Osječanin Nikola Faller umjetnički je voditelj udruge Slama i akademski kipar, čiji je doprinos kulturnoj zajednici zaista velik. Veličina je primjetna i u doslovnom smislu riječi budući da se njegovi radovi prostiru čitavim obalama rijeka i mora, ili livadama i parkovima, a vidljivi su isključivo iz zraka. Djela su posebna i po tome što su kratkog vijeka – dok ih priroda ne uzme sebi nazad.

Spoj prirode i umjetnosti u svom izvornom krajoliku objedinio je osnutkom Slama Land Art festivala, koji je ove godine navršio svoje tinejdžersko, 16. izdanje i samim time postao svojevrstan brend Osijeka, ali i Slavonije i Baranje.

Tesline ideje

Nedjeljna kiša prošlog je tjedna poremetila program posljednjeg dana festivala, no to nije spriječilo posjetitelje da dođu vidjeti što su umjetnici i volonteri iz raznih dijelova Europe tjedan dana izrađivali u baranjskom Kozjaku. Tema ovogodišnjeg festivala bio je Nikola Tesla te su, u sjećanje na njegov lik i djelo, umjetnici izradili generator, Teslin toranj, golubicu i još mnoštvo fascinantnih slamnatih skulptura s ciljem održavanja povijesne i tradicijske baštine.

– Mislim da je moj imenjak, a ujedno i jedan od najvećih znanstvenika prethodnog, ali i nadolazećeg stoljeća jako aktualan i puno se stvari opet pokreće uz Teslu, poput električnih automobila Elona Muska ili nove hrvatske kovanice eura s likom Nikole Tesle. Imam osjećaj kao da smo pomalo zanemarili njegov značaj, a toliko nam je izuma dao i predvidio prije više od 120 godina. Nažalost, njegov najveći projekt, Wardenclyffe toranj, trebao je nakon izgradnje omogućiti bežični prijenos električne struje, što je i sam Tesla smatrao riješenim, ali je na kraju ipak sabotiran. Zbog toga danas ponovo ovisimo o ruskom plinu, arapskoj nafti ili o drugim energentima koji prljaju okoliš. Tesla je imao tako lijepu ideju podariti čovječanstvu, a mi možda nismo bili dovoljno spremni za to, kaže Faller.

Foto: DAVOR JAVOROVIC/PIXSELL

Usklađeno vrijeme

Iako je padala kiša i tako poremetila program posljednjeg, po nekima i najvažnijeg dana festivala, Faller govori kako nema pogrešnog vremena, pogotovo jer su i dosad navikli raditi po svim vremenskim uvjetima.

– Vrijeme je uvijek savršeno usklađeno, a meni je čak i drago što su najavljivali grmljavinsku oluju jer je Tesla bio čovjek koji je ukrotio munje pa to vidim kao još jednu poveznicu s temom.

Prisjećajući se prošlih tema festivala, Nikola kaže kako mu je svaka bila najdraža na svoj način.

– Jedne je godine tema bila Jedinstvo pa smo zadnji dan spaljivali veliki slamnati kalašnjikov u znak protesta protiv rata i destrukcije, a zanimljivo je da je i sam Tesla rekao kako će čovječanstvo početi napredovati kada se sva sredstva i energija, koji se troše za naoružanje, preusmjere u znanost i razvitak, govori Faller.

Rad na skulpturama po ovim visokim temperaturama, priznaje, nije bio toliko ugodan pa su dio morali raditi noću. Priprema festivala trajala je otprilike tjedan dana, a za izradu neke skulpture potreban mu je samo jedan dan, a za neke dva do tri dana, ovisno o formatu i motivu.

– Najbolja pogodnost slame je ta što omogućuje kiparu da stvara veliko, odnosno da te velike skulpture budu lagane, a i da mogu lijepo izgarati.

Foto: DUBRAVKA PETRIC/PIXSELL

Povezanost s prirodom

Završni dan festivala obilježava tradicionalno spaljivanje najveće skulpture, što me podsjetilo na horor film iz 1973. – »Čovjek od pruća«. Prema keltskoj poganskoj kulturi, druidi su spaljivanjem velikog kipa od pruća navodno žrtvovali ljude. Vjerujem da nije riječ o takvom zlokobnom britanskom običaju, pa možete li nam objasniti o kakvom je običaju na Festivalu slame riječ?

– Na našem je festivalu riječ o još starijem običaju od ovog koji ste spomenuli. Često se poganost prikazuje u negativnom kontekstu, da su spaljivali i žrtvovali ljude, u što ja osobno ne vjerujem, već mislim da su ljudi tada živjeli u većoj povezanosti s prirodom nego danas. Možda jedino ako su imali razmirice s nekim ljudima pa su ih odlučili skratiti za glavu… (smijeh). Šalu na stranu, za mene su to rituali koji su prikazivali zahvalnost i povezanost s prirodom, čovjek je u prošlosti bio jako ovisan o prirodnim silama, vremenskim prilikama, hoće li njiva roditi ili neće… Sama ideja Slama Land Art festivala je proizašla iz žetvenog rituala, odnosno iz zahvalnosti za žetvene plodove gdje su izrađivali velike skulpture od slame ili pruća koja su potom spaljivali na njivi u znak zahvalnosti. Film ipak traži malo više drame pa može doći i do iskrivljavanja običaja koji su nekad bili, poput primjerice, starih Slavena koji uopće nisu imali običaj ropstva.

Kada i kako ste došli na ideju umjetnosti u prirodi?

– Radio sam u školi s odličnim kolegama i učenicima te smo jednog dana prelistavali knjigu o mitovima gdje sam naišao na opis tog drevnog običaja. Pomislio sam kako bi bilo super ponovo oživjeti taj običaj na njivi u znak zahvalnosti za žetvene plodove, i moj je otac imao veliku njivu. Pozvao sam ekipu i vrlo smo brzo napravili skulpturu koju smo potom i zapalili. Jako mi se svidjelo raditi vani pod vedrim nebom, pa sam nastavio s time. Nakon tri godine provedene u školi odlučio sam se osamostaliti i sad već 16 godina vodim festival kao umjetnički voditelj i začetnik cijele priče. Putujem po cijeloj Hrvatskoj, ali i regiji te mogu čak reći da sam postao svojevrsni regionalni stručnjak za skulpture od slame!

Foto: DAVOR JAVOROVIC/PIXSELL

Nevezivanje za djelo

Većina vaših radova je kratkog vijeka, ali se s pozitivne strane i vraća u prirodu. Bude li vam nekad tužno kada se potrudite oko rada ili instalacije, a on zbog rijeke, mora ili vremenskih uvjeta nestane jako brzo?

– Kroz svoj se rad neprestano vježbam tehniku nevezivanja za svoje djelo. Vidjeti kako skulptura nestaje u plamenu ili kako plima briše crtež koji je nastao u nekoliko sati u pijesku čak mi stvara i određeno zadovoljstvo. Spoznao sam da u našem svijetu molekule i atomi neprestano kruže. Kažu da čovjek u sedam godina promijeni apsolutno sve atome iz svoga tijela. Tako je isto i u prirodi. Primjerice, skulptura od snijega se otapa u vodi koja kasnije zalijeva njivu, na toj njivi kasnije raste trava koju kasnije dođem pokositi. Sve ide u krug i prihvaćam to u potpunosti.

Kako dođete na te ideje, kako planirate uopće dimenzije skulptura ili kad kosite travnjake? Kako odabirete motive?

– Puno me inspirira sveta geometrija u raznim sakralnim tradicijama iz svih dijelova svijeta, od Indijanaca iz Amazone do gotičkih katedrala ili indijskih mandala. Ima jako puno tradicije i kulture koja me zanima širom svijeta i koju dublje proučavam dok putujem, a moj unutarnji glas povezuje to s idejama koje mi se prirodno nametnu. Te ideje najčešće nastaju spontano, improvizacijom ili detaljnijom razradom na crtežima, rijetko kad radim skicu unaprijed. Imam okvirnu ideju ili vodilju, a unutar samog crteža najviše volim improvizirati, nešto poput jazz glazbenika koji imaju temu, ali svaki put sviraju malo drukčije.

Foto: : DUBRAVKA PETRIC/PIXSELL

Žute minute

Činite se jako smirenim i sretnim. Kako u današnjem stresnom svijetu ostajete optimistični?

– Imam i ja svoje žute minute kada posumnjam u sve što radim, ali na kraju dana shvaćam da volim to što radim i ne bih to mijenjao ni za što. Vjerojatno i zrači to zadovoljstvo koje ljudi prepoznaju, a meni to daje puno više snage da nastavim, pa mi tako nije problem ni raditi po 15 sati dnevno, pogotovo sada kad je festival, jedino nisam previše talentiran za organizaciju pa me to nekad unervozi. Kad radim samo skulpturu ili kada mogu samo grabljati lišće, onda doista uživam i zahvalan sam što mogu raditi na najljepšim prirodnim znamenitostima, a istovremeno i biti aktivan i sunčati se dok radim vani. To me, iskreno, čini sretnim.

Kakvi su vam kratkoročni planovi za jesen i zimu? Planirate li ponoviti projekt Četiri godišnja doba?

– Do kraja rujna smo bukirani, a vjerojatno i do polovine listopada pa vjerujem da ćemo prionuti radu u Kozjaku gdje smo kupili stari Dom kulture koji pokušavamo revitalizirati. Imamo puno dokumentacije za dovršiti, ali i fizičkog rada jer je svuda okolo obrasla šikara. Priroda je ondje doista prekrasna, ali nemilosrdna. Kada primjerice otputujem negdje na dva-tri tjedna i vratim se, priroda je već vratila ono što smo raskrčili. Kada to sredimo, želimo da taj Dom kulture postane turistička destinacija koja će biti otvorena cijelu godinu, a ne samo jedan vikend u kolovozu.

Foto: Marko Mrkonjic/PIXSELL

Land and sand

Udrugu Slama osnovao je 2006. s ciljem poticanja umjetničke i ekološke svijesti u društvu, a danas broji dvadesetak užih i aktivnih članova i oko 300 vanjskih podupirućih članova i suradnika.

Dva dana nakon završetka Slame Nikolin tim i radovi otišli su u Albaniju gdje se pokrenuo novi festival vezan uz Land Art umjetnost od pijeska pod nazivom LAS (Land and sand) u Velipolju. Neposredno prije Slame bili su u Banoštoru pored Novog Sada u sklopu programa Europska prijestolnica kulture Novi Sad, a ove su godine bili i u talijanskim Alpama.

Reportaža National Geographica

Nikolin predan rad prepoznat je i u seriji National Geographica ‘Europa iz zraka’ u sklopu koje su napravili poseban prilog od tri epizode ‘Hrvatska iz zraka’. Impresivne snimke prikazuju tehniku koju je Nikola razvio na velikim sprudovima rijeke Drave (po kojima je Osijek i dobio ime) te u pijesku iscrtao zanimljive kružne oblike.

– Drago mi je što je National Geographic odabrao baš mene da predstavljam svoju zemlju i jako sam ponosan na to. Čuo sam da putem svih svojih platformi dopiru do oko 400 milijuna ljudi pa mi je čast još i veća!«