U sklopu 67. Splitskog ljeta premijerno će biti izvedena »Glorija« Ranka Marinkovića u režiji Dražena Ferenčine. Naslovnu ulogu Glorije, odnosno časne sestre Magdalene, tumači Katarina Romac, don Jere je Mijo Jurišić, a ostali protagonisti su: Trpimir Jurkić kao don Zane, Vicko Bilandžić kao Floki Fleche, Filip Radoš u ulozi Biskupa, Nenad Srdelić kao don Florijo te Krešimir Jelić, Tajana Jovanović, Alen Čelić, Maro Drobnić i Luka Čerjan.

Kako je ovim povodom kazala Katarina Romac, nova Glorija hrvatskog glumišta, ovo je komad koji obilježava mnoge generacije glumaca i redatelja, kojem se svako malo vraćamo.

»Komad je u početku izazivao razne prijepore, u početku ga se tumačilo isključivo politički, tadašnjem sistemu pogodan kao napad na Crkvu. Nakon toga počinju dublja iščitavanja komada u koja, nadam se, i naša predstava spada. Sam Marinković je kazao kako je ovo komad o manipulaciji.

Živimo u vremenu manipulacije, nude nam se razne istine, sreća koju možemo kupiti, zamagljena je prava istina kojom svi manipuliraju. »Glorija« progovara o sukobu pojedinca i sistema koji ga pokušava sputavati i prilagoditi sebi. Gloriju smo definirali kao ženu koja je na trapezu između crkve i cirkusa…«, izjavila je Romac.

Nova splitska predstava nameće pitanje kako danas čitati »Gloriju«, toliko puta raščlanjivanu i toliko puta odigranu? »Kada je praizvedena, prije gotovo sedamdeset godina, dočekana je kao politički komad.

Političke okolnosti otada su se duboko promijenile, a ljudska priroda ostala je ista… »Glorija« se i danas može čitati politički, s mišlju da se razne ideologije služe istim trikovima da bi pridobile ili zadržale sljedbenike, ali suvremenom gledatelju jamačno će zvonkije odjeknuti kao intimna priča o dvoje mladih ljudi koji su propali u ponor koji dijeli život od ideala«, zapisala je dramaturginja predstave Petra Mrduljaš, koja zaključuje: »Crkva i cirkus u ‘Gloriji’ su naizgled suprotstavljeni sustavi koji se umnogome pokazuju sličnijima negoli se isprva čini.

Crkva za volju duhovnosti potire tijelo, a cirkus nudi tjelesni artizam lišen smisla. Danas, kada je Crkva izgubila glavnu riječ u duhovnim pitanjima i raspali su se tradicionalni obrasci mišljenja i življenja, mladi ljudi našli su se u duhovnom vakuumu, gdje mogu birati između ideologija otuđenih od života i razuzdanog hedonizma.

Kao Glorija i Jere, traže nove smjernice, a ni crkveno-politički ni cirkusko-komercijalni sustavi često ne nude sadržaj i podršku, nego djeluju isključivo u svrhu vlastitoga samoodržanja. Upravo zbog tih mladih ljudi (i onih starijih), ‘Glorija’ je, možda ne svevremena, ali svakako vrlo suvremena drama.«

Podsjetimo i da se ove godine navršila 20. godišnjica smrti hrvatskog književnika Ranka Marinkovića (Vis, 1913. – Zagreb, 2001). U zagrebačkom HNK-u bila mu je 1939. izvedena prva drama »Albatros«.

Riječ je o farsi utemeljenoj na ideji iz istoimene Baudelaireove pjesme, a u središtu joj je intelektualac koji se nakon mnogobrojnih sukoba i slomova vraća u zavičaj, na otok. Time je najavljeno temeljno polazište Marinkovićeva književnog svijeta – povratci na otok i drama koja se zbiva u pojedincu.

Najznačajnija je Marinkovićeva prozna zbirka »Ruke« (1953.), tiskana u tridesetak izdanja, s kojom je zadobio pozornost i pohvale kritike. Dramski mirakul »Glorija« (izvedena 1955.) najpoznatija je i najizvođenija Marinkovićeva drama, u kojoj je, pričom o svećenikovoj zamisli da na mjesto Bogorodičina kipa u crkvi, kako bi ga učinio što uvjerljivijim, postavi negdašnju cirkusku artisticu Gloriju, časnu sestru Magdalenu, zapravo simbolički iznesena osuda svakoga dogmatizma i totalitarizma te nemoć svih ideologija.

Vrhunac je Marinkovićeve proze roman »Kiklop« (1965.), sinteza njegova dotadašnjega književnog rada. Ispripovijedan modernističkom tehnikom, razbijen na fragmente, s čestim esejističkim ekskursima, roman daje sliku intelektualno-boemskih krugova u Zagrebu pred sam početak Drugog svjetskog rata. Ispresijecan je mnogobrojnim citatima i referencijama na svjetsku književnu baštinu, s naglašenom simboličkom i alegorijskom crtom.