To što je u četvrtak otvoren 71. Pulski filmski festival ne znači uopće da se među mnogobrojnim štovateljima filma što su u publici, u Areni, u Puli neće naći i neki 55-godišnjak kojem je to prvi put da je na Festivalu. Nije da potpisnika ovog teksta nisu zvali i prije, nije da nije želio poći, voli on film, voli on domaći film i štoviše piše nekad o njemu, ali uvijek je nešto bilo preče. Ili je, a bit će da je tako, baš 71. trebao biti taj. Gdje si bio za 71. Pule!? E, pa bilo je to ovako…

Odluka je pala. U Pulu će se iz Zagreba autobusom. Linija ima dovoljno, dan je radni jer Festival ove godine počinje u četvrtak, a ne vikendom k’o do sad, i uloviti kartu bit će »piece of cake«. Tako, dakako, razmišlja onaj koji u bus kroči rijetko i kad mora da ga vozi južno, tamo gdje su roditelji. Tako razmišlja onaj koji na dan polaska užasnuto gleda kako mu internet i tražilice sugeriraju da karata baš i nema. »Kako bi ih bilo, naivčino! Pa ljeto je!«, kazuje vaš junak sebi u bradu, prije nego sjeda u automobil i juri put zagrebačkog Autobusnog kolodvora. A tamo, iza debelog pleksiglasa, čeka Ona!

– Izvolite? – veli Ona.

– Molim vas jednu kartu do Pule. Čim kraće vozi tim bolje. Ima li koji autobus – kažem ja.

– Ma što ćete dolje!? – šeretski će Ona čim je primjetila da nam je naglasak k’o isti, onako malo južni.

– A na Festival filmski – priznajem skrušeno.

– Aaaa, to je. Trebate vi u Omiš, na Festival klapa. To ja volim – sa smiješkom će Ona i taman toliko autoritativno da smo se u čas dogovorili naći jednom u Omišu.

Nakon toga sve je bilo lako.

– Imate ovaj u 14 sati. Taj je najbrži – rezolutna je bila Ona.

Dobro je, karata ima. Bit će malo na knap, jedva će se stići na film »Šlager« Nevija Marasovića, ali teoretski taman bi moglo.

Mudri potez

Na polazni peron stiglo se pola sata ranije. Pokazalo se to mudrim potezom s obzirom na to da sjedala nisu numerirana i s obzirom na to da je u redu za ulazak u autobus čekala prava mala postrojba dal’ Nepalaca, dal’ Filipinaca. Sezona očito čini svoje i na tržištu strane nam radne snage. Svi odoše na more. Točno u 14 sati bus kreće. Na onom malom displeju što stoji poviše vozača piše da je temperatura u vozilu 85 stupnjeva. Nije, prije će biti da je toliko vani, ali jest to lijepa ilustracija kako je i jučer, i danas, i sutra gorjelo i nebo i zemlja.

Samo, nisu ni displej, ni vrućina, ni Nepalci iznenadili pripadnika sedme sile, nije ga iznenadila ni gospođa iz drugog reda odjevena u Baby Lasagna majicu, već ga je iznenadio šoletov izbor glazbe. Sve sama talijanska popevka! Poput kakvog Narodnog radija na talijanskom. Za onog koji se busom vozi samo južno, u prometalima u kojima je i Mate Mišo tek teški mainstream, ovakav izbor glazbe bio je zapravo ugodno iznenađenje.

– U Puli smo u 17 i 30, ako nije zatvoren tunel i ako nije zatvorena autocesta – sije optimizam dobri šofer.

Ma, sve se otvorilo. Vožnja je bila ugodna i stiglo se na vrijeme. Pulu je pržilo mali milijun stupnjeva, ali prvom dojmu to nimalo nije smetalo. Ima tu šarma, pomisli putnik namjernik dok vuče kufer slijepo slušajući što mu Đurđa, ta ultimativna šefica navigacije, govori. Boravište u centru pronašlo se lako. Sad je trebalo djelovati brzo da se stigne u Istarsko narodno kazalište na onu nultu projekciju, na »Šlager«. Sedam sati još i nije, temperatura nije pala ni malo, ali pred kinom već svjeta. Lako što su tu glumci koji su stigli na vrijeme na domjenak složen uime gostiju festivala, evo, sve se osječke glumačke zvijezde iz filma »Žena s gumenim rukavicama« zajedno drže na čelu s Aretom Čurković i Miroslavom Čabrajom, ali tu je i domaći svijet, sređen i namirisan kako se već na premijere ide. Već tu stvar postaje krajnje sumnjiva. Već tu posijano je ono zrnce sumnje da se Puležanima i Puležankama njihov festival jednostavno sviđa, da ga vole.

I glumci su samo ljudi

Dok se čeka početak filma, uho lovi kako im se zato ne sviđa što za pola obične lubenice prodavač traži sedam eura, no to je neka druga priča. Ova filmska priča, ovaj »Šlager« što su ga skladali Nevio Marasović, Lana Barić i Janko Popović Volarić, zato uistinu, kako to s pravom reče Marasović, mala misao o ljubavi. Lana Barić i Janko Popović Volarić stalno su u kadru. On ima bradu, pače bradurinu i bome glumi nikad bolje. Ona ima dobrote i ljepote. Ovo je, štono bi se reklo, glumački film. U kojem važnu ulogu igraju pjesme Miše Doležala. Lijep je to početak festivalske avanture. Lijepa je i crvena haljina što ju je za ovu priliku odjenula glavna glumica. A drago je nekako s glavnom se glumicom nakon premijere sresti u odajama u kojima se u Istarskom narodnom kazalištu »nos pudra«. I glumci su samo ljudi. Grijeh bi zato bio ne uzeti izjavu na tako sjajnom mjestu. Lana s tim ne da nema problema, nego dapače.

– Film od dva čovjeka, ajde tri. Pa to mora biti teško raditi, to mora da je za poludjet’!? – velim.

– A nije! Zašto!? – čudi se konstataciji Lana.

– Onda je lijepo!? – kažem ja.

– Meni je prekrasno. Iskreno je i puno ljubavi. Mislim da je lijepo pričati priče o ljudima koji su nekada bilo u romantičnoj intimnoj vezi i više nisu, ali i dalje imaju neki odnos koji je lijep – objašnjava Lana.

I u pravu je, film je ovo koji bi se uredno dalo prikazivati svako malo na javnom servisu u znak gradnje svekolikog dobra s bivšim partnerima svake vrste. Samo, tko je tu od spomenuta trojca dao više ruke na scenariju, tko je unio u priču više sebe!?

– Radili smo svi skupa. Bio je to baš lijep proces od prvog dana i svi smo radili zajednički – kaže Lana.

– Čini se da ste svi ponešto iz scenarija i sami proživjeli – primjeti novinar.

– Jesmo. Svatko je vukao iz nekih svojih iskustava – smješkajući se reče Lana.

Pljesak i ljubav

Počelo je s pljeskom i s ljubavlju. Što li će samo donijeti prvi film u Areni, prvi film ovog 71. izdanja i prvi film u Areni ikad jednog 55-godišnjaka!? Prvotna ideja je bila da se do svačanog otvaranja i projekcije filma »Svemu dođe kraj« prošeta gradom. No, malo šetnje ište puno znoja i slaloma među mahom mlađahnim turistima. Pa se stalo pod klimu, osvježilo, preodjenulo i ajmo. I opet dođeš u Arenu pola sat ranije i opet shvatiš da su drugi bili brži. I svi su dobro raspoloženi. I ima ih svih generacija. I svi znaju što im je raditi za razliku od početnika koji si ni ventulu, ili ti neku makar improviziranu lepezicu nije znao pribaviti da se njome hladi. Ma, lako ćemo za lepezu. Valja hvatati stolac. Jedno obično i uobičajeno »je li slobodno« otvorit će jedan posve novi svijet. Djevojka kimne glavom da je slobodno. Prije toga pokupi sa stolca kokice i Coca-Colu.

– Uf, mokro je malo – zaustim nakon što je stražnjica sjela na vlažno.

Ništa spektakularno, ali dovoljno da se mlada dama zainteresira što to bi. K’o u kakvom filmu progovara ona na svom materinjem engleskom. Veli da ne razumije što joj govorim jer nije odavde. Odakle je!? From Chicago, Amerika. I kaže mudro da je taman toliko vruće da će se brzo to što je mokro osušiti. I kaže da se zove Bailey.

– Pa kud u Hrvatskoj – pitam.

– Imam prijatelje s kojima radim i koji su iz Zagreba. Došla sam ih posjetiti i evo me i u Puli – jednostavno će Bailey.

– A otkud na filmu i to hrvatskom!?

– Jučer sam posjetila Arenu, vidjela najavu festivala i evo me – objašnjava ona.

– I što očekujete od hrvatskog filma – i to bi novinar volio čuti.

– Očekujem vidjeti sjajan film. Vidjela sam foršpan i zbilja uživala. Titlovi će biti na engleskom, tako da mislim da neću imati problema s razumijevanjem i da ću uživati.

I da, njoj je ovo bilo gledanje prvog hrvatskog filma u životu. Naspram toga prvo bivanje u Areni za Festivala je zapravo sitnica. Nakon malog novinarskog pokušaja da joj se objasni tko je Rajko Grlić, pao je dogovor da nam poslije kaže kako joj se film svidio. Brbljati se za intoniranja himni ionako ne može, pri čemu je gošća iz Chicaga s pažnjom odslušala i hrvatsku i onu istarsku. Jedino što je vjerojatno primjetila nije je to kako na stihove »sve se diže što je naše« lijep dio publike onako od dragosti i dobrog nekog lokalpatriotizma cupka i pjevuši.

Iskrena komunikacija

No, ono što jest fascinantno je ta nesputana i iskrena, filmofilska skroz komunikacija publike s onima koji se na pozornicu penju. Kad Emir Hadžihafizbegović ispriča vic oni se smiju, kad Rajko Grlić baci u zrak koje zrnce nostalgije, kako i dolikuje onom koji je svoj prvi film na Puli imao prije 40 godina, oni iskreno plješću, a kad se u pola projekcije upale svjetla reflektora i pokvare užitak gledanja onda uredno zvižde u znak negodovanja. Filmu koji je otvorio projekcije u Areni ovogodišnjeg festivala ime je »Svemu dođe kraj«. I makar mu se u imenu spominje kraj bio je, pokazalo se, odličan odabir za početak. Redatelj Grlić i koscenarist Ante Tomić protkali su ga i svojim znanim humorom i svojom vazda prisutnom kritikom današnjeg društva. Možda žaoka i nije najubojitija, ali je krajnje blagotvorno kad ošajca ona i pravosuđe, i krupni kapital, i »junake« privatizacije. Bome i HDZ se spominje i to taman tako da je šteta što se nije moglo vidjeti lice ministrice kulture kad je puk zapljeskao na scenu u kojoj se u jednoj rečenici secira odnos najjače stranke u Hrvata i njoj najodanijeg dijela biračkog tijela. A kad je tajkun Horvat skončao u filmu kako je skončao, kad je dobro plasiran udarac mesarskom satarom sve doveo kraju, i Bailey se digla na noge i s odobravanjem frenetično zapljeskala. Bit će da je pravda, ona univerzalna, zadovoljena. Jer, »svemu dođe kraj«.

Šteta je samo što je i toj vedroj noći u pulskoj Areni morao doći kraj. Jer to uistinu jest najveće kino pod zvijezdama, a bome je i mladi neki mjesec na trenutke silom pokušavao ući kroz »prozore« Arene unutra da gleda film. Ali, svemu dođe kraj koliko god da je potpisnik ovoga teksta želio da ga s ekrana čim dulje gledaju velike oči glumice Jelene Đokić. Ta bi žena, ta bi glumica u bilo kojem drugom svijetu bila istinska diva.

Sol na ranu

Bailey je odgledala cijelu špicu, aplaudirala ekipi filma, taman da je čovjek više i nema potrebu pitati kako joj se svidio film. Iz Arene van ide zadovoljan neki svijet. Ako je u početku bilo samo sumnjivo, sad se čini bjelodano jasno – puk Pule i Festival se vole i poštuju. Vjerojatno, baš kao u svakom odnosu, ima tu i boljih i lošijih godina, ali puk i Festival su k’o jedno. Da nije tako, ne bi sve to ni trajalo veliku 71 godinu. Uspomene su tu dragocjene i zalog da se radi na lijepoj budućnosti, one uspomene na koje nitko nema embargo jer su samo naše, kako mudro reče Emir Hadžihafizbegović.

Ono što je dobro i što je brzo shvatio onaj koji je u Puli na festivalu prvi put, jest da jutro tu ne mijenja sve, kako se u pjesmama zna dogoditi. Jutra tu počinju tako što glumci iz večernjih outfita uskaču u mrvu ležernije forme pa razgovaraju s publikom, novinarima. Jutra tu počinju tako da se se beogradskom glumicom Jelenom Đokić prisjetiš Splita iz nekih dragih vremena, kvarta Blatine gdje je živjela do svoje 14. i Osnovne škole »Ranko Orlić«. Jutra počinju tako da Neviju Marasoviću iskreno priznaš da si malo zbunjen, jer, eto, prvi je put da si na Festivalu.

– Prvi put!? Ne bi se nikad reklo – zagonetno će Marasović, tako da ne znaš je li iznenađen ili ti humorno baca sol na ranu.

Jutro počinje tako da se veseliš svakom novom filmu, baš kao i bliskom susretu s onim gordim dizalicama Uljanika što vraćaju u djetinjstvo sve tamo do očeva trliša. Jasno je tu da će dva, tri dana biti malo za učinit i vidjet sve što se hoće. Ali, prvi se pamte. Još samo da na povratku na stanici u Puli bude neka Katrin i da u autobusu, na povratku, i opet sviraju talijanske kancone…

Tri su dana malo, a bome su i kratka

Tri su dana malo, a bome su i kratka, ali i u ta tri dana stane štošta. Stane Danijel Pak, ravnatelj Festivala koji je toliko svuda da se čini da je nekada u isto vrijeme na dva mjesta. Stanu ljudi iz branše koji vole da su se na jednom mjestu sreli. Tu su i kafići pulski i Glas Istre u rukama svijeta dok kavu pije. Tu su pljukanci u šugu. A tu su i Irena i Marina, pogotovo Irena, dvije divne žene koje na katu Doma branitelja onako u sjeni svega rade nemjerljivo važan organizacijski posao. Da je samo s njih dvije bilo razmijeniti koju rečenicu, bila bi Pula čovjeku namah draga.