Još jedno izdanje Motovun film festivala nedavno je završeno, a uz obilje dobrih filmova s različitih strana svijeta, festival je, sudeći po otvaranju, imao i političke konotacije. Naime, jedan od filmova u konkurenciji bio je film »Nosorog« ukrajinskog redatelja Olega Sencova koji se javio videoporukom iz Ukrajine, s prve linije obrane. Kako su na otvaranju festivala organizatori istaknuli, ukrajinski redatelj Oleg Sencov ove je godine bio spriječen doći u Istru zbog rata u Ukrajini koji traje već mjesecima, a to mu je drugi put da je bio spriječen doći na motovunski festival, nakon 2014. godine kad je uhićen i optužen za planiranje terorističkih akcija u vrijeme ruske aneksije Krima. Te se godine Sencov nalazio u ruskom zatvoru, a ove godine brani svoju domovinu koja je pod ruskom agresijom. Simboličnom gestom čuvanja praznog stolca za ukrajinskog redatelja, tzv. »empty chair« praksom, i ove je godine odaslana hvalevrijedna prosvjedna nota koju je započela još Europska filmska akademija, a nastavile su ostale zemlje sa svojim festivalima.

Simbolično, te 2014. godine Motovunski festival je uvodeći, to jest formirajući, »žiri u egzilu«, poslao snažnu poruku i apel protiv kršenja ljudskih prava. Naime, članovi takvoga žirija nalazili su se u egzilu, u svojoj zemlji u kojoj su zbog vlastita političkog uvjerenja, djelovanja ili pak kakvog aktivizma bili izloženi raznoraznim pritiscima političke vrste, primjerice u kućnome pritvoru, što je bio slučaj, rekli su na otvaranju Motovuna, s iranskim redateljem Jafarom Panahijem kojeg su iranske vlasti ocijenile kao nekoga tko radi protiv njihovih interesa. Slučaj Panahija, naravno, nije jedini, već jedan od slučajeva, a političkoj opresiji bjeloruske diktatorske vlasti bili su iste godine izloženi i Nikolaj Kalezin, Natalia Kaliada, Inna Ševčenko, kao i Alaa Basatnegh, svi članovi žirija.

Autorski komentar

S obzirom na političku konotaciju koju je ovogodišnji Motovun opet zadržao i koju je teško izbjeći u vrijeme najvećeg vojnog sukoba od Drugoga svjetskog rata na europskom kontinentu, čini se kako je film »Nosorog« Olega Sencova točka na i, svojevrstan autorski komentar. Zatvaranje Sencova koji je 2014. godine, uz osudu na nezakonitih dvadeset godina zatvora, prošao torturu i izglađivanje u Sibiru je izazvalo lavinu kritika na račun ruskoga predsjednika povodom čega su mu mnogi priznati filmaši slali javna pisma apelirajući na oslobađanje Sencova koji je na kraju oslobođen u razmjeni ukrajinskih i ruskih vojnika. Njegovu žrtvu prepoznao je Europski parlament koji je prvi tražio njegovo oslobađanje te mu je tim povodom, potpuno opravdano, 2018. godine dodijelio Nagradu Saharov za slobodu mišljenja.

U redateljskom smislu, Sencov je poznat po filmovima »Gamer« i »Numbers«, a o njegovom se životu u zatvoru snimio i dokumentarni film »The Trial: The State of Russia vs Oleg Sentsov«. Prvi film, debitantski »Gamer« (2011), govori o životu tinejdžera gejmera, a u drugome filmu, »Numbers« (2020), koji je surežirao iz zatočeništva, prikazom zatvora i zatočenosti donosi oštru kritiku cjelokupnog sustava.

Oleg Sencov / REUTERS

Njegov posljednji film »Rhino«/«Nosorog« koji je, osim na Motovunu, prikazan na Venecijanskom filmskom festivalu i na onome u Stockholmu gdje je osvojio nagradu za najbolji film i najboljega glumca, donosi priču o Vovi, mladiću koji upada u društvo delinkvenata i kriminalaca koji provode razne pljačke po ukrajinskim ulicama. Početak filma daje uvid u obiteljski život Vove i njegovo odrastanje – odnose s članovima obitelji – jasno vidimo i prolaznost koja sugerira određen vremenski okvir unutar kojeg brat odlazi u vojsku, vraća se, a svjedočimo i sceni rođendana te pogreba.

Uvodna scena jasna je naznaka stanja u Ukrajini i u gradu u kojem su česte ulične tučnjave i razni sukobi, a takvo je okruženje, jasno je, imalo utjecaja i na život protagonista koji je upravo zbog čestih tučnjava i modrica i dobio nadimak Nosorog ili Rhino. Od manjih i usputnih sukoba, Vova upada u sve veće sukobe, što ga dovede i do situacije u kojoj se, ne bi li obranio svoju obiteljsku kuću, uključuje u kriminalni milje koji ondašnjom Ukrajinom nesmetano provodi svoje zakone ulice, te tako uzimaju od onih koji imaju više ili viška. U međuvremenu, između njegovih uličnih pljački i sukoba, Vova se i oženi. Koliko živi neku svoju realnost, to jest osobe koja krši zakone i nije u doticaju sa stvarnošću, vidljivo je i u njegovu odnosu sa ženom i djetetom koje u potpunosti zanemaruje, zbog čega oni odluče otići od kuće. Njihov odlazak završava kobno, a Vova se, uvjeren kako se radi o osveti suparničke bande, odlučuje na osvetu. Uvodne scene ulične tučnjave, zatim ponašanje članove Vovine bande općenito, kao i na njegovome vjenčanju, pokazatelj su ukrajinske poratne devijantnosti.

Kriminalni milje

S obzirom na vrlo skroman obiteljski život Vove na samome početku te majku koja mu kaže kako nema novca, kriminalni milje činio se za protagonista kao jedini izlaz iz teške ukrajinske situacije koja je, nakon raspada SSSR-a, vidljivo ekonomski, a posljedično i u svakom drugom smislu, slaba. Pričom o Vovi, režiserska je intencija bila staviti ukrajinsku situaciju u određen vremenski okvir koji je, jasno je, u tranzicijskome smislu imao utjecaja i na sve ono što je došlo kasnije.

Iako je redatelj nepoznatim Nekim u autu kojem Vova u ispovjednom tonu priča svoja nedjela želio ukazati na moralnu vertikalu i njegovu savjest, te scene ipak nisu dobro izvedene – djeluju površno, nedorečeno i nisu se intencijski uklopile kao umetak/dodatak i/ili stilsko svojstvo. Kamera se intencijski cijelo vrijeme trese, s ciljem postizanja realističnosti i uvjerljivosti te (d)označavanja same socijalne situacije koja se ogleda u tučnjavama, pljačkama i sukobima. Na samome početku, dok se kronološki nižu obiteljski važni trenutci, kamera se doima kao da gotovo šeće i prelazi prostorijama obiteljske kuće, s jedne strane na drugu, recimo na zid, ujedno prelazeći u novu scenu i nov događaj ključan za određivanje protagonistova života.

Rat u Ukrajini još uvijek je svjetska tema broj jedan; događaj je to koji je začeo jedan složen proces povezanih negativnih posljedica koje su tek počele, a svakako će trajati. Taj je rat, nakon pandemijskih godina, donio još veću krizu, prije svega ekonomsku, vojnu, političku, onu koja se prelijeva na mnoge sfere života, poglavito Europljana, no i ostatka svijeta. U tom smislu, film je vrijedan pokazatelj složene političke, ekonomske i socijalne situacije u Ukrajini koja je nastupila nakon sloma velikoga SSSR-a, a svakako je imala ulogu i/ili dosege u formiranju i današnje situacije. Sencovljev »Nosorog« stoga donosi pogled na tranzicijsko društvo Ukrajine zahvaćeno valom kriminala, nasilja i korupcije koje vlada u odsutnosti pravog demokratskog i pravnog uređenja.

Takva situacija iz novije povijesti, jasno je, imala je dalekosežne posljedice i na današnju Ukrajinu koja je, tek oporavljena, nažalost, bila na začetku svojeg europskog hoda. A onda je nastupilo ratno stanje koje će još jednom osiromašiti zemlju u svakom smislu. U kontekstu ukrajinske situacije koje se prelama na sve nas, film »Nosorog«, iako nije izvrstan, svakako vrijedi pogledati. A Sencovu želimo da svoj sljedeći film može napraviti i predstaviti u ponešto normalnijim uvjetima nego što je to bio slučaj sa zadnja dva.