Trebalo bi tog Nuhanovića zasposliti u našim službama! Nije nemoguće da je ovu rečenicu – barem u sebi, ako već ne i naglas – izgovorio netko od promoćurnijih glavešina ultraglomaznog hrvatskog birokratskog sustava. Naravno, pod uvjetom da je (e, to je već malo teže!) pročitao »Zavod za apatiju«, novi roman hrvatskog književnika Gordana Nuhanovića, roman koji će oduševiti svakog književnog sladokusca, posebno one sklone cinizmu i ironiji. Mada, sve što je napisano – koliko god jasno bilo da je izmaštano i okrenuto distopiji – djeluje tako stvarno i realno da roman kao »čisti realizam« mogu čitati i oni koji se groze simbolike, metaforičnosti i bilo kakvog odmaka od stvarnosti. Otuda i početna rečenica ovog teksta.
Jer, Nuhanović je tako nadahnuto, detaljno, znalački i vjerno osmislio sustav nepostojećeg Zavoda da je i površnijem čitatelju jasno kako je čovjek i doktor i magistar za složene (a u osnovi potpuno besmislene) birokratske sustave. A budući da je jedino što u Hrvatskoj uspijeva nezaustavljivi rast birokratskog aparata (propada nam industrija, poljoprivreda, stočarstvo… sve – samo ne agencije, zavodi, odjeli…) sigurno je da treba razmišljati o novim državnim institucijama.

Život našeg Apsurdistana

A Nuhanović je tako dobro složio priču o tom Zavodu da tu već imaš sve – razloge osnivanja, smjer djelovanja, način rada, osnove za biranje uposlenika, temeljne oblike aktivnosti u uredima i na terenu, sustave procjena i ocjena korisnika i zaposlenih, kratkoročne i dugoročne ciljeve… Dobro, nema statuta i pravilnika, ali to ćemo lako… Prepiše se, jel’?. Pa, na kraju – hm? Taj Zavod za apatiju. Hm?! Pa to i nije tako loša ideja…
Eto. Nakon što pročita novi Nuhanovićev rad, čovjek počne i razmišljati na taj način. Šalu na stranu, »Zavod za apatiju« sjajna je društveno-politička satira koja će, kako s takvim knjigama i biva, nasmijati mnoge, a razljutiti još više njih. Jer, život našeg Apsurdistana opisan je kroz metaforičnu priču baš onakvim kakav i jest.

Štorija je evo ova – radnja se zbiva u bliskoj budućnosti (ajmo kazati ovog desetljeća), mjesto radnje je slavonski grad (Osijek, Vinkovci… birajte sami) u kojem je država osnovala Zavod za apatiju. Tu su čast Slavonci dobili jer su je i zaslužili. Naime, u tom dijelu Hrvatske dogodila se zaraza apatije koja prijeti normalnom odvijanju života. Ima nje, apatije, i u drugim područjima, ali kao na istoku, u ravnici, nigdje. Zato država tu zarazu želi zastaviti ili barem spriječiti njezino širenje pa je u toj »kontaminiranoj zoni« osnovala ZZSA iliti Zavod za suzbijanje apatije koji broji 49 uposlenih, a čiji »bojovnici« imaju obvezu kroz najrazličitije oblike testiranja kontrolirati »zagađenost apatijom«, odnosno mjeriti količinu apatije kod pojedinaca i u društvu te što prije reagirati – kako poticanjem stanja suprotnih apatiji, tako i hvatanjem onih najtežih slučajeva.

Naime, kad na tzv. Zekan-Lazzarijevoj ljestvici osoba prijeđe mjernu jedinicu označenu brojem deset, slijede dramatični trenuci – nesretnik ili nesretnica se skida do gola i sumanuto trči gradom. Zato su osmišljene »čeke« koje se postavljaju pred kuće i stanove najrizičnijih apatičara te služe tome da kad »kapitalac« (tako te osobe s najvećom razinom apatije nazivaju u ZZSA-u) istrči, ekipa mora reagirati što brže, uhvatiti »kapitalca« i spriječiti neugodnosti koje bi mogao prouzročiti divljanjem po gradu.

Birokratski aparat

To su, dakle, okviri priče u kojoj je glavni lik Marko Marković, jedan od ponajboljih motritelja Zavoda, točnije Odjela promatranja i presretanja kojem je na čelu. Čovjek je to koji briljantno koristi svoje znanje da bi otkrio apatičare, posebno »kapitalce«. U svom je poslu toliko dobar da je već postao i TV-zvijezda, a koliko mu god to godilo, teško se može oteti i dojmu neugode jer je njegova bivša djevojka također u visokom stupnju apatije, a uz to i on sam počinje kod sebe otkrivati neke elemente koji ukazuju da je apatija možda načela i njega! On to nastoji prikriti izbjegavanjem testiranja, kao i vezom s magistricom Natali Zekan koja je i osmislila ljestvicu sa stupnjevima apatije. No, ništa to ne pomaže. Nesretni Marković sve dublje i dublje tone u tiho more bezvoljnosti da bi, pogađate, završio baš poput onih koje je i sam dočekivao u »čekama« koje je baš on i patentirao!

Naravno, u ove okvire radnje autor smješta i niz drugih likova i pojedinosti, pa tako svjedočimo tipičnoj borbi birokratskog aparata za što bolja radna mjesta, što znači spletkarenje, podvale i ulizivanja. Tu su i opisi »lova« na »kapitalce«, zanimljivi prikazi apatičnih osoba, pokušaji analize pojave apatije s političkog i društvenog stajališta, dvije Mirkovićeve ljubavne priče… Puno toga, dakle, što priču čini zanimljivom, čitkom i pitkom. No, jasno je što je u prvom planu – kritika i ismijavanje birokratskog sustava koji se (ne samo u Hrvatskoj!) toliko kancerogeno proširio da ugrožava vitalnost cijelog društva i stvara takvo stanje da većina mladih želi raditi negdje drugdje, a to negdje drugdje je izvan Hrvatske.

Humor i groteska

Nuhanović je kroz priču o potpuno bespotrebnom zavodu ukazao na stupidnost brojnih sličnih zavoda, agencija i odjela koji zaista i postoje, a nizom duhovitih epizoda bocnuo je i druge dijelove društva pa tako, primjerice, jako puno o stanju u hrvatskom društvu govore radionice nazvane »Oslobađanje pravednog gnjeva« koje funkciniraju tako da voditelj kaže određenu riječ, a polaznici onda »podivljaju« i izbacuju iz sebe opravdani gnjev. Riječi koje izazivaju najžešće provale pravednog gnjeva su – crkva i državotvorna stranka. Nakon tih riječi sudionike radionice jako je teško smiriti! Ovakvih je primjera niz pa se Nuhanoviću mora priznati da izvrsno kombinira humor i grotesku, stvarajući pažnje vrijednu parodiju na suvremenu hrvatsku stvarnost, odnosno knjigu u kojoj će uživati svi koji znaju kako je smijeh jedna od najnormalnijih i najzdravijih reakcija na bolesnu stvarnost u kojoj, nažalost, živimo.