RIJEKA – Posljednji u nizu Novogodišnjih gala koncerata u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca uobičajeno se održavao 30. prosinca, ali ove godine čekao se posljednji dan odlazeće 2024. godine da se orkestar okupi i uvede publiku u proslavu najluđe noći.

Točno u 18 sati, nešto ranije od uobičajenog termina, započeo je tako koncert u trajanju od gotovo dva i pol sata s jednom stankom i to, ovoga puta, u uobičajenom obliku: prvi dio bio je rezerviran za jedno kapitalno i ciklično djelo, dok su se u drugom na programu nizale popularne skladbe iz pera obitelji Strauss i još nekih poznatih skladatelja. Svakako treba reći da je program bio pogođen i onakav kakav bi trebao biti, a pravi je užitak bio gledati i gotovo u potpunosti ispunjeno gledalište kako pomno prati sve što se događa.

Solist Aljoša Jurinić

Proslavljeni hrvatski pijanist mlađe generacije Aljoša Jurinić, koji je iznimno nagrađivan u zemlji i inozemstvu, bio je solist prvog dijela koncerta izvodeći jedan od najpoznatijih koncerata za glasovir i orkestar, onaj pod br. 1 u b-molu op. 23 Petra Iljiča Čajkovskog. Iako uobičajeno o Juriniću pišemo samo pohvale, ovoga puta možemo reći da smo svjedočili nekoj blagoj suzdržanosti u očekivanoj briljantnosti na koju nas je navikao, što je možda rezultat umora od svakodnevnih nastupa u Rijeci s ovako zahtjevnim djelom. Muzikalno izniman, u tehničkim je dijelovima Jurinić ostavio blagi prostor za napredak, ali se kvaliteta vidjela u suradnji s orkestrom što je opet, možda, rezultat višednevnih nastupa u kojima su se detalji mogli izbrusiti do krajnjih granica. Publika je netremice i bez aplauza između stavaka (što je pohvalno) pratila izvedbu, ali je na kraju bila nekako suzdržanija ne zatraživši ni uobičajeni solistički dodatak.

Usna harmonika i orkestar

Drugi dio koncerta započeo je iznimno dobrom izvedbom prvog stavka »Jutro« iz Suite Peer Gynt br. 1, op. 46 u kojem pohvaliti valja orkestar (koncertna majstorica Vivijana Rogina) i sve pojedine orkestralne soliste. Kao gošća iznenađenja najavljena je tada sopranistica Anamarija Knego s izvedbom arije Casta diva iz Bellinijeve »Norme« koja se predstavila nešto manje bogatom i raskošnom belkantističkom frazom, a svakako i u, za novogodišnje koncerte manje prikladnom, odjevnom kombinacijom. No, ukupni dojam cijele izvedbe bio je korektan. Uslijedio je zatim uobičajeni niz skladbi: Jubel-marš, op. 126, brza polka Banditen-Galopp, op. 378, valcer Mephistos Höllenrufe, op. 101 te polka So ängstlich sind wir nicht, op. 413 skladatelja Johanna Straussa mlađeg kojem upravo 2025. godine obilježavamo i veliki 200. rođendan! Štrausovski niz načas je zatim prekinula vrlo emotivna skladba Salut d’amour, op. 12 Edwarda Elgara koja je izvedena u obradi za usnu harmoniku i orkestar koju je izradio i solist na usnoj harmonici Vladimir Hrovat. Bio je to dirljivi trenutak koncerta jer se zvuk usne harmonike nevjerojatnom lakoćom uklopio u orkestralne boje oblikujući nešto vrlo tankoćutno, a vidljivo nadahnuće solista doslovno je plijenilo pozornost. Tijekom izvedbe i u nekoliko trenutaka nakon njezinog završetka vladala je potpuna tišina koja se umah pretvorila u gromoglasni pljesak oduševljenja.

Pohvale solistima

Prethodni niz zatim se nastavio Furioso-polkom op. 260 Johanna Straussa starijeg, valcerom Carnevals-Botschafter, op. 270 Johanna Straussa mlađeg te željezničarskom polkom Bahn Frei, op. 45 Eduarda Straussa u kojoj je dirigent promijenio odjevnu kombinaciju zamijenivši frak željezničarskim odijelom, kapom i palicom. Surađujući i navodeći poslušnu publiku na pljesak u određenim trenucima i ritmu, dirigent Valentin Egel dodatno je obogatio već ranije vrlo pozitivnu atmosferu decentnim humorom.

Općenito govoreći, cijeli drugi dio koncerta Egel je vodio s lakoćom, a interpretacije ponovo kao i nekih ranijih godina nisu bile sasvim tradicionalne, ali su ovoga puta bile odmjerene, u određenoj mjeri inovativne i, što je najvažnije, dobro pripremljene i uvježbane. Orkestar je odlično reagirao na postavljene zahtjeve te se nisu mogli uočiti baš nikakvi problemi. Zapravo, upravo ove izvedbe mogle bi se svrstati u jedne od ponajboljih koje smo mogli čuti. Pojedine orkestralne dionice bile su u solističkim dijelovima uvjerljive, a u kolektivnim dobro balansirane zvukom. U tehničkom smislu također nije bilo zamjerke, dapače, sve je bilo virtuozno uz posebne pohvale solistima na flauti, oboi, klarinetu, horni, trubi i violončelu te, naravno, udaraljkaškoj sekciji.

Cijeli koncert je, naravno, završio nezaobilaznim valcerom Na lijepom plavom Dunavu i Radetzky-maršem uz tradicionalnu čestitku i pljesak publike. Svi prisutni bili su zadovoljni svime što je ponuđeno, osim možda vrlo siromašnom dekoracijom kazališta koja, osim po jednoj okićenoj jelki srednje veličine u kutu pozornice, zapravo uopće nije odavala dojam da se radi o novogodišnjem koncertu i početku najluđe noći s kojom ispraćamo staru i dočekujemo jednu novu, nadamo se bolju, godinu!