ZAGREB – Da godine ponekad zaista nisu važne dokazuje novi kriminalistički roman barda hrvatske književnosti Pavla Pavličića, knjiga »Ljekovito blato«. Naime, novi slučaj istražitelja-amatera Ive Remetina, inače novinara crne kronike u jednom zagrebačkom dnevnom listu, spada u ponajbolje krimiće nastale iz pera autora koji je uz Gorana Tribusona stvarao i razvijao hrvatski krimić. Štoviše, »Ljekovito blato« radnjom vezanom za temeljni motiv ovog romana – zločin iz osvete – uspješno prstom upire u neke od velikih grijehova hrvatskog pravnog sistema i sustava moralnih vrijednosti pa time nadilazi okvire krimić-literature.

Zaplet je ovakav: u toplice negdje u Slavoniji Ivo Remetin stiže sa suprugom, a želja mu je da se ona i on dobro odmore jer »stare kosti« sve više škripe. No, već prvog jutra boravka iskusni će novinar u vanjskome bazenu toplica otkriti tijelo nesretnog preminulog gosta, uglednog sredovječnog profesora tjelesnog. Iako sve upućuje na nesretni slučaj ili suicid, Remetinu je čudno da bi se fizički tako spremna osoba, a uz to i znana baš po podukama iz plivanja, mogla utopiti. Sličan stav ima i njegov prijatelj, osječki policijski inspektor Lukač koji uskoro preuzima istragu. Korak po korak njih će dvoje početi otkrivati niz nelogičnosti, a da stvar bude gora dogodit će se i druga, potom i treća nasilna smrt. I svaki put sve to djeluje na prvi pogled kao samoubojstvo, ali…

Napeta radnja

Pojedinosti nema smisla pričati, ali valja reći kako je radnja napeta i pomalo nesvakidašnja, a konačno rješenje neoubičajeno i poprilično rijetko u detektivskoj prozi. No, zato su sve druge odrednice ove vrste zabavne literature ispoštovane – radnja je smještena u okvirno zatvoren prostor s nizom likova od kojih su neke žrtve, a logično je onda i da je netko od njih ubojica. Istraga se kreće mic po mic i na trenutke sve skupa izgleda poput nerješive matematičke jednadžbe, ali onda upornost, malo i sreća, dovode do konačnog rješenja. Naravno, oni koji poznaju dosadašnji Pavličićev rad u ovoj vrsti proze znaju kako je on pripadnik stare europske škole izrasle na stilu Agathe Christie, odnosno likovima detektiva kakav je, primjerice, Hercule Poirot. To pak znači da nema jurnjave, pucnjave, tučnjave i teškog nasilja.

Jednostavno, mrtvo tijelo se pojavi, a kako se i zašto to dogodilo saznat ćemo kroz brojne razgovore Remetina i Lukača s gostima i osobljem hotela. Pri tome će, baš kako krimići to i traže, biti sakrivanja tragova i skretanja pažnje, ali i razrade života likova vezanih za zločine pa će tako i istražitelji i čitatelj polako otkrivati motive i uzroke trostrukog ubojstva srednjoškolskih profesora.

Originalan zaplet

Nedvojbeno je kvaliteti romana pridonijela činjenica da se Remetin kao istražitelj-amater pojavljuje već u nizu Pavličićevih romana (»Krvna veza«, »Tri petka u travnju«, »Crveno pile«, »Salon za plakanje«, »Štićena osoba«…) pa su njegove karakteristike, kao i odlike ostalih stalnih likova (njegova suruga, njihov sin, kolega s posla, osječki inspektor i njegov zagrebački kolega i Remetinov prijatelj) onima koji prate Pavličićevu noir književnost znani, a još su bliži samom autoru koji stoga baš suvereno vlada opisom njihova ponašanja uspijevajući im dati iznimno uočljivu notu životnosti – posebno kad je riječ o Remetinu i njegovoj supruzi. To, kao i dobar i originalan zaplet u kojem je teško naslutiti što se točno dogodilo, sasvim su dovoljni aduti ove knjige.

No, ne i jedini. Naime, slažući priču o motivima trostrukog ubojstva Pavličić je uporište našao u nizu za našu suvremenu stvarnost tipičnih pojava i oblika ponašanja pa se tako iz krimi štorije iščitava i kritika društva, posebno nekih dijelova kao što su beskrupulozno i nezakonito bogaćenje, nedodirljivost i bezobzirnost bogataške mladeži, velike slabosti policijskog i sustava sudstva, bolne točke školskog sustava i pedagogije, beskrupulozno reketaranje, poveznost kriminala s policijom i politikom… Istina, sve to samo je spomenuto, a to znači da nije žešće i direktnije kritizirano kroz riječi likova. No, iz činjenice da su zbog toga »pale glave« uočava se itekako jasna kritika koja na snazi dobiva posebno time što se i čitatelj, barem ponekad, mora zapitati nisu li ti vigilantski potezi i preuzimanje konačne pravde u svoje ruke – opravdani! Naravno, Pavličić će kroz usta Remetina to rezultno odbaciti i kritizirati stav o stavljanju vlastite volje iznad zakona, ali pitanje o vječnoj vrijednosti onog biblijskog »oko za oko, zub za zub« i dalje ostaje lebdjeti i nakon što saznamo zašto je troje ljudi ubijeno.

Sve u svemu, »Ljekovito blato« itekako je dobra krimić- zabava, posebno za ljubitelje onog tradicionalnog pristupa detektivskoj prozi. Uz radnju i likove ovog romana zasigurno vam neće biti dosadno pa i nije no poželjeti da Remetin ipak ne ode u mirovinu. A ako i ode, nek’ se i kao »penzić« bavi rješavanjem novih zapletenih slučajeva. Jer, ako ubojstva u toplicama mogu biti ovako zanimljiva, onda i sve drugo može privući pažnju čitatelja.