Nakon niza vrlo zapaženih pjesničkih zbirki te publicističkog rada iz kojeg se izdvaja biografija »Ivica Osim, utakmice života«, književnik Marko Tomaš odlučio se okušati i u formi romana. »Nemoj me buditi« kratak je (135 stranica) psihološki roman koji nudi i podosta lirskog i esejističkog pa će, nedvojbeno je, predstavljati zanimljiv izazov za sve koji od književnosti ne žele samo radnju, odnosno priču.

Preciznije rečeno, radnje u klasičnom mislu u Tomaševom prvijencu gotovo da i nema. Naime autor nam kroz ispovijed četrdesetjednogodišnjeg novinara Marka, u prvom licu, omogućuje uvid u nekoliko dana Markova života koji prethode smještaju tog osamljenika u ustanovu za psihičke bolesnike. Zašto i zbog čega je Marko na kraju romana završio u umobolnici, jasno je iz prethodnog dijela romana u kojem pratimo njegovu svakodnevicu svedenu na redovni jutarnji mamurluk, odlazak u trgovinu po novine, cigarete i piće, novu turu opijanja te pokušaje da odradi novinarski posao koji mu jamči kakvu-takvu financijsku egzistenciju.

Osamljenik

Marko je potpuni osamljenik, čovjek koji živi bez prijatelja i po nekim svojim uzusima, ili, kako sam o sebi kaže »ne udovoljava ni jedan uvjet da ga se nazove pristojnim člabnom ljudskog društva«. I to ga, kaže, čini zadovoljnim. On je »spreman na sve i istovremeno nezainteresiran za bilo što. Ideal suvremenog čovjeka… Mogu bez svijeta jednako kao što svijet može gurati s mojim minimalnim sudjelovanjem u njemu. Tako živim već tridesetak godina«, samo su neke od brojnih rečenica koje Marko, analizirajući se i razmišljajući o svijetu i sebi, iznosi kroz svoje duge monologe.

No koliko god prezirao ljude, svijet i život, on se ne može riješiti logičnih i prirodnih reakcija vezanih uz takav odnos prema životu, pa su tjeskoba, nezadovoljstvo, neugoda i strah njegovi stalni pratitelji, a fizičke manifestacije tih negatvnih stanja su grčevi u stomaku, pretjerano znojenje, nervoza želuca, proljevi… jedini spas nalazi – i to u sve većoj mjeri – u kombinaciji pelinkovca i piva, odnosno ponekad viskija i vina ili nekog drugog alkohola. Naravno ta alkoholna »smirenja« u konačnici ne da pomažu, već dodatno odmažu pa raste njegova neugoda kako fizička tako i duhovna, razvijajući se u duboki nihilizam, mizantropiju, prezir i odbojnost prema svemu – od ljudi koje susreće pa do posla prema kojem, priznaje, odavno već osjeća samo gađenje.

Uvijek isto

Marko je svjestan da je to njegovo mučeništvo dijelom određeno i vremenom i mjestom življenja (»Ovdje mračni umovi iz prošlosti i posthumno kontroliraju našu budućnost«), ali mu to nimalo ne pomaže pa iz dana u dan sve više klizi u ludilo osjećajući »kozmičku beskrajnu samoću« koja ga, na završnim stranicama romana, i guta u sebe: »Odjednom sam vidio sve kako jest ili mi se tako činilo. Nije samo svijet oko mene stravičan. Ja sam stravičan. Moj svijet je stravičan i beznadežan. Nikakve superiornosti nema u mojemu prijeziru. Samo još malo ljudske slinavosti, beskrajna, neutješna samoća, daleko hladno mjesto.«

Stanje uma svog antijunaka u ovom antiromanu Tomaš je iznio kroz odličan ispovijedni monolog koji svjedoči vrhunskom stilistu i poznavatelju jezika. Markov je život toliko isti da nam autor nekoliko jutarnjih mučnih buđenja opisuje uvijek istim riječima i rečenicama ističući time besperspektivnost i dosadu života svog lika koji od vanjskih poticaja, uz već spomenuti alkohol, cijeni još samo glazbu (Chet Baker, Liszt…). Dugotrajni Markov unutarnji monolog tek na trenutke kida se opisom njegova puta u provinciju, odnono isječcima iz dnevnika koji piše Andreja, žena čiji dio života prati pišući tekst za crnu kroniku, a uz ta »iskakanja« od unutarnjeg monologa roman nudi i nekoliko lirskih pjesama koje Marko slaže u trenucima samoće i psihičke rastrojenosti.
Debitantskim romanom Marko Tomaš stvorio je vrlo uspješnu literarnu studiju o čovjeku psihički ugroženog stanja. Nedvojbeno, »Nemoj me buditi« vrlo je dobra i dojmljiva ispovijest psihički opterećenog čovjeka sklonog alkoholu, pojedinca kojemu se u životu »događa« toliko toga da bi mu zaista najbolje bilo kao savjet poštivati naslov ovog romana.