Ostatak orkestra u ovom repertoaru i nema veću ulogu pa je njihov doprinos bio korektan.

Na kraju ostaje reći da je ukupni dojam ovog koncerta bio jednostavno nedovoljan i ipak ispod očekivanja publike. Ideja koncerta uopće nije loša, ali je u glazbenom smislu izvedba nedovoljno izrađena, neujednačena i bez koncepcije. Navedeno je potvrdila i publika koja niti jednim pljeskom nije iskazala posebno oduševljenje.