RIJEKA – U povodu stote obljetnice uključivanje Rijeke u granice Italije, u Gradskoj knjižnici održan je panel »Od buke do tišine: 100 godina od talijanske aneksije Rijeke« na kojem su se stručnjaci različitih profila pokušali iz različitih perspektiva osvrnuti na povijesni period fašizma; problematizirati ono što je taj period donio, više njegovo nasljeđe, a time i činjenicu kako je uopće taj povijesni trenutak utjecao na današnju sliku Rijeke i riječki identitet koji često nosi epitet onog multikulturalnog.

Brojni sugovornici

U poprilično žustroj raspravi u kojoj nije manjkalo suprotstavljenih strana na panelu su sudjelovali stručnjaci različitih profila, od dominantno sveučilišnih profesora, redovitog profesora prof. dr. sc. Elvija Baccarinija, izv. prof. dr. sc. Marka Medveda i prof. dr. sc. Julije Lozzi-Barković s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, do prof. dr. sc. Aljoše Pužara sa Sveučilišta u Ljubljani, bivšeg ravnatelja Muzeja grada Rijeke mr. sc. Ervina Dubrovića te predsjednice Zajednice Talijana Rijeka Melite Sciucce, a panel-raspravu moderirao je Ivan Jeličić, dugogodišnji suradnik Odsjeka za povijest i Odsjeka za talijanistiku riječkog Filozofskog fakulteta.

Kako je bilo istraživati devedesetih godina temu koja je vezana uz fašističke radove uvodno je ispričao Aljoša Pužar, koji je temeljem svojih istraživanja, naišao na oprečne stavove i na jednoj i na drugoj strani, a glede obrade te i takve arhivske građe, za koju je trebalo i do Rima, kazao je da jedino nacionalistička perspektiva može takvu vrstu istraživanja i takvu vrstu korpusa smatrati problematičnom.

Ključna figura

O važnosti Francesca Dreniga za kontekst toga razdoblja, govorio je povjesničar umjetnosti Ervin Dubrović, koji je i autor monografije koja se bavi hrvatsko-talijanskim kulturnim dodirima između dvaju ratova, a u svom se izlaganju osvrnuo na značaj Dreniga za Rijeku u 1920-im godinama. Bila je to ključna figura ne samo u književnome životu Rijeke već i u umjetničkom, u onom fotografskom ritmu grada, koji je upravo zbog njega stremio modernizmu.

U Drenigovu slučaju radilo se o osobi koja, iako nije imala neko visoko obrazovanje, imala je dar za prepoznavanje kreativnosti, pa je tako primjerice prevodio Krležu, bavio se pjesništvom, bio je organizator, pjesnik, kritičar, pokretač časopisa, što je obavljao amaterski uz stalan posao računovođe, te je svojim djelovanjem odigrao ulogu u spajanu dviju kultura.

Na pitanje jesmo li potisnuli sjećanje na fašistički režim, predsjednica Zajednice Talijana Rijeke Melita Sciucca uvodno se osvrnula na poratni trenutak u Rijeci u kojoj su, usprkos svemu onome lošem što je u dvadeset godina napravio režim, neki i ostali, no smatrani su naprijateljima, upravo zato što je »režim napravio što je napravio«. Ipak, oni koji su ostali, naglasila je, nastavili su graditi svoje živote, institucije, pričati talijanski, izdavati novine, igrati na talijanskome jeziku u drami, pokušali su prihvatiti ono što se dogodilo i pokušali su ići dalje.

Tako i danas oni koji su ostali u gradu, ističe, između ostaloga i dalje rade na tome da se »riječki fijumanski identitet prihvati kao integralni dio kulture ovoga grada«, pa je u tom smislu resornome ministarstvu nedavno poslan zahtjev da se fijumanski dijalekt uvrsti na popis naše nematerijalne baštine kao dio riječkog bogatstva. Iako je period fašizma, napominje, najgori period talijanske povijesti, talijanska je kultura u Rijeci, »koja je nešto veliko i lijepo«, postojala prije toga, a trebala bi postojati i sada, jer su Hrvatska i Italija dvije prijateljske zemlje, a talijanska manjina jedan most koji povezuje dvije kulture.

Visoka kvaliteta arhitekture

Na važnost arhitekture u međuraću i odnos prema njoj danas osvrnula se Julija Lozzi-Barković koja je naglasila da se mora poraditi na popularizaciji arhitekture toga razdoblja, jer ona posve neopravdano nosi epitet fašističke, pa se baš zato smatra da se radi o onoj arhitekturi koja ima manju vrijednost, i to ne samo u široj javnosti već i u struci, no radi se zapravo o arhitekturi koja predstavlja vrijedno nasljeđe. Kao što je to slučaj s industrijskom baštinom, onom secesijskom arhitekturom, napominje, valja staviti dodatan naglasak i na međuratnu arhitekturu, jer ostvarenja toga perioda su sjajna, a dosadašnji intenzitet bavljenja tim nasljeđem, koji je započeo istraživanjima od osamdesetih godina naovamo – Matejčić, Glavočić, Dubrović, Radović Mahečić i nje same – slab je.

»Baština je kvalitetna, na visokoj je europskoj razini, što su pokazala sva dosadašnja istraživanja pa u tom smislu predstavlja nasljeđe trajnih i univerzalnih vrijednosti. Sva su istraživanja dokazala da se u međuratnoj arhitekturi Rijeke odražavaju sve stilske pojavnosti, svi stilski trendovi koji su na globalnoj razini karakteristični za to razdoblje«, ističe.

Za to je razdoblje, pojasnila je, karakterističan pluralizam stilova, pa se usporedno s modernim stilovima kombinira tradicionalni izraz, i u Rijeci i u mnogim europskim sredinama, a mnoga riječka arhitektonska ostvarenja kojima se ponosimo nastala su upravo u tome razdoblju, između ostalih Sušačkog nebodera, Riječkog nebodera te Malog nebodera.

Stvaranje crkvenih struktura

O odnosu Crkve, riječkog identiteta i fašističkog režima govorio je crkveni povjesničar Marko Medved, koji je uvodno naglasio kako je Rijeka i prije i za vrijeme Italije bila poprilično sekularna sredina, a crkvena povijest u međuraću je relevatna jer je upravo u to vrijeme nastao niz crkvenih struktura koje i danas imamo, pa nastaju brojne crkvene župe, no i sama biskupija.

– Nameće se pitanje valorizacije toga vremena i tih ustanova, a sam odgovor nije bio jednoznačan, pa postoje neka škakljiva pitanja poput onoga koje se tiče odnosa između biskupa koji su mahom Talijani i klera koji je višenacionalan, većinom slovenski i hrvatski, kako da crkva djeluje u kontekstu totalitarnog društva, u jednom nedemokratskom režimu, u višenacionalnoj sredini, po pitanju jezika (na kojem jeziku propovijedati, imati vjeronauk), kao i odnosa Vatikana prema Hrvatima i Slovencima. U svim neodgovorenim pitanjima treba tražiti razlog zbog kojega ta tema nije bila prije istražena. Preduvjet za istraživanje je bilo stupanje u odnos s ustanovama koje su otišle iz Rijeke u Italiju, što je značilo i stupanje u odnos s arhivskom građom koju su odnijeli sa sobom, a istraživanje nekih osoba, svećenika i biskupa ovdje, je ustvari značilo i očuvanje one austro-ugarske baštine, jer su ti ljudi bili formirani još u to vrijeme, pojašnjava Medved.

Senzibilizacija na fašizam

Na pitanje jesmo li mi kao politička zajednica (Rijeka) osjetljiviji od nekih drugih dijelova Hrvatske na pitanje i fenomen fašizma profesor Baccarini je kazao da uz to što ne poznaje dovoljno ostale krajeve Hrvatske, nije dobro iznositi impresije kao kategoričke tvrdnje, već bi na to odgovor mogla ili trebala dati znanost empirijskim podacima.

– Nadam se da jesmo senzibilizirani na fašizam, nadam se da su svi senzibilirani na fašizam i nadam se da su svi senzibilirani na to da su svi autoritarni diskriminirajući režimi loši. Koliko jesmo ili nismo, bojim se da nismo dovoljno, na sve oblike poštovanja, uređenja, gdje se ističu svi građani i građanke u svojoj slobodi i jednakosti. Prije senzibilizacije na fašizam, mislim da bi bilo dobro okrenuti perspektivu i imati pozitivnu senzibilizaciju na slobodu, jednakost, na otpor u odnosu na diskriminaciju, na stereotipizacije, govori profesor.

Glede fašizma, naglašava, valja osvijestiti činjenicu da je »riječ o jednom strahovito brutalnom režimu koji negira civilizacijske vrijednosti u svojem tehnički najsavršenijim obliku, iako u ovome slučaju tehnički najsavršeniji oblik zla, nije pohvala«.

– Za nacizam, primjerice, mnogi autori govore da nije riječ o nemoralnom sustavu, nego o sustavu gdje je potpuno nestao moral, a to je svijest koju u suvremenom svijetu moramo držati na visokoj razini, gledajući na povijest kao na povijest. Valja se i prisjetiti da pričamo o događajima prije stotinu godina, i nešto recentnijim, nakon Drugoga svjetskog rata, pa i poslijeratnog razdoblja koje ima svoju krv i svoja zla, ali u suvremenom svijetu govorimo o dvjema zemljama Europske unije s vrlo permeabilnim granicama, da tako kažem, čak i saveznicima u NATO paktu. Ne trebamo pričati o povijesti kao da pričamo o suvremenosti, ali je važno izvlačiti pouke iz povijesti, zaključuje u pozitivnom tonu Baccarini te dodaje da je najvažnija poruka kulture i jednakosti, ravnopravnosti, slobode sviju, poštivanja protiv stereotipizacije te protiv diskriminacija.