Ako su u Republici Srpskoj glasači nedavno srušili s trona naizgled neuništivog Dodika i njegovu SDS utvrdu, izabravši malo manje Zlo, iako ono i dalje ostaje Zlo, nadolazeći izbori u Mostaru očito neće poljuljati kariku HDZ BiH i njegovu čvrstu etničku liniju.

Nešto poput one audicije iz Juričanova »Kumeka« čiji akteri toliko obožavaju svog »cara« Bandića da sustavno relativiziraju njegovu dubioznu prošlost. Jer, glasače tog istog HDZ BiH zasigurno neće prosvijetliti ni tri sjajna komada o njihovu gradu koje su snimili slučajni turisti – Jean-Luc Godard (»Notre musique«), Claudia Tosi (»Mostar united«) i Daniele Babbo (»I tuffatori«). Ako već nisu progledali s Jelčićevom »Obranom i zaštitom«. Možda su oni ti »strani promatrači« koji doduše ne nadgledaju izbore, već sondiraju jedan grad i sva njegova stanja.

Krivnja i oprost

Jer, može Raspudić u Mostaru podići stotinu statua Brucea Leeja. On je shvatio da mu je profitabilna saborska fotelja u Mostu draža od Starog mosta u Mostaru. Patina na Leejevoj statui ionako se već oljuštila. Zato ima neke proklete simbolike u sekvenci Godardove filmske elegije »Notre musique« (»Naša glazba«) u kojoj dva Indijanca i njihova squaw ponosno poziraju autoru ispred čelične konstrukcije postavljene tijekom izgradnje novog Starog mosta (možda arhitekti i povjesničari više preferiraju izraz »rekonstrukcija«), uz intertekstualni citat »Mi zakopavamo dane u pepelu legendi«.

Što rade ti »crvenokošci« na obali najzelenije rijeke na svijetu? Možda je Godard zabunom zalutao na snimanje remakea »Winetoua«. A možda se ovaj neobični trio uključio u preuranjene pripreme za svečanost otvaranja Old Bridgea u Mostaru, e da bi svojim nastupom podsjetio američku delegaciju da se povijest stalno ponavlja.

Ništa od toga. Anonimni američki Indijanci navratili su na izlet u Mostar iz Sarajeva, gdje su kao pripadnici etniciteta izloženih istrebljenju, sudjelovali uz palestinskog pisca Mahmouda Darwicha na međunarodnom susretu pisaca. Iako vjerujemo da projekcija Godardova komada uoči mostarskih izbora ne bi puno izmijenila ponašanje tamošnjih »plemena« razdvojenih najzelenijom rijekom. Jer, Godard se voli vraćati u Bosnu.

U »Forever Mozart« on poručuje Susan Sontag da joj je bilo pametnije zabaviti umorne žitelje Sarajeva Marivauxom, nego ih tlačiti Godotom, jer su ionako već prošli svoj mračni teatar apsurda. U »Našoj glazbi«, Godard objašnjava sarajevskim studentima režije da je filmski »plan« kad Izraelci hodaju po vodi i idu ka Obećanoj zemlji, a filmski »kontraplan« kad Palestinci uđu u vodu, ali će se udaviti. No koliko god on koristi »rekonstrukciju« Starog mosta kao simbol »prijelaza od krivnje prema oprostu«, on u isti mah ispisuje i elekoventni filmski esej o montaži kao »centripetalnoj sili koja odolijeva centrifugalnoj sili rata«.

Doduše, Claudia Tosi (šifra: »Mostar United«) nije hodala po zelenoj Neretvi, već po zelenom travnjaku »Veleža« u društvu Mensuda koji sada ratuje na posve drukčijem frontu, protiv nacionalističkog kretenizma, ostrašćen etničkim sukobom, podučavajući svoje juniore vrijednostima prijateljstva i jedinstva. Iako njegov sin Dženan više ne može podnositi očev dril, sanjajući o karijeri u velikoj europskoj momčadi i životu u sigurnom okruženju.

Zato ima neke proklete simbolike u fascinaciji talijanskih sineasta Mostarom i njegovim sportovima u političkom diskursu. Ono što za Tosi znači nogomet u podijeljenom Mostaru, to za Danielea Babboa (šifra: »I tuffatori«), poznatijeg pod umjetničkim imenom Dandaddy, znače skokovi sa Starog mosta. Pri tome se referira na Ivu Andrića i njegovu fascinaciju mostovima. Oni su za pisca važniji od kuća, ali i svetiji, jer pripadaju svima.
Jer, Babbov doks prikazan u paralelnoj selekciji Italiana.doc 38. po redu izdanja prestižnog Torino Film Festivala, koji se ove godine iznimno održao u online verziji, ima oblik i boju vode. Boju Neretve.

Boja Neretve

S turistom Babbom koji promatra njene skakače u gotovo mističnoj vokaciji, ali i koristi njihov footage koji pokazuje da nisu prekidali svoju tradiciju ni kad se nad ratnim Mostarom nadvijao dim bombi. Most, rijeka i skakač. Primordijalni odnos sveden na himnu humanosti. U filmu u kojem gledatelj biva zagrljen zelenom vodom, u naizgled nevidljivoj ali sveprisutnoj duhovnosti.

Iako autorov komad ne koristi Mostar Sevdah Reunion, već njegov naziv priziva istoimeni song Flavia Giurata (»E ora voglio essere un tuffatore, per rinascere ogni volta dall’aqua all aria«). To je ona ista zelena rijeka koju je Davide Ferraio kao slučajni turist promatrao u filmu »Guardami«. Sa skakačima čija tijela krase tetovaže Tita i džamije. U komadu u kojem se magle rata osjećaju, vide i udišu punim plućima. U skoku u prazno. Ili možda još jednom skoku u zelenilo rijeke.

Jer, Babbov komad o Igoru, Denisu, Miru i Goranu, nije još jedan »sportski« film. To je film o sjećanju, projeciranom u nesigurnu budućnost. Iako se u »Skakačima« ne priča puno o ratu (»Zatvorski čuvari me dobro znaju jer smo skakali zajedno«, kazat će Goran). Zato je paradoks tim veći da je jedan od najljepših filmova o Mostaru, ne računajući na Slavkovu dženazu, snimio jedan Talijan. Jer, kako je to rekao jedan od njegovih aktera, »Stari most je stari most. I ovaj novi mi je u srcu. Treba mu samo malo vremena, kiše, hladnoće, sunca i zime da ga istroše«. Praljku za inat.