Nakladnici ističu kako je Zbornik radova međunarodnog znanstvenog skupa održanog u Splitu 23. i 24. rujna 2021. posvećen  Ljubi Karamanu (1886. – 1971.), koji je kao znanstvenik, teoretičar i konzervator i danas aktualan.

Dvadesetak stručnjaka – povjesničara umjetnosti, povjesničara i arheologa, sudionika znanstvenog skupa, na znanstveno utemeljeni način analiziraju doprinose Ljube Karamana različitim temama, od ranoromaničke sakralne arhitekture, preko srednjovjekovnog i renesansnog slikarstva i skulpture sve do umjetnosti baroka i modernog doba, napominju nakladnici.

Ocjenjuju kako su od posebnog značenja analize Karamanovih teorijskih postavki i njihove relevantnosti danas. Naglašavaju kako se široki spektar Karamanova djelovanja odrazio i u koncepciji zbornika, pa su tako stručnjaci iz različitih hrvatskih područja te Slovenije, u širokom rasponu od kasnoantičkih i ranosrednjovjekovnih tema, preko renesanse i baroka do moderne umjetnosti, od teorijskih pitanja do konzervatorske prakse, preispitali aktualnost Karamanovih postavki.

Za Karamanov stručni rad je, ističu, bilo bitno i karakteristično da u svojim istraživačkim izazovima nije bio ograničen samo na jedan od dvaju ključnih kulturno povijesnih krugova – mediteranski ili srednjoeuropski, već je meritorno tumačio umjetnička djela iz obiju sredina.

Tako je stvarao i prve sinteze, odnosno prikaze umjetnosti na cijelom području Hrvatske, ne zanemarujući pritom ni međunarodni, odnosno europski kontekst.

U tom smislu, tvrde, reinterpretacija njegova djela, ostvarena u ovom zborniku na visokoj znanstvenoj i stručnoj razini, čini ovo djelo vrijednim.
Zbornik su uredili Radoslav Tomić, Ivan Basić i Darka Bilić.

Hrvatski povjesničar umjetnosti i konzervator Ljubo Karaman rođen je u Split 1886., a umro Zagrebu 1971. Klasičnu gimnaziju završio je 1904. u Splitu, a studij povijesti i geografije na Filozofskom fakultetu u Beču. U Beču je studirao i povijest umjetnosti 1912. – 1914. koju je doktorirao 1920. tezom Die romanische Plastik in Spalato.

Godine 1911. bio je nastavnik u klasičnoj gimnaziji u Splitu, potom u dubrovačkoj gimnaziji, da bi od 1919. bio asistent Pokrajinskoga konzervatorskog ureda za Dalmaciju, a od 1926. glavni konzervator za Dalmaciju u Splitu.

U Splitu je bio suradnik don Frane Bulića s kojim je napisao knjigu Palača cara Dioklecijana . Pod pritiskom talijanskih fašističkih vlasti napustio je 1941. Split i djelovao u Zagrebu kao ravnatelj Konzervatorskog zavoda do umirovljenja 1950. godine. Proučavao je spomenike od antike do baroka, a posebno su važni njegovi radovi na području starohrvatske arheologije.