RIJEKA – O filmu »Ne brini, draga« najviše se govorilo zbog raznih priča o filmskoj ekipi; naime, prvotno odabranog Shiu LaBeoufa zamijenio je pjevač Harry Styles, govorilo se i o romansi između njega i redateljice Olivije Wilde, o tome kako je Styles pljunuo na Chrisa Pinea, a Florence Pugh isticala je pak tenzije između nje i LaBeoufa. »Ne brini, draga« drugi je film redateljice Wilde, nakon njezina uspješnog prvijenca »Booksmart«. Napravljen je s budžetom od 35 milijuna dolara, a dosad je zaradio oko 55,7 milijuna dolara. U glavnim su ulogama Florence Pugh, Harry Styles, Chris Pine, a u filmu igra i sama redateljica. Scenarij potpisuju Katie Silberman, Carey i Shane Van Dyke, glazbu John Powell, a za kameru je zaslužan Matthew Libatique.

Mikrokozmos kalifornijske pustinje

Film donosi priču o naizgled savršenoj zajednici usred kalifornijske pustinje, mjestu koje izgleda kao raj; plavo nebo, sunčano vrijeme, bijele generičke kućice, pokošena trava i – ljubavni parovi. Jedan od tih parova/partnera koji čine tu idiličnu zajednicu su i Jack (Styles) i Alice (Pugh), u čiji život na svakodnevnoj razini dobivamo uvid; Jack i ostali muževi svakog jutra, uz pozdrave svojih žena, odlaze na posao u isto vrijeme. Muška glava tako privređuje, a žene su objektivizirane i svedene većinski na ulogu kućanice, ponekad i majke. Muževi tako rade na tajnom projektu »Victory«, a za potrebe tog projekta odlaze u pustinjski dio koji se nalazi izvan gradića. Osim zaposlenima, dakle muškarcima, odlazak ondje je svima ostalima zabranjen, a zabranjeno je i propitivanje samog projekta koji zahtijeva diskreciju. Žene, dakle, ne smiju ispitivati muževe o prirodi njihovoga posla, već je dovoljno da znaju kako se radi o »razvijanju progresivnih materijala« koji ponekad uzrokuju kakve vibracije.

Međutim, takva ispolirana svakodnevica, rutina i život koji se odvija po zacrtanom uzusu u mikrokozmosu usred kalifornijske pustinje, kao i neobične činjenice/situacije, navode Alice da počne propitivati svoj život i njegov smisao u takvome okruženju koje se čini strogo određeno i kontrolirano. Usporedno s njezinim propitivanjem i sama radnja počinje zadobivati ozbiljniji ton, a njezin život, nakon što se javi sumnja, nakon što joj se počnu javljati halucinacije te nakon što počnu navirati sjećanja, (napokon) postane dinamičan.

Triler s elementima misterija

Radnja je, dakle, linearna, uz povremene asocijativne trenutke koji se vraćaju u prošlost ili pojašnjavaju koji događaj. S obzirom na samu radnju, film žanrovski možemo odrediti kao triler s elementima misterija. Također, uzimajući u obzir radnju filma i mali mikrokozmos pustinjskoga kalifornijskog dijela koji izgleda kao savršeno mjesto za život, raj na zemlji koji je uređen do detalja i koji kasnije zadobiva negativne konotacije, možemo ga svrstati i u utopijske vizije svijeta i sadašnjosti, no one – negativne.

U takvome svijetu tajni, nadzora i diskrecije, projiciranih kostimografskih i scenografskih pedestih godina, ne smije se propitivati ono neizrečeno i ne smije se ići na zabranjene lokacije. Apsurd se ogleda u monotonoj i jednoličnoj životnoj svakodnevici koja se odvija linearno i gotovo na isti način – otpravljanje muža na posao, kućanski poslovi, druženje s ostalim ženama te večera s mužem, a ponekad i skupna druženja muževa i žena u Victory zajednici. Takva repetitivnost ogleda se u prikazima doručka, točenja kave, jajeta i dijagonalna reza na kruhu za tost u detalj-planovima, a ostvareni su izvrsnim montažnim rješenjima. Osim tog repetitivnog dijela, montaža je cjelokupno gledajući izvrsna, brza i sugerirajuća, posebice u trenucima prikaza psihe protagonistice Alice, njezinih sjećanja i halucinacija koji je sve više, poput zidova, pritišću – u svakom smislu. Što se glazbe tiče, primjerena je i dograđujuća. U tom smislu posebno treba istaknuti originalnu glazbu Johna Powella koja je zaista izvrsna – sugestivna, uz zvuk otkucaja i kakve tutnjave, zlokobne je naravi, stvara atmosferu neprohodnosti, iščekivanja i napetosti. Ostatak iskorištene glazbe izvrsno se nadovezuje na vrijeme radnje smješteno u pedesete godine, pa sukladno tome možemo čuti i prepoznatljive pjesme toga vremena: »Twilight Time« The Plattersa, »To Know Him Is To Love Him« The Teddy Bearsa, »Sh-Boom« The Chordsa te drugih izvođača. Što se tiče kutova kamere, česti su oni krupni, ne bi li se dodatno akcentirali protagonisti u određenoj situaciji, a zanimljivi su i oni detalj-planovi u kadrovima kuhanja ili pak doručkovanja.

Glumačke izvedbe

Glumačke izvedbe su, generalno gledajući dobre, no nikako više od toga. Styles primjerice ima nekoliko dobrih trenutaka, Pugh je ipak znatno bolja, no filmu svakako nedostaje dramaturške uvjerljivosti, što, osim boljih izvedbi, zahtijeva i čvršću scenarističku podlogu, i zbog toga, i zato što su neke stvari ostale nedorečene. Iako s obzirom na temu, žanr te distopijski predznak i inače u takvim filmovima nije nužno da baš uvijek i svi segmenti budu posve pojašnjeni, za ovakav film koji je težio biti boljim, to je svakako u određenim dijelovima bilo potrebno. Također, bez obzira na žanr, film bi na neki način trebao dobaciti, dirnuti, u ovome slučaju stvoriti napetost kod gledatelja, što »Ne brini, draga« ipak nije postigao. Uostalom, nije teško zaključiti kako misterij u filmu uspješno gradira i uspijeva zainteresirati gledatelja, sve do zadnje trećine filma i samoga kraja koji se čine nedorađeni te napravljeni zbrda-zdola. Sam kraj filma možemo ocijeniti kao feministički krik, no i nedvojbeno (p)ostavljanje prostora za mogući nastavak koji će, nadamo se, ipak biti bolji. Redateljica je, inače feministkinja, u ovome je slučaju bila bolja u iznošenju svoje uloge, nego u režiranju, kao i u referiranju na aktualnu i sve aktualniju #MeeToo problematiku.

Svojom tematikom »Ne brini, draga« podsjeća na razne bremenite naslove koji propituju realnost i svakodnevicu, od »The Game«, »Total Recall«, »The Truman Show« i njima sličnih, a po negativno utopijskome predznaku i po tematskoj sličnosti, možda je najsličniji TV-seriji »Waywards Pines« nastaloj na temelju romanesknih predložaka Blakea Croucha ili pak manje poznatom i još recentnijem »Vivariumu«; po izmještanju realnosti i po patologiji pretjerano uređenih svjetova. Također, film veoma sliči znanstvenofantastičnom hororu/komediji »Stepfordske supruge«.

Dakle, drugi film Olivije Wilde – »Ne brini, draga« – je triler s elementima misterija, zanimljiva i idejno slojevita priča negativno utopijskog predznaka i velikog potencijala, no bez istovjetnog rezultata. Iako kvaliteta filma leži u izvrsnoj montaži i kameri, zanimljivoj ideji i temi, odličnoj (originalnoj) glazbi, pa i pozadinskoj feminističkoj potki, a manje na glumačkim izvedbama i na scenariju koji evidentno ima »praznih mjesta«, ipak ga vrijedi pogledati.