Hrvatska književnica Nastja Kulović nedvojbeno je jedna od najzanimljivijih pojava u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Iako je o tome da postane književnica sanjala još u djetinjstvu, pisati je počela prije dvije godine, u svojoj trideset šestoj godini, a danas je jedno od najtraženijih imena u hrvatskim knjižnicama.

Razlog naraslom zanimanju čitatelja njen je iznimno dojmljivi debitantski roman »Kud si krenula?« u kojem je obradila zaista moćnu i u svojoj srži priču idealnu za film. Naime Nastja se od tinejdžerskih dana brinula za svoju mlađu sestru Adu, oboljelu od multiple skleroze. Nedugo nakon što je sestra izliječena – što je kod te bolesti rijetkost – ista bolest pogodila je i nju samu i to u trenutku kad je tek zasnovala obitelj i dobila djevojčicu.

Dramatična životna priča ojačana krajnjom iskrenošću i sposobnošću da kroz prozni izraz čitatelju ponudi svu silinu osjećaja, učinila je od ove knjige veliki hit, a istim putem kreće i prije tridesetak dana objavljen njen drugi roman, »Nešto drugo«, o kojem razgovor počinjemo pitanjem kako je to ostvariti davne dječje snove o tome da se bude književnica.

– Izdavanjem prve knjige »Kud si krenula?« dječji san se ostvario: postala sam ono što sam govorila da ću biti kad odrastem – spisateljica. Bio je to divan osjećaj, mala Nastja je dobila zadovoljštinu. Reakcije čitatelja su me iznenadile i oduševile, ljudi su se javljali sa svojim pričama. U razdoblju koje ćemo pamtiti po izolaciji i distanciranju, zahvaljujući knjizi stalno sam bila u kontaktu. Kroz razmjenu priča doživjela sam bliskost.

Kad sam počela pisati drugu knjigu, javili su se tipični strahovi: hoću li ostati »pisac jedne knjige«, hoću li se moći odmaknuti od svoje tipske priče, hoću li se drugom knjigom potvrditi… Po prvim reakcijama, čini se da sam bezrazložno brinula. Ponekad mi je nestvarno: imam dvije knjige. A onda opet, kao da je s drugom postalo stvarnije. Stvarno jesam spisateljica.

Kreativna rehabilitacija

Vratimo se na prvu knjigu, bolnu i dramatičnu po svemu kad je riječ o temi koju obrađuje. Kad ste odlučili napisati je? Što je bio temeljni motiv da bi se krenulo u literarnu avanturu?

– Kopkala me moja dječja želja; poriv da pišem se stalno javljao, ali kako se multipla skleroza kod moje mlađe sestre razmahivala, tako sam ja taj poriv ušutkivala. Smatrala sam da nije pošteno da ja pišem dok ona ne može govoriti. Pisala sam samo kad više nisam znala što bih, to mi je uvijek pomagalo, da se zadržim na okupu. Nakon što je autotransplantacijom matičnih stanica progresija njezine bolesti zaustavljena i nakon što sam i ja, nakon gubitka vida na lijevom oku, dobila dijagnozu iste te bolesti, krenula sam u proces iscjeljenja, koji mi je ukazao na sve čega sam se odrekla misleći da time mogu spasiti sestru. Bio je to veliki povratak k sebi, pisanju i duboko pospremljenim željama. »Kud si krenula?« je bila produkt kreativne rehabilitacije koju sam provela sa Žanom Poliakov.

Koliko dugo je ta knjiga nastajala i kako je tekao proces stvaranja? Je li bilo lako pisati je, posebno s obzirom na bolnu temu koja je obrađena?

– Pisala sam, zapravo, brzo. I inače pišem brzo i uglavnom lako, onda kad napokon sjednem i započnem. Redala sam sjećanja koja su dolazila, kao da sam već s postavljenom namjerom o pisanju odvrnula slavinu, jednostavno je teklo. Sve ondje napisano sam proživjela, bilo je potrebno samo prisjetiti se. Međutim to – prisjećanje – upravo je bilo najbolnije, sve ono potisnuto, gurnuto duboko da to više ne moram gledati, našlo se ispred mene. Mogu reći da je bilo bolno i da je išlo lako. Luda kombinacija.

U kojoj mjeri za vlastito stvaralaštvo, i to u slučaju obaju dosad objavljenih romana, vrijedi ona o terapijskom učinku pisanja?

– Prvi roman sam pisala i plakala sam. Čitatelji su čitali i plakali. Mislila sam da ništa neće moći nadmašiti taj proces, tu bol i razrješenje koje je došlo kad sam sve iznijela. A onda sam s drugim ponovila isto: opet sam pisala i plakala i opet se, kako čujem, čita i plače. Izgleda da je ne znam drugačije nego terapijski. Pisanje je za mene odličan alat za suočavanje s onim za što ponekad ni ne znamo da se nalazi unutar nas, dok se ne materijalizira u obliku riječi – ispred nas. Tek tada se to može preoblikovati u nešto drugo. To nešto drugo je sad stalno tu negdje.

Foto: J. JAREC

Istina i sjećanje

Što je bio pokretač za temu drugog romana? Kako se tu razvijao proces pisanja?

– Već dugo tu priču nosim u sebi. Zametak ideje da je ispričam javio se dok sam prije 11 godina istraživala tragičnu smrt svog djeda, tatinog oca, prije putovanja u Ameriku. Moj se djed vrlo mlad utopio u Michiganu, u Chicagu je i pokopan. Moj otac nikad nije bio ondje i imala sam vrlo malo informacija kad sam počela s istragom. Nakon turističkog obilaska New Yorka, a prije vjenčanja u Las Vegasu, došla sam na groblje u Chicagu s kupljenim smrtnim listom preko interneta, pitajući za njegov grob. Dok sam sjedila na travi i gledala u prezime uklesano u kamenu ploču koje dijelim s muškarcem kojeg nikad nisam upoznala, pitala sam se koliko zapravo znam o svojoj obitelji.

Nakon »Kud si krenula?«, kad sam počela razmišljati o čemu bih pisala, izvadila sam nekoliko fotografija, dva pisma, taj smrtni list i jedan članak iz Chicago Tribunea koji govori o njegovog smrti i krenula sam plesti priču. Iako je proces opet bio intenzivan i emotivan, bio je drugačiji utoliko što se u prvom dijelu romana radi o obiteljskim događajima koje nisam proživjela i koje sam rekonstruirala dodajući svoje interpretacije i dijaloge. Prizivala sam sjećanja raznim metodama, preispitivala sam ih. Volim rečenicu iz knjige: »U onome čega se sjećamo ima i onoga čega nije bilo«. Zanimljiv mi je odnos istine i sjećanja.

Analize članova vlastite obitelji i samoanalize u objema su knjigama moćne i bespoštedne. Donosi li to na kraju procesa pisanja katarzu, pročišćenje? Kako reagiraju članovi obitelji?

– Ne znam drugačije, jednostavno ne znam. A ne vidim ni smisao u tome da ne idem do kraja. Ako se već ogoljavam i iznosim ono osobno za što sam procijenila da ima umjetnički potencijal, da je dovoljno univerzalno da bi bilo korisno i drugima, onda želim pisati o sebi i svojoj obitelji iskreno i neuljepšano, tako da čitatelj ne sumnja u moje motive, da mi povjeruje.

Ja mu svojom pričom nudim poziv da se on suoči sa sobom i svojom obitelji, a zašto bi to učinio ako nije imao primjer u meni? Ovako može vidjeti da sam ja ne samo preživjela to iznošenje, nego i doživjela upravu tu katarzu, pročišćenje. Može vidjeti da su knjige spojile moju rasutu obitelj koja mi daje podršku, jer zna da ću, ako neće nitko drugi, ja biti ta koja će raspetljavati obiteljske korijene, otkrivati obiteljske tajne, rezati čvorove i pokazivati da se može drugačije. Da život sam može biti – nešto drugo.

Foto: M. Krmpotić

«Nešto treće«

Kakve su bile reakcije na prvi roman i u kolikoj ste mjeri zadovoljni onim što je ta knjiga postigla?

– Ja sam taj roman napisala prvenstveno radi sebe i svog iscjeljenja. Nisam mogla slutiti da će imati taj terapijski učinak i na čitatelje. Kad sam odlučivala o veličini naklade, strahovala sam da smo se zeznuli, da smo tiskali previše primjeraka. Prva knjiga nepoznate spisateljice, iza koje ne stoji velika nakladnička kuća, na ionako malom tržištu…

Koje su, realno, bile šanse? Prva naklada je bila rasprodana kad su do mene došle informacije da je među vrlo čitanim, negdje i najčitanijim, knjigama u knjižnicama. Ne znam što se s njom događa nakon što ode od mene sve dok mi se čitatelji ne jave. Mnogi se i jesu javili, a ono što mi je najdraže je da oni koji imaju svoj primjerak posuđuju obitelji i prijateljima, rijetko im je knjiga na polici. Nemoguće je izračunati do koliko je ljudi zapravo došla, što je ono maloj Nastji nevjerojatno, da je ne čitaju samo prijatelji i poznanici. Kad je izašla druga knjiga, ljudi su je počeli naručivati, prije nego što su znali nešto više o njoj ili je uopće vidjeli. Tad sam shvatila da ima publiku. To je ono što mogu zahvaliti »Kud si krenula?«.

Kakve su početne rakcije na »Nešto drugo«?

– »Nešto drugo« jest nešto posve drugo. Samim tim što je priča o ljubavi, za razliku od priče o bolesti, kako je najlakše, iako ne i najtočnije, opisati »Kud si krenula?«, u startu ima širu publiku koja je dočekuje s ljubavlju, uzbuđenjem, sa svojim idejama što će u knjizi naći. Sve ide puno brže, tek sam nedavno imala prvu promociju u Sisku, mom rodnom gradu kojem sam se ovom knjigom zapravo vratila, a imam osjećaj da se za knjigu čulo puno šire.

Javljaju mi se iz Srbije, Njemačke, Austrije… Čitatelji se javljaju oduševljeni. Nije rijetko da se nakon čitanja jave da bi kupili još jednu ili čak nekoliko knjiga onima za koje misle da će im dobro doći. Ta knjiga ima svoj put, ona zna kud je krenula.

Je li u planu i »nešto treće«?

– Kći mi je nedavno rekla da bi bilo dobro da treća knjiga bude »Nešto treće« i da bude o njoj. Šalila se, ali tko zna, ona me ionako svakodnevno inspirira.

Ono što sigurno znam je da nemam plan. To je velika stvar za mene, ovisnicu o kontroli na odvikavanju. Učim se prepustiti i dopustiti da uživam u onome što se sada događa. Naravno, ne planiram posve odustati od planiranja, ono mi ipak daje strukturu, ali ne želim si stvarati pritisak. Doduše, sad kad pitate, javlja mi se jedna stara ideja, priča koju sam davno započela, možda je oživim. To bi bilo nešto sasvim treće.