Svjetlo dana ugledala je antologija »Il dialetto fiumano. Parole e realtà/Fijumanski dijalekt. Riječi i stvarnost«, čije se predstavljanje u Zajednici Talijana u Rijeci očekuje u nadolazećem razdoblju.

O tom za riječku kulturnu scenu važnome projektu razgovarali smo s jednom od urednica ovog izdanja – izv. prof. dr. sc. Giannom Mazzieri-Sanković, pročelnicom Odsjeka za talijanistiku Filozofskog fakulteta u Rijeci.

Zamisao za ovu knjigu nastala je prije dvije godine kad je u Zajednici Talijana u Rijeci održan okrugli stol na temu »Spasimo fijumanski dijalekt«. Kako je tekao rad na ovoj knjizi, koja je realizirana u rekordnom roku u vrijeme najveće pandemije koronavirusa?

– Knjiga je plod raznih ideja, ali i zajedničkih ideala. Nastala je nakon okruglog stola koji smo namjerno naslovili »Spasimo fijumanski dijalekt« kako bismo pridobili što više zainteresirane publike.

I zaista je bilo tako, jer su se mnogi odazvali pozivu, nazočili su čak i oni Fijumani koji ne prate redovito aktivnosti Zajednice Talijana, a i štovatelji riječke kulture uopće. Očigledno je pitanje vezano za naš dijalekt vrlo aktualno i naši su sugrađani svjesni toga.

Tijekom rasprave, koja je bila vrlo konstruktivna, publika je naglasila probleme u komunikaciji: naime, u školama se malo radi na dijalektu, ne postoje zbirke djela dijalektalnih fijumanskih pisaca tako da i učiteljice koje žele raditi na riječkoj baštini nemaju materijala, a nažalost sve se manje čuje fijumanski na ulicama grada. Fijumanski dijalekt i njegova sudbina tako se vežu isključivo za komunikaciju unutar obitelji, a to nije nikako dobro za očuvanje istog.

Iz tog smo razloga predsjednica Vijeća talijanske nacionalne manjine Grada Rijeke, Irene Mestrovich, i ja, nakon okruglog stola sazvale sastanak na Odsjeku za talijanistiku i vidjele koje znanstvene radove imamo na tom polju, gdje je stala znanost i kako je spojiti s istraživanjem tekstova na fijumanskom koji često ostaju neobjavljeni ili bivaju objavljeni samo u lokalnom listu Zajednice Talijana »La Tore«.

Dekanica Filozofskog fakulteta u Rijeci, izv. prof. dr. sc. Ines Srdoč-Konestra, odmah je prepoznala važnost projekta, potaknula je i podržala objavu knjige.

Visoko ugroženi jezik

Recite nam nešto više o suradnicima koji su radili na ovoj knjizi?

– Osim Irene Mestrovich, koja ima značajnu ulogu u promicanju projekta u Vijeću, tu su i tadašnja pročelnica Odsjeka, Corinna Gerbaz Giuliano, koja je u više navrata kao urednica časopisa »La battana« objavila tekstove na fijumanskom, te doprinos mladih istraživačica.

Kristina Blagoni (r. Blecich) već je na studiju na Sveučilištu Jurja Dobrile u Puli napisala diplomski rad u kojem je prikazala i katalogizirala riječi na fijumanskom. Radilo se o riječima koje su vezane za struke, kao što su rad u brodogradilištu, alati, riječi koje ne koristimo u svakodnevici pa im prijeti nestanak.

Blagoni i na svom doktorskom radu prati sociolingvističke aspekte fijumanskog dijalekta i nažalost, prema statistikama koje nam nudi, potonji ulazi u kategoriju visoko ugroženih jezika.

Maja Đurđulov je, nakon završenih talijanskih škola u Rijeci, diplomirala talijanistiku na Filozofskom fakultetu u Trstu i doktorirala u Padovi na temu »Lingua dei non colti« (jezik neobrazovanih osoba).

Upravo kroz arhivsko istraživanje dokumenata iz prve polovice 20. stoljeća, posebice pisama običnih ljudi koji, u većini slučajeva, nisu u potpunosti vladali pisanim jezikom, te kroz analizu tih tekstova, proučila je utjecaj usmenog talijanskog jezika i interferencije njihovog materinskog jezika, to jest dijalekta.

Martina Sanković Ivančić diplomirala je talijanistiku u Udinama, a zatim i filozofiju i talijanistiku u Rijeci te je član naših Alumnija. Njezino istraživanje vezano je za arhivsku građu starih časopisa u riječkoj Sveučilišnoj knjižnici, gdje je naišla na mnoge autore koji su uz talijanski jezik koristili i fijumanski dijalekt.

Napisala je predgovor knjige Marija Schittara, koji se služio pseudonimom Zuane de la Marsecchia, »Rime de Fiume«, s kojom je izdavačka kuća EDIT dala prostora starim tekstovima na fijumanskom dijalektu.

Pojedine autorice su tijekom rada na svom tekstu podrobno istražile spise i pisma, koji su pohranjeni u Državnom arhivu u Rijeci. Možete li nam u tom kontekstu kazati nešto više o računu za ribu koji ukazuje da je fijumanski dijalekt u našem gradu prisutan od davnina, na što ukazuje i tarifar ribe koji je riječko Vijeće izglasalo 10. siječnja 1449. godine. Kako je došlo do pronalaska tog dokumenta?

– Kroz vlastita istraživanja o dijalektu naišla sam na zanimljive podatke vezane za prve pisane tekstove na fijumanskom.

Radi se o složenim podacima koje su obradili Salvatore Samani i Giovanni Stelli, znanstvenici koji su se bavili ne samo poviješću i zakonima grada, već i riječkim jezikom, folklorom, običajima i identitetu kojima također, ako im se ne da važnost koju zaslužuju, prijeti izumiranje.

Među prvim spisima na talijanskom dijalektu ili starotalijanskom jeziku nalazimo i tarifar ribe koji je riječko Vijeće izglasalo 10. siječnja 1449. i koji je zapisan u Liber civiliumu, knjizi kancelara Francesca Antonija de Rena.

Nedavno je Društvo za riječka povijesna istraživanja u Rimu pronašlo još stariji spis na starotalijanskom jeziku koji je upravo u fazi analize: radi se o pismu koje je riječki Kapetan vijeća i sudaca poslao Gradu Cividaleu 19. studenoga 1445. i koje se nalazi u Državnom arhivu u Udinama u zbirci Grofa Enrica del Torsa iz Udina.

O tome će biti više govora na Znanstvenom skupu koji Odsjek za talijanistiku organizira na jesen ove godine pod naslovom »Italiano lingua di comunicazione in Italia e fuori d’Italia. Il caso di Fiume/Talijanski jezik kao jezik komunikacije u Italiji i izvan nje. Slučaj Rijeke«.

Skup se trebao održati prošle godine, ali smo ga iz epidemioloških razloga morali odgoditi.

U radu Maje Đurđulov analiziraju se tekstovi napisani na takozvanom »italiano popolare«, jezičnom varijetetu slabo obrazovanih osoba, u Rijeci između 1915. i 1945. godine, koji se nalaze u spisima Riječke kvesture (Questura di Fiume) Državnog arhiva u Rijeci.

Analiziran je dio fonda označen kao serija A8, koja sadrži spise osoba u Kvarnerskoj provinciji, koje su smatrane opasnima za sigurnost države.

Dosjei sadrže, osim osobnih i administrativnih dokumenata, i pisma upućena vlastima, kao i razglednice te privatna pisma. Đurđulov analizira utjecaj usmenog jezika i interferencije dijalekta, jer je potonji materinski jezik autora pisama.

Nastanak fijumanskog

Koji je doprinos Odsjeka za talijanistiku očuvanju fijumanskog?

– Osim u istraživanju, Odsjek je aktivan i u organizaciji znanstvenih skupova na tu temu. Pri stvaranju diplomskog studija talijanistike, vodili smo računa da se studentima ponudi i dijalektalna komponenta jezika.

Tako se u sklopu studija nudi kolegij Talijanska dijalektologija s posebnim osvrtom na fijumanski dijalekt, koji predaje redoviti profesor iz Klagenfurta, Franco Finco, vrsni jezikoslovac i dijalektolog.

Prema vašim stručnim spoznajama, kako je nastao fijumanski dijalekt te kako biste ga definirali/opisali za one koji ga ne poznaju ili koji su samo usput čuli za njega ?

– Kao i svi ostali neolatinski ili romanski jezici (francuski, španjolski, portugalski, rumunjski…), fijumanski je vjerojatno nastao iz latinskog, a zatim se dalje razvijao kroz stoljeća. Upravo u tim prvim dokumentima nailazimo na stari fijumanski jezik: ima karakteristike starotalijanskog jezika koji nalazimo u nekim regijama Italije, ali i neka svoja specifična obilježja.

Nakon stoljetne dominacije Venecije na Jadranu, fijumanski poprima venetske karakteristike koje danas prevladavaju, pa se ubraja u talijanske, preciznije u istrovenetske dijalekte. A što je to fijumanski? To je jezik Fijumana, autohtonih Talijana ovoga grada.

Jezik kojim majka/ili otac Fijumani komuniciraju vlastite osjećaje svojoj djeci. Stoljećima su, prema dokumentima koji su pronađeni, građani Rijeke komunicirali na fijumanskom jeziku bez obzira na svoju etničku pripadnost.

Iako su razni putopisci bilježili da se u ovom gradu komunicira na talijanskom, mislim da se uvijek radilo o ovdašnjem talijanskom jeziku, odnosno fijumanskom, kao što primjerice kod putopisnih zapisa autori ne spominju lombardski jezik, ili rimski jezik ili venetski jezik, već se uvijek govori o talijanskom.

Potrebno je naglasiti da problem jedinstvenog jezika u Italiji nije riješen sve do ujedinjenja iste 1861. godine, pa su svi regionalni jezici, koje mi danas nazivamo dijalektima, zapravo izvorni jezici svake pojedine regije.

Budući da se nakon ujedinjenja Italije nastojalo pronaći jedinstveno jezično rješenje za cijelu državu, svi su regionalni talijanski jezici postali dijalektima, a u sedamdesetima su godinama 20. stoljeća kroz medije i kroz kulturnu i izdavačku politiku prilično potisnuti.

Stoga se danas u cijeloj Italiji govori o problemu izumiranja mnogih dijalekata, to jest regionalnih talijanskih jezika, koji su pridonijeli bogatstvu talijanskog jezika koji je iz njih crpio riječi i izraze.

Dante 1304. godine navodi 14 talijanskih jezika, piše na svom firentinskom, ali ne smatra manje vrijednima druge regionalne talijanske jezike.

Inicijative za očuvanje dijalekta

Viša savjetnica za talijansku nacionalnu manjinu pri Agenciji za odgoj i obrazovanje Patrizia Pitacco i ravnatelj Srednje talijanske škole Michele Scalembra na predstavljanju knjige na platformi Zoom složili su se da bi se fijumanski dijalekt u cilju opstanka mogao fakultativno učiti u talijanskim školama. Što bi po vama trebalo poduzeti u tom kontekstu, odnosno kakva je vaša vizija i kako biste vi koncipirali učenje fijumanskog dijalekta u mladih generacija?

– U potpunosti se slažem s kolegama. Radi se o složenom problemu, a uzimajući u obzir sve veću globalizaciju, prijeti nam izumiranje bogatstva kojeg vjerojatno nismo svjesni.

Naša knjiga nastaje i iz tog razloga, kako bi poslužila i kao priručnik kolegama koji rade u talijanskim školama u Rijeci i koji žele poučavati djecu ne samo o jeziku, već i o njegovim kulturnim korijenima. S obzirom na to da su Fijumani u Rijeci rasprostranjeni, bilo bi poželjno da i hrvatske škole, ukoliko ih pohađaju pripadnici manjina ili štovatelji gradske baštine, uvedu izborni predmet u kojem će se p(r)oučavati riječka baština, a kroz nju i fijumanski govor i tradicija.

Zajednica Talijana kroz zborsko pjevanje, dramske sekcije i općenito kroz komunikaciju za vrijeme raznih aktivnosti, zaslužna je za očuvanje dijalekta, pisanih djela, kao i jezičnog bogatstva.

Od 2000. do 2020. godine sam vodila dramsku sekciju za srednjoškolce Filodrammatica giovani Zajednice Talijana, kako bi njegovala upravo fijumanski izričaj. U radu sam primijetila da se fijumanski sve rjeđe govori u obiteljima i da se velikom brzinom razvija u neki novi jezik.

Talijanske škole u Rijeci nažalost nemaju definirane recitatorske grupe na fijumanskom ili općenito izvannastavnu aktivnost koja bi njegovala fijumanski jezik i kulturu. Smatram da bi to bio bitan korak k očuvanju naše kulture: kroz igru, čitanje, recitiranje i pjesmu.

Postoje li i druge inicijative koje su, pored istraživanja, usmjerene očuvanju fijumanskog dijalekta?

– Talijanska unija već godinama organizira Festival pjesme na istrovenetskom dijalektu Dimela cantando – Reci mi to kroz pjesmu. Radi se o bogatom festivalu koji se odvija u Kopru, Cittadelli/Muggi i Bujama (finale) i koji tako dodiruje tri različite zemlje, Sloveniju, Italiju i Hrvatsku, u kojima živi stanovništvo koje koristi ovaj dijalekt.

Mnogi naši Fijumani, među kojima Francesco Squarcia, Nevia Rigutto, Alida Delcaro, Martina Sanković Ivančić, Laura Marchig, Alba i Bruno Nacinovich, (i ja osobno u svojstvu kompozitora i tekstopisca), sudjeluju ili s vlastitim djelima ili interpretirajući djela drugih na dijalektu.

Pjesme možemo čuti na Radiju Puli ili Radiju Istri, ali vrlo rijetko na Radiju Rijeci. Kad bi se to promijenilo, moglo bi značiti mnogo za osvješćivanje građana.

Rubrika vrijedna spomena je »La scartaza« Laure Marchig, koja nastavlja tradiciju satire koju je od 40-ih do 90-ih godina njegovao Ettore Mazzieri kroz kolumne Mate Pas’cipa e Piero Vis’ciada, La parola a Pepi Fritola, Soto la Tore, Radio babe i Tomaso Ficanaso. Marchig i Mazzieri na fijumanskom komentiraju najvažnije događaje riječke suvremenosti.

Godine 2019. u Sloveniji je Talijanska unija uspjela napraviti sve korake kako bi se sačuvao istrovenetski dijalekt, koji je upisan u nematerijalnu imovinu/baštinu Republike Slovenije.

Kako bi zaštitila ovo kulturno bogatstvo, Talijanska unija poduzima iste korake i za istrovenetski dijalekt u Hrvatskoj. Tako bi se i fijumanski, kao jedan od istrovenetskih dijalekata, mogao naći u Registru nematerijalne kulturne baštine Republike Hrvatske.

Rječnici i poezija

Postoji rječnik fijumanskog dijalekta čiji je autor Ezio Mestrovich. Neke se riječi danas više ne koriste. Kako se odvija ta izmjena vokabulara?

– Ezio Mestrovich napisao je djelo u kojem opisuje način na koji se koriste pojedine riječi i to je djelo veoma značajno s kulturološkog aspekta, jer riječ kao takva može imati potpuno drukčije značenje u različitim kontekstima.

Postoji nekoliko rječnika koji govore o bogatstvu fijumanskog jezika, o njegovoj važnosti, ali i o važnosti njegova očuvanja. To su Dizionario fiumano koji je uredio Salvatore Samani, i to je svakako najkompletniji zapis, zatim Dizionario fiumano-italiano, italiano-fiumano koji je uredio Nicola Pafundi, te El dizionarieto koji je objavljen u knjizi Ettorea Mazzieria »Storie e ciacole de un fiuman patoco« i u kojem je Mazzieri zapisivao fijumanske riječi i promjene kroz koje su prolazile kroz desetljeća. Zato su zapisi veoma bitni.

Moj se fijumanski razlikuje od onog mojih roditelja i moje djece; kao i svi jezici, i on evoluira, poprima karakteristike novih društvenih aspekata, gubi određene riječi, ali i prima nove vezane za povijesni trenutak u kojem se grad nalazi.

Svaka generacija ostavlja svoj trag u jeziku, a svaka mijena u ekonomskom, političkom i društvenom životu uzrokuje promjene u najosjetljivijem i najpodatnijem izražajnom sredstvu, to jest u riječima.

Današnji Fijumani prihvatili su mnoge riječi iz hrvatskog ili čakavskog, a to često djeluje smiješno pripadnicima većine jer ne prepoznaju riječ na fijumanskom, ali prepoznaju onu na hrvatskom koju su Fijumani prisvojili.

Riječi kao što su pindolarse, schila, bonculovic’, fufignezi, zigar, brasiola, torsiolon, zazanic’, cotoler nisu obične riječi, često se nalaze u starim izrekama i otkrivaju način života, vrijednosti te karakteristične stavove Fijumana.

Dio antologije posvećen je poeziji koju riječki autori pišu na fijumanskom. I vi sama pišete pjesme na fijumanskom dijalektu. Možete li nam reći nešto više o pjesnicima koji su obilježili fijumansku poetsku scenu?

– Dio antologije zbirka je poezije starih fijumanskih pjesnika koju su pripremile i sastavile 1983. godine Maria Schiavato i Graziella Srelz kako bi očuvale našu književnost. To su Zuane de la Marsecia (Mario Schittar), Arturo Caffieri (Rocambole), Cavaliere di Garbo (Gino Antoni), Oscarre Russi (Russeto) i Egidio Milinovich.

Toj zbirci, koju smo zahvaljujući Zajednici Talijana objavili u cijelosti, dodali smo nove autore, pisce koji su djelovali u drugoj polovici 20. stoljeća, kao i one koji još uvijek stvaraju. To su Ettore Mazzieri, Giacomo Scotti, Mario Schiavato, Aurelia Klausberger, Tiziana Dabović, Laura Marchig, Ezio Mestrovich i moja malenkost.

Kod autora je prirodno da pišu na vlastitom jeziku, tako je najlakše izraziti istinske osjećaje. Kod starijih su autora česte zavičajne teme, dok su moderniji stihovi otvoreniji u izražavanju univerzalnih pitanja iz pjesnikova života.

Osobno sam kompozitor i tekstopisac pa u mojim pjesmama riječi nastaju uz glazbu. Na fijumanskom mi je ipak najdraža pjesma »Te sento Fiume«, pjesma koju sam skladala 1996. i u kojoj opisujem svoj odnos prema voljenom gradu koji teče; to je svojevrsna mala intimna himna…

Prelijepi jezik

Za kraj razgovora, što savjetujete mladim naraštajima Fijumana?

– Tko god dođe u Rijeku, makar na tren, zaljubi se u ovaj prekrasan grad. Prilikom prezentacije knjige na Zoomu najdirljivije je bilo vidjeti kako su s nostalgijom Fijumani iz daleke Amerike i Kanade, Walter Giraldi, sin autora riječkih morčića, i Konrad Eisenbichler, redoviti profesor Sveučilišta u Torontu, jedva dočekali da s nekim popričaju na fijumanskom i da se prisjete nekih izraza koje i dalje koriste u obiteljskom okruženju.

Bilo bi lijepo kad bi i ovdašnji Fijumani imali više mogućnosti slušanja, primjerice na Radiju Rijeci, čitanja i komuniciranja na tom prelijepom jeziku. Osim velikog egzodusa nakon Drugog svjetskog rata, Rijeka je doživjela i etnološku promjenu stanovništva, pa ima sve manje Fijumana, a kako njima, tako i samom talijanskom dijalektu na kojem se izražavaju prijeti nestanak.

Smatram da svi Fijumani moraju biti svjesni onoga što jesu, vlastitog identiteta, ali i velike odgovornosti koju svi imamo prema jeziku ovoga grada. Bez fijumanskog ne mogu zamisliti Rijeku, a ako ga novi naraštaji ne budu prenijeli vlastitoj djeci, onda će naš grad izgubiti stoljetni identitet.

Ne smije ga se smatrati manje vrijednim jezikom, ili jezikom koji ograničava izražavanje na standardnom talijanskom, jer je to netočno. Ni u mješovitim brakovima ne bi trebalo odustati od dijalekta jer ga je supružniku teže savladati.

Moj suprug Sanjin, čakavac iz Kostrene, kroz govor u obitelji vrlo je brzo savladao fijumanski, a i moja djeca govore i fijumanski, i čakavski, i talijanski, i hrvatski te engleski pa smatram da se na taj način nekako približavamo onom poliglotskom gradu koji se spominje u riječkim pričama, kad je svaki Riječanin poznavao najmanje 4 jezika.

Kulturni identitet ovoga grada i njegova karakteristična stoljetna otvorenost ovise i o očuvanju njegove baštine, tradicije, kulture, bogatstva, koje je stoljećima nastajalo u različitosti i činilo grad specifičnim. Ali neznanje može kumovati zaboravu, a to bi za Rijeku značilo kobni gubitak identiteta.

Biografija

Gianna Mazzieri-Sanković na Sveučilištu u Trstu diplomirala je talijanski jezik i književnost. Doktorski studij završila je 1996. obranivši disertaciju na Sveučilištu »La Sapienza« u Rimu. Od 1986. do 2019. godine predavala je talijanski jezik i književnost u Srednjoj talijanskoj školi u Rijeci.

Na Filozofskom fakultetu u Rijeci djeluje od 2004. godine u zvanju izvanrednog profesora iz znanstvenog područja humanističkih znanosti, polje filologija, grana romanistika. Od 2011. do 2016. godine bila je pročelnica Odsjeka za talijanistiku FFRI-ja, a od listopada 2020. nanovo obnaša funkciju pročelnice Odsjeka za talijanistiku FFRI-ja.

Dobitnica je zajedničke godišnje nagrade Primorske-goranske županije za 2012. godinu. za izradu studijskih programa i osnivanje Odsjeka za talijanistiku na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci, kao i za doprinos promidžbi studija talijanistike.

Sudjelovala je na tridesetak znanstvenih i stručnih skupova u Hrvatskoj i inozemstvu. Aktivno surađuje s NCVVO-m na poslovima vezanim za državnu maturu kao članica skupine za izradu ispitnih kataloga i ispita iz talijanskog jezika i književnosti za škole talijanske nacionalne manjine u RH.

Surađuje i s AZOO-m i Ministarstvom znanosti i obrazovanja u izradi programa za predmet talijanski jezik i književnost i kurikularnog programa za talijanski jezik i književnost, u sklopu provođenja kurikularne reforme. Dobitnica je nagrade »Antonio Pellizzer« za profesora godine 2016. (nagrada Talijanske unije i Narodnog Sveučilišta u Trstu).

Autorica je brojnih znanstvenih članaka i dviju knjiga, od kojih jednu potpisuje u koautorstvu s dr. sc. Corinnom Gerbaz-Giuliano: »Glas nacionalne manjine. Analiza literarnog izričaja na stranicama La Voce del Popola sredinom XX. st.« (1-193 str.) i »Ne odlazim, ne ostajem…

Narativni opusi Osvalda Ramousa i Marise Madieri«, Ed. Fonti e studi per la storia della Deputazione di storia patria per la Venezia Giulia, Trst, Italija, 2013. u koautorstvu s dr. sc. Corinnom Gerbaz Giuliano, te mnogih poglavlja u knjizi »Le parole rimaste. Storia della letteratura italiana dell’Istria e del Quarnero nel secondo Novecento« Vol. 1/Milani, Nelida; Dobran, Roberto (ur.), Pola; Fiume: Pietas Julia; EDIT, 2010.

Gianna Mazzieri-Sanković završila je Srednju talijansku školu u Rijeci i Srednju glazbenu školu Ivana Matetića Ronjgova (glasovir u klasi prof. Klobas). Počela je skladati s devet godina i do sada je napisala pedesetak skladbi, od čega desetak na fijumanskom dijalektu, za Festival dječje pjesme »Voci nostre« i za festival istrovenetskog dijalekta »Dimela cantando«.

O knjizi

Antologija »Il dialetto fiumano. Parole e realtà/Fijumanski dijalekt. Riječi i stvarnost« ima potpis urednica Irene Mestrovich, Martine Sanković Ivančić, Gianne Mazzieri-Sanković i Corinne Gerbaz Giuliano.

Nakladnici su Vijeće talijanske nacionalne manjine u Rijeci i Sveučilište u Rijeci, Filozofski fakultet, Odsjek za talijanistiku, dok je grafičku pripremu za tisak i tisak realizirala izdavačka kuća EDIT.