Uzmimo hipotetski: novinar piše o jednoj temi koju smatra važnom, recimo da je to tema hrvatskih nacionalnih kazališnih kuća, i u načinu na koji o tome piše relativno je usamljen u hrvatskom medijskom prostoru. Piše on i o drugim temama iz kulturnog i društveno-političkog života Hrvatske, no onda, spletom raznih okolnosti, počne pisati o unutrašnjim problemima točno određenoga hrvatskog nacionalnog kazališta. Problemi se gomilaju, informacije koje mu stižu od inače poslovično nepovjerljivih informatora, koji bi svi najradije ostajali anonimni, nepotpisani, sve su sočnije, problematičnije, a u nekom trenutku i informatori odlučuju istupati svojim imenima i prezimenima, pa novinar konačno može raditi svoj posao dokraja, što znači navoditi konkretne izvore i dokaze. To sve skupa konačno rezultira i buđenjem političkih nomenklatura, koje u tome vide priliku za afirmaciju svojih ideja ili tek skupljanje političkih poena i novinar i ne trepne, a ljudi grada u kojem živi i o čijem kazalištu piše odjednom se počinju hvatati narativa o nekom osobnom obračunu novinara s intendantom toga kazališta, o osveti zbog ovih ili onih razloga, i umjesto da je svima jasno da je novinar cijelo vrijeme samo radio svoj posao, nastojeći popraviti svijet oko sebe, dokazima, činjenicama i ozbiljnim angažmanom, u javnosti prevlada priča o nekoj osobnoj vendeti.

I da, novinaru počne prijetiti slika o njemu s koje blijedi sve što je dotad u svojoj 20-godišnjoj novinarskoj karijeri napravio, a na kojoj se odjednom, usamljeno i uspravno, kočoperi jedno, u konačnici neuspješno svrgavanje jednog intendanta, koje to, naime svrgavanje, nikad nije ni bilo.

Puno je toga ovdje tek naznačeno, no ovaj tekst ima ponuditi eksplikaciju ovoga uvoda i ovih naznaka. Novinar sam, dakako, ja, i ništa hipotetskog ovdje nema, pa nam jedino valja krenuti redom, od one teme koju novinar, to jest ja smatram važnom i koja stoji na početku moga kritičkog bavljenja hrvatskim kazališnim prostorom. Dakle ne predstavama, o kojima ne pišem kritike, s obzirom na to da sam po svojoj intimnoj umjetničkorefleksivnoj vokaciji književni, a ne kazališni kritičar, nego o funkcioniranju, ili nefunkcioniranju nacionalnih kazališta u Hrvatskoj. O predstavama sudim kao bolje informirani gledatelj.

Trulež sustava

Nije mi, naime, trebalo previše pameti da zarana spoznam da je nešto trulo u državi dasaka koje život znače. Pet nacionalnih kazališnih kuća, skupih kao pet vragova, a tek jedno sufinancira država. Kako to, kako to? I kako to da usprkos toj činjenici ministar, prema aktualnom Zakonu o kazalištima, može potvrditi ili ne potvrditi legitimno izabranog ili legitimno otpuštenog intendanta, onog kojeg je izabralo/otpustilo gradsko vijeće lokalne samouprave koja u velikoj većini, gotovo apsolutnoj, i financira to isto kazalište? Pa tako, jednostavno: Hrvatska – država logičnih nelogičnosti.

Svojedobno sam Ivanu Šararu, u to doba friškom riječkom pročelniku za kulturu, bio rekao da bi se sukus njegova posla mogao svesti na snažnu agendu okupljanja kulturnih pročelnika i gradonačelnika gradova s HNK-ovima, onima koji dijele sudbinu Rijeke – a to su Split, Varaždin i Osijek – i lobiranja za promjenu Zakona o kazalištima u smjeru ulaska Države u osnivačke strukture ili pak za bilo kakvu promjenu sadašnjeg neodrživa modela. Pa makar i prijetnjom ukidanja financiranja HNK-ova u obliku koji je poguban za kulture tih gradova, jer ogromnu većinu budžeta za kulturu, od 60, a u nekim gradovima svojedobno i do čak 90 posto, »pojede« kazalište. Među ona četiri grada s HNK-ovima nije i Zagreb, jer kako znamo, u Zagrebu je priča solidno posložena, s obzirom na to da osnivačka prava i obaveze dijele u ravnopravnom omjeru Grad Zagreb i Republika Hrvatska, iz čega proizlazi i obaveza (su)financiranja najskuplje stavke u nacionalnim kazalištima: tzv. hladnog pogona. Samo za ilustraciju rečenog: Grad Rijeka trošio je od 10 do čak 20 posto ukupnog proračuna na kulturu, što su zavidni europski prosjeci, a da su djelatnosti unutar Javnih potreba u kulturi dobivale i po pišljivih 200-tinjak tisuća kuna. Pa toliko koštaju dvije monografije, a cijeli bi se, je li, knjižni život u Rijeci, sa svim knjigama, događanjima, stipendijama i čudima, imao od toga namiriti. Kako rekoh, neodrživo, ako nam je kultura iole važna.

Što je ostalo

Moja priča s Marinom Blaževićem započinje nakon jednog takvog teksta, koji je dio javnosti protumačio i kao moje zagovaranje ukidanja kazališta per se, što naravno nikad i nigdje nisam rekao. Blažević me tada pozvao da o toj temi razgovaramo i mi smo se našli u njegovu intendantskom uredu u »Zajcu« i doista porazgovarali, a Novi list je taj razgovor i objavio u travnju 2017. Dobar je to razgovor bio, preko puta mene bio je pametan, pomalo drzak tip, ali neprijeporno upućen u kazališna pitanja. Svašta smo mi tamo pretresli, ali posebno mi je danas zanimljiv ovaj dio: »Hrvatska država, budimo iskreni, nije nikada htjela posjedovati – u smislu vlasničke pa onda i financijske odgovornosti – više od polovice jednog nacionalnog kazališta, onog zagrebačkog. Ona je samo htjela imati što više kazališta diljem svojeg geografskog prostora koja nose ime nacije, jer to i jest cilj svake konzervativne nacionalne države – da iz jednog centra širi, održava i povećava svoju simboličku sferu i snagu. S druge strane, lokalne su zajednice htjele imenom kazališta participirati u simboličkom kapitalu nacije, vjerujući usto da će se taj simbolički kapital, odnosno status, svake proračunske godine materijalizirati u stabilnom i sve to većem tzv. ‘financiranju redovnog programa’. Riječ je zapravo o običnoj kupo-prodaji ‘nacionalnih obveznica’ koja je početkom devedesetih sigurno imala svoju povijesno razumljivu identitetsku namjeru, no danas njome trguje desna populistička politika, ugađajući usput sentimentima ‘nacionalno zagrijane’ građanske publike. Meni je reduciranje kazališta kao umjetnosti i kao ustanove na ‘nacionalni rekvizit i kulisu’ odbojno. Kazalište može opstati samo kao prostor slobodnog umjetničkog stvaralaštva i kritičkog mišljenja, što je bilo od vremena kada je nastalo transformiranjem ‘ditiramba’. Hrvatsku pak kulturu, u stalnoj interakciji s međunarodnom, treba odgovorno stvarati, a ne o njoj urlikati na političkim skupovima« – govorio je Blažević, a ja sam onda rekao: »Pa onda državu treba natjerati, politički koordiniranom akcijom iz gradova s HNK-ovima, da prihvati činjenicu da postoji jedno nacionalno kazalište. Uvedimo možda i subvencionirane karte za potencijalne gledatelje iz drugih krajeva Hrvatske, tako da cijena karte bude jednaka za sve, a ostala kazališta učinimo komunalnima.«

Na to je Blažević odgovorio: »Ili regionalnima«, a ja sam onda to i ponovio – ili regionalnima.

Što je od toga ostalo, možemo se zapitati nakon što znamo da je Blažević bio dio tajne skupine koja je u Ministarstvu kulture i medija pripremala novi, u segmentima sramotan Zakon o kazalištima, koji, u dijelu o kojemu razgovaramo Blažević i ja 2017., ne mijenja apsolutno ništa. I dalje imamo pet nacionalnih kazališnih kuća, a samo jednu sufinancira država.

Promijenjena mišljenja

Da demistificiramo još jednu stvar: ja s Blaževićem nikada nisam i nikada neću imati »osobni problem«; ni u jednom mojem tekstu ne može se naći čak ni moj otvoreni poziv za njegovom smjenom. Dapače, u najvećem broju slučajeva radilo se o mojoj, sada znam: potpuno uzaludnoj, ideji da je Blaževića moguće ponukati da se popravi u segmentima u kojima ne radi dobro, ukazujući mu na probleme sa željom da ih on sam riješi. Devastacija Hrvatske drame ili brutalno obračunavanje s neistomišljenicima, jedni kriteriji za neprijatelje, drugi za poslušnike, okruživanje netalentiranim kimačima glava samo su neke od tih kota. U isto vrijeme, nikada mu nisam odrekao pozitivne rezultate. Dapače, kao rijetko tko sam javno isticao da je prvi lockdown riječko Kazalište odradilo sjajno, kao sušta suprotnost tada nepostojećem EPK-u, producirajući originalni sadržaj, a ne samo dijeleći stare snimke.

Jednako tako, pažljiviji promatrač, a takvih baš i nema mnogo, mogao bi primijetiti i da sam neka mišljenja promijenio. Svojedobno sam, recimo, smatrao da postojanje stalnog orkestra nije nužno, no tada su mi pametniji i informiraniji objasnili da je teško, ako ne i nemoguće imati dobar glazbeni program bez stalnog orkestra. A Blažević je tu radio dobar posao. No problem je nastao zato što je Blažević kuću vodio kao da je operna, odnosno kao da je nastavio biti (Frljićev) ravnatelj Opere, a ne intendant, zadužen za sve grane kazališta, od kojih je Drama, opravdano, uvijek pod najvećom lupom javnosti, jer u društvenom smislu najviše i daje, odnosno treba davati, od kritike struktura do umjetničkih postignuća koja nas imaju natjerati da se zamislimo, da se zapitamo o sebi i svijetu oko nas. Naravno, to je samo dio problema, važnim će se ispostaviti Blaževićeva nemogućnost da utvrdi jednake kriterije za sve, s obzirom na činjenicu da radi u javnoj kulturnoj ustanovi, a ne u privatnom, pa još njegovu kazalištu. A tako se prečesto ponaša(o). I potpuno su u krivu pročelnik Ivan Šarar i riječki gradonačelnik Marko Filipović kad to zanemaruju u procjeni rada intendanta, tvrdeći da se Osnivač nema što petljati u međuljudske odnose. Kako nema, kad oni prijete uspostavljanjem nedopustivih dvostrukih kriterija? Uostalom, da je Osnivač osjetljiviji za probleme unutar kuće, mogao je i intendantu pomoći da ih ne producira. Naravno, tanka je i porozna granica od mara za poštivanjem propisa i dobrog gospodarenja do štetnog petljanja u autonomiju institucije, pa tu svakako treba biti opreza, no zato smo i mi mediji tu da upozorimo kada smatramo da se nešto ne radi dobro. A ovdje, u Blaževićevu tretmanu problema u kazalištu i Osnivačevu tretmanu problema koje producira Blažević, ništa dobroga nije bilo. I ništa dobroga i dalje nema.

Prvi problemi

Nakon tog intervjua, a prije problema koji će početi ispadati iz »Zajčeva« šešira, događa se nešto što, čini se, ne zna puno ljudi, iako stvar, naravno, nije tajna. Blažević mi nudi posao. Iznimno atraktivan, izazovan. Dugo sam se premišljao, nalazio se na dugim kavama s njim, razmišljali smo i raspravljali, o poslu, uvjetima, svemu što mi je trebalo pomoći da se odlučim. Razgovarali smo tada puno i o našim karakterima i pitao sam se bismo li uopće mogli funkcionirati on i ja, obojica tvrdi u stavu, da ne kažem tvrdoglavi, on koji se dotad bio okruživao uglavnom kimačima, ja koji ne znam biti podanik (što svi moji šefovi dobro znaju). I rezultat svega toga bio je da nisam prihvatio ponudu i mi smo se lijepo i prijateljski rastali. On je shvatio i nikakve zle krvi nije bilo.

Prvi problemi dogodit će se u svibnju 2018. godine; ja sam urednik Kulture i Mediterana Novog lista, a novinarka Kim Cuculić (sadašnja urednica Kulture i Mediterana) donosi intervju sa Sandrom Damianijem, u kojem Damiani iznosi razne, prilično uznemirujuće tvrdnje o problemima u Blaževićevu tretiranju Talijanske drame, od čega je najozbiljnije bilo njegovo promišljanje nelogičnosti oko nekih financijskih aspekata. Intervju je »bomba« u novinarskom smislu i mi ga odrađujemo maksimalno profesionalno, znajući koliko je stvar osjetljiva. No Blažević piše sramotno »reagiranje«, u kojem nas proziva za fingiranje intervjua, za novinarski neprofesionalizam itd., itd., umjesto da se fokusira na Damianijeve optužbe, što u dijelu teksta i čini, ali ne osobito dobro. Naravno, mi tekst objavljujemo, ali ja ujedno pišem i odgovor Marinu Blaževiću, osvrćući se na dio u kojem nas je klevetao i vrijeđao, i upozoravajući ga na neke činjenice, hladno, ali oštro. Priznajem, drsko, ali, vjerujem i dalje, opravdano.

Drugi ključni događaj zbit će se mjesec dana kasnije, kada Kim piše rezime kazališne sezone »Zajca«. Svatko tko zna išta o Kim Cuculić, zna i to da ona negativnu kritiku mjeri pomičnom mjerkom, a reže najpreciznijim skalpelom. Ništa proizvoljnoga u njezinim negativnim kritikama nema. I kad Kim Cuculić, koja kazalište prati puno dulje nego što Marin Blažević u njemu djeluje, kaže da je Hrvatska drama »Zajca« njegova najslabija karika, onda to ima ozbiljnu težinu. Kakvu? Takvu da Blažević, ne mogavši suspregnuti povrijeđeni ego – onaj koji preuzme kad netko, u suštini nesiguran u neke svoje kvalitete koje smatra važnima, maskiran u prznicu, ne može podnijeti da ga je netko prozreo – čini seriju katastrofalnih poteza. Prvo piše sramotan tekst u kojem napada Kim Cuculić, ali na tako prizeman, staljinistički način, da ja doslovno nisam mogao vjerovati da ga piše onaj isti čovjek s kojim sam razgovarao o kazalištu, kojem sam gotovo dopustio da mi bude šef. No problem je tek počeo; naime Blažević ne potpisuje taj tekst, iako je evidentno njegov, nego u staljinističkoj maniri, koja se nastavlja, potpisuje članove Hrvatske drame pod njega. Nikad nikoga od njih nisam htio dovesti u neugodnu situaciju pa ih pitati jesu li svojevoljno stavljali svoje potpise na to i jesu li uopće, ali ja sam, u trenutku kad sam pročitao zadnju rečenicu toga teksta, znao jedno: da mi je taj tekst došao na stol kao zaposleniku HNK-a, i to onome koji je na čelu i onog dijela HNK-a zaduženog za odnose s javnošću, s uputom da ga plasiram javnosti, dao bih otkaz. Taj čas, bez mogućnosti opoziva. Takav pamflet se jednostavno ne misli, on se ne sastavlja, a ako se nekim čudom i sastavio, onda se pročita, baci na najdublje dno ladice ili, još bolje, ritualno zapali, i kaže: evo, sad mi je malo lakše. Nikada, ni pod koju cijenu takav se pamflet ne objavi. No Marin Blažević zna bolje.

Potpisani istupi

Sad ćemo skoknuti malo u vremenu, jer nemamo ovdje baš beskonačno prostora, ali važno mi je bilo utvrditi »genezu slučaja ‘Zajc’«. U tom skoku ja, svojom voljom, nisam više urednik, nego sam ponovo novinar koji kritički promatra stvarnost oko sebe, pa između ostaloga pišem i o Kazalištu, u koje redovito idem u potrazi za dobrom (dramskom) predstavom, no nikako da na nju i naiđem. Usto, počinjem slušati o ozbiljno poremećenoj atmosferi u »Zajcu«, o svemu onom što će kasnije u vremenu početi biti percipirano kao nepremostiv problem u lošem upravljanju Kazalištem i što će konačno dovesti do zahtjeva za otkazivanjem Blaževiću. Koji ja nikada neću artikulirati, iako vjerujem da postoje ljudi upućeni u kazališna zbivanja koji misle da sam predvodnik lova na otkazivanje Blaževiću.

No prije toga svega, neko sam vrijeme pisao o negativnostima u »Zajcu«, ali uvijek sam imao sličan problem; nitko nije htio istupiti imenom i prezimenom. Naravno, strah, jer svi su znali što Blažević radi s neistomišljenicima, a o tome će se nadugačko i naširoko početi raspravljati tek kad neki od njih odluče javno istupiti. Kad sam poručio informatorima da više neću pisati dok netko ne odluči istupiti imenom i prezimenom, saznao sam da je jedan glumac voljan razgovarati otvoreno. Bio je to Lucio Slama, i intervju s njim ukazao je javnosti na to s kakvim čovjekom imaju posla oni kojima je Marin Blažević šef, ako mu nisu u milosti.

Vrlo brzo dogodila se i Olga Kaminska, sa sličnim setom problema, no pravu je buru i ozbiljnu pažnju riječke, a i šire javnosti izazvao moj intervju s vrhunskom kostimografkinjom i riječkom miljenicom Manuelom Paladin Šabanović. Samo naslov tog intervjua, koji nije interpretacija, nego Manuelina izjava: »Blažević se ponaša kao da je ‘Zajc’ njegovo privatno kazalište, a ne javna kulturna ustanova« može ilustrirati o kakvu je materijalu riječ. Manuelina priča potvrdila je ono što smo mi već jako dobro znali, i poruke koje su meni, ali i u redakciju stizale nakon tog intervjua iz Kazališta, od svih onih puno uplašenijih, koji nikada nisu smogli hrabrosti izaći van s javno potpisanim kritikama režima u kazalištu, samo su nam potvrđivale koliko smo na pravom tragu.

Dozvole za rad

Da bi se samo i pobrojale sve afere i svi tekstovi koje sam napisao o Kazalištu, bile bi nam potrebne cijele novine, a vjerujem i da su oni koji i površno prate slučaj Kazališta za mnoge od njih čuli. Recimo slučaj dozvola za rad u sklopu Europske prijestolnice kulture i s time povezanim honorarima. Tu stvarno ima svega, od bauljanja s propisima do potpuno nemoralnih rabota. Iako je i sam Blažević bio svjestan da za rad izvan Kazališta zaposlenicima Kazališta treba dozvola intendanta, dok ravnatelji i intendant moraju tražiti dozvole Kazališnog vijeća, što pokazuje njegovo ponašanje prema činjenici da su neki zaposlenici »Zajca« htjeli raditi na EPK-u, a on ih je pozivao na poštivanje propisa, kasnije će se sve promijeniti, kada on i njegovi poslušnici budu uhvaćeni na djelu i kad krene problematiziranje. Bit će tu raznoga izvlačenja, no na kraju ostaje porazna priča o, i opet, dvostrukim kriterijima.

No ajmo redom u ovoj priči. Prvo dirigent Igor Vlajnić, nikako osoba od Blaževićeva povjerenja ili njegov poslušnik, pita dozvolu za rad na EPK-u, a Blažević mu kaže neka se obrati svome ravnatelju, poštujući proceduru utvrđenu dokumentima koji reguliraju rad Kazališta. Tu su najvažniji Zakon o kazalištima, Pravilnik o radu HNK-a Ivana pl. Zajca i Statut HNK-a Ivana pl. Zajca. Kad se pak kasnije utvrdi da te iste dozvole za rad izvan kuće nisu tražili intendant i njegovi ravnatelji, kreće izvlačenje. Odjednom dozvole nisu trebale, jer EPK je strateški gradski projekt, bla bla. No Blažević je ipak pitao Ministarstvo kulture i medija za mišljenje o tome je li njegov rad na sinopsisu otvorenja EPK-a bio umjetnički ili nije. Zašto on to pita MKM? Pa zato što Statut »Zajca« kaže da intendant može UMJETNIČKI raditi izvan Kazališta jedino uz suglasnost Kazališnog vijeća, pa ako on nije umjetnički radio, nego, štajaznam, cijepao drva i za to dobio obilati honorar, nema problema. No čak i da uzmemo da to »mišljenje« ministrice Nine Obuljen Koržinek (koja će ga nevjerojatnom upornošću braniti i kasnije, kada to postane nemoguće, no ne i za nju), ima pravnu težinu, činjenica je da Pravilnik o radu »Zajca« izričito brani bilo koji rad izvan Kazališta bez dozvole. No kad papagajski unisono gradonačelnik Rijeke i ministrica ponavljaju da je EPK strateški gradski projekt bla bla i da se dozvole nisu morale tražiti, kao da njihova mišljenja imaju pravnu valjanost, a tu su dokumenti iz kojih je sve jasno, na kraju i te nebuloze postanu istinom. I nikom ništa. Pa dok bi u normalnim okolnostima pravne države takva stvar instantno rezultirala otkazom, u ovoj našoj pričici to će biti još samo jedna recka pobjede na revolveru Marina Blaževića, kojim ovaj uporno ubija propise. Kad ih ne iskrivljava i pametno prilagođava svojim i potrebama svojih poslušnika.

»Zlatni padobrani«

O moralnosti, pak, Blaževićeva inkasiranja 128.000 kuna za nekakvu skicu otvorenja EPK-a, od čega nikada nismo uspjeli utvrditi koji je Blaževićev doprinos otvorenju bio, nećemo ovaj put, jer se bavimo ozbiljnijim problemima. Poput, recimo, njegova »zlatnog padobrana« u vidu radnog mjesta glavnog dramaturga »Zajca«, koje ga čeka nakon što iz bilo kojeg razloga ode s mjesta intendanta. I dok je takvo što, slično, ali ne i isto, u Splitu bilo dovoljno da se pokrene lavina smjene intendanta nacionalnog kazališta, Blaževića ni zbog toga nitko nije uspio smijeniti. Istina jest da se u pravnom smislu ta stvar različito tretira u različitim djelatnostima, ali razmjere njezine nemoralnosti utvrđivao sam u opširnim člancima i razgovorima s upućenijima. No i opet, nikom ništa. Dapače, nismo došli ni do toga da se taj članak njegova ugovora promijeni. A slično je Blažević radio i sa svojim poslušnicima, pa i tamo ima »zlatnih padobrana«, kada nema drugih afera, poput činjenice da nikada nitko nije objasnio zašto se nije raspisao natječaj za upravitelja Tehnike, nego se godinama perpetuira nesretnog, neobrazovanog Alana Vukelića kao v.d.-a, opet natežući propise, s obzirom na to da on nema potrebnu stručnu spremu za obavljanje toga posla.

A o diplomi Renate Carole Gatice, naravno, potrebnoj za angažiranje na mjestu ravnateljice Drame, koju prema mojim saznanjima nitko nikada nije vidio, ponavljam: nitko nikada – i to nitko nikada nije demantirao, više ne mogu napisati ni slova, a da mi ne pozli.

Kap koja je prelila čašu bilo je neprihvaćanje programskog i financijskog izvještaja HNK-a Ivana pl. Zajca u riječkom gradskom parlamentu. Politika se nakon silnog mojeg pisanja probudila i krenule su igre koje su završile prvim korakom u onome što će kasnije postati dijelom zahtjeva za smjenom intendanta. Bilo je to 4. svibnja ove godine i otada smo pametniji jedino za jednu upravnu tužbu, kojom će riječki gradski parlament, koji je u međuvremenu prihvatio odluku o razrješenju Marina Blaževića, pokušati osporiti novu akrobaciju ministrice u vidu njezina neprihvaćanja legitimne, u riječkom Gradskom vijeću izglasane, smjene intendanta. No opet, krenimo redom.

Obrat u percepciji

Na 9. sjednici Gradskog vijeća Grada Rijeke, održanoj tog 4. svibnja ove godine, dogodio se prvi pravi obrat u javnoj percepciji Blaževića kao intendanta, koji je dotad bio nakupio priličnih gafova, no koji su mu se tolerirali. Vijećnici Gradskog vijeća, i to PGS-a, HDZ-a, liste Davora Štimca i Unije Kvarnera, glasali su za neprihvaćanje Izvješća o poslovanju HNK-a Ivana pl. Zajca za 2021. godinu. Za su bili vijećnici SDP-a i partnera te Možemo!, dok je Most bio suzdržan. Bila je to prigoda da javnost čuje za dio problema koji su do neprihvaćanja izvješća doveli, ali i da se steknu uvjeti za razrješenje intendanta, prema članku 35. stavku 1. Zakona o kazalištima, u kojem stoji da »ako osnivač ne prihvati programsko, odnosno financijsko izvješće, intendant, odnosno ravnatelj kazališta ili kazališne družine može biti razriješen dužnosti prije isteka mandata«. Blažević je tada znao da je uzdrman, ali njegove verbalne vještine, upornost, tvrdoglavost, ako hoćemo, i predanost cilju u mjesecima koji slijede pretvorit će ga u mašinu koja melje svakog tko nije na stopostotnoj razini, uvjerljiv, jasan i precizan. A na drugoj strani često je u tim mjesecima koji su uslijedili bilo proizvoljnosti, nepoznavanja materije i nedovoljno jasne artikulacije, što je Blaževiću, uz potporu koju uživa od strane gradonačelnika Marka Filipovića, pročelnika Ivana Šarara i ministrice Nine Obuljen Koržinek, davalo krila i utjecalo na njegov nastup.

Pa i kad je konačno artikulirana i izglasana odluka o razrješenju Blaževića na 12. sjednici Gradskog vijeća Grada Rijeke, održanoj 22. rujna, Blažević nije ni izbliza bio spreman prihvatiti poraz. A to da na toj sjednici nije usvojen njegov prijedlog vlastita razrješenja, datiran godinu dana prije isteka mandata, dakle 31. prosinca 2023. godine, konačno će se pokazati i ključnim u ukupnoj bilanci cijeloga slučaja Blažević.

Rekao sam da nikada nisam zazivao ostavku Marina Blaževića. Takav tekst, pogotovo ne nekakva ostrašćena vapljenja, kakva mi se imputiraju, ne može se naći. Može se naći tekstova u kojima nakon svih pobrojanih, otkrivenih afera, nakon svih problema koje je Blažević kreirao ili im kumovao, nakon svih dokaza koji su doveli do legitimnog opoziva, ne ostaje ništa drugo doli pozvati na poštivanje demokratskog poretka. A u demokratskom društvu tim više se treba zalagati za poredak i za pravila, ako se politika s pozicije moći petlja u taj isti poredak. A politika se ovdje, preko Filipovića i SDP-a, pročelnika Šarara, pa do ministrice kulture, dakle s očite pozicije moći, nedopustivo petlja u poredak, s dugoročno nesagledivim posljedicama po njega, po poredak. I silne su se priče raspredale o tome zašto Blaževića taj, politički disparatni trojac štiti, kako je moguće da je lokalni riječki SDP sklopio koaliciju s nacionalnim HDZ-om u vidu ministrice, koja je pak zaratila s lokalnim HDZ-om, koji se u ovom slučaju pokazao principijelnim, no tu smo u zoni spekulacije. Izvlače se pritom razni privatni odnosi, utjecaj bivšeg riječkog gradonačelnika, kao i činjenica da predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića očito ne brine previše sukob u stranci. Jer da ga brine, i da mu je tema oko koje su se ovi HDZ-ovci sukobili važna, ili bi se povukao lokalni HDZ na čelu s Josipom Ostrogovićem, ili bi se povukla ministrica. Ovako Ostrogović i ekipa uporno smjenjuju Blaževića, a ministrica ga uporno spašava. I u svemu tome se lokalna riječka politika gotovo unisono, tvoreći opet neku čudnu koaliciju, upela da smijeni Blaževića, usuprot SDP-u i njegovoj šačici partnera.

Kraj?

I konačno dolazimo do konca. Ili početka kraja. Koga ili čega? E to je jako dobro pitanje, na koje se, nažalost, u ovom trenutku može odgovoriti jedino neodgovorom. U pitanju je dakle ili početak kraja priče o intendantu Blaževiću ili početak kraja priče o smjeni intendanta Blaževića. Obje ove, tako udaljene opcije, još uvijek su moguće. Naime nakon legitimno izglasane smjene intendanta Blaževića, koji je trebao prestati raditi 31. listopada ove godine, i postavljanja v.d.-a intendanta Bojana Šobera, koji je trebao početi raditi 1. studenoga, u Gradskom vijeću Grada Rijeke, ministrica, koja po Zakonu o kazalištima nažalost ima to pravo, odbila je tu smjenu potvrditi. No ona nema pak ništa s imenovanjem v.d.-a intendanata pa u suštini, i zbog nedorečenosti Zakona o kazalištima, imamo pravni kuršlus oko ingerencija. Zbog svega toga pokrenut je upravni spor i o njegovu ishodu ovisit će daljnja događanja u ovoj prilici. Ako tužba pokaže da je Gradsko vijeće mjerodavno donositi odluke kakve je donijelo, Blažević leti, a ako utvrdi da ministrica ima pravo veta, bez obzira na sve nelogičnosti koje iz toga proizlaze, Blažević ostaje. I to do kraja mandata, jer, kako rekoh, njegov zahtjev za prijevremenim okončanjem mandata očekivano nije prošao na Gradskom vijeću koje je bilo izglasalo njegovu trenutnu smjenu.

U svemu tome valja još reći da je unutarnja revizija, ona koju je pozvao gradonačelnik Filipović da, kao, razriješi za ovu kazališnu upravu inkriminirajuće momente, okončala 25. listopada, no mi do dana današnjeg nismo dobili njezine rezultate. Iz Grada su nas otfikarili kad smo je zatražili na uvid, pa nam sad nema druge nego čekati. Što? Pa da revizija utvrdi da nikakvih propusta nije bilo. Zašto sam tako siguran da će to baš tako biti? Zato što čisto sumnjam da je Blažević sa svojom vojskom poslušnika napravio nešto toliko radikalno nezakonito što bi ga odvelo u veliki problem, ili nedajbože kazneni postupak. Dobro je mogao naučiti što se ne smije raditi iz slučaja Nade Matošević. No da je putem činio (ne)djela zbog kojih mu je Gradsko vijeće sasvim opravdano otkazalo povjerenje, meni je neprijeporno jasno, kad već nije ministrici, gradonačelniku i pročelniku, bez obzira na onih nekoliko pozitivnih stvari koje se Blaževiću mogu pripisati.

Što ću pak ja, i čemu ovaj tekst? Ovaj tekst podsjećanje je na genezu slučaja koji je počeo kao moj pokušaj rješavanja rak-rana hrvatske kulture u loše postavljenoj priči o hrvatskim nacionalnim kazališnim kućama, a pretvorio se, prema nekima, u hajku na jednog čovjeka. Nadam se da sam pokazao da takve hajke nije bilo, ali isto tako ne očekujem da će netko radikalno promijeniti mišljenje. Ako se čovjeku sviđa »Zajčev« kazališni program, ili Blažević osobno, on će braniti Blaževića i da radi najgore stvari, a ako mu se ne sviđa, ili ga za sve to baš briga, onda neće. I to je normalno. Frustrirajuće, ali normalno, i s time se moramo pomiriti mi koji bismo mijenjali stvari.

Ipak, Kazalište

Ja ću nastaviti raditi svoj posao, dok ću ga raditi, pisati o važnim problemima u kulturi, pa i kad se tiču kazališta HNK-a Ivana pl. Zajca, s intendantom Blaževićem ili nekim drugim na njegovu čelu. Isto tako, uporno ću odlaziti u kazalište i nastojati u njemu doživjeti Kazalište, što mi je u mandatu Marina Blaževića, u dramskom repertoaru, uspjelo samo jednom, kada sam gledao predstavu »Leica format«, u režiji Franke Perković, stravično usamljenom kazališnom dramskom biseru. Da, u režiji one iste Franke Perković, koja me nikad nije imenovala, ali bi rado pribila na stup srama svakog tko se usudi išta reći protiv Blaževića ili riječkog kazališta. Kao, dakle, bolje informirani gledatelj smatram da je ta predstava (bez obzira na činjenicu da Perković prilično ostrašćeno rasuđuje šire kazališne prilike, kao loše informirana pojedinka) premalo cijenjena u Rijeci, koja dugo, od »Vježbanja života«, pravog »Vježbanja života«, nije dobila svoju, riječku predstavu. No vjerujem da je to i zato što Rijeci ova predstava ne povlađuje. Ako u jednadžbu uvrstimo nezaobilaznu Dašu Drndić, prema čijem je romanu predstava i postavljena, i površnom poznavatelju (riječkih) prilika sve bi moglo biti jasno.

No puno toga što u riječkom kazalištu ne valja, moglo se vidjeti u Blaževićevu »Vježbanju života«, papazjaniji netalentirana dramskog redatelja, kojemu je samo intendant Blažević mogao povjeriti režiranje tako skupe i tako »velike« predstave. Uz još tridesetak raznih drugih umjetničkih angažmana u »Zajc«u, koje on zove poklonima (ne znam kome, ali svakako njemu), čovjeka koji je prije toga, po pitanju umjetničke prakse, ako se ne varam, imao dva angažmana, nijedan redateljski. Uz činjenicu da nikada režiju nije uspio upisati, ili završiti.

Pa i da je samo to, bilo bi grozno. Dovoljno za smjenu? Ne, naravno, ali za smjenu je Blažević, nažalost, skupio i previše gafova. Hoće li to tako vidjeti Upravni sud, koji na kraju cijele ove balade, jedini ima odlučiti o tome? Naravno da neće, jer kriteriji Upravnog suda nemaju puno veze s onim o čemu sam ja, ovdje i ranije, pisao. I to, takav kraj ove priče zapravo je tužan, jer ubija smisao onoga čime se bavim, onoga što smo u Novom listu radili da donesemo što je moguće više točnih interpretacija i činjenica koje rasvjetljavaju stvari u težnji za poštivanjem pozitivnih propisa i, u konačnici, za boljim kazalištem.

Hoće li zato i ovaj tekst biti shvaćen kao još jedna suvišna interpretacija lošeg novinara koji ide okolo i (neuspješno) ruši intendan te koji mu se ne sviđaju, ne želeći dobro riječkom kazalištu? Nemam pojma. I to je, zapravo, jedina istina.