Cijela radnja »Uliksa« Jamesa Joycea zbiva se u samo jednom danu – 16. lipnja 1904., tijekom kojega se križaju putevi troje glavnih likova: Stephena Dedalusa, Leopolda Blooma i njegove supruge Molly.

Za nama je još jedan Bloomsday, odnosno Bloomov dan, a ovim povodom na Latestly.comu podsjećaju na stvarnu priču koja se krije iza Bloomova 16. lipnja. Toga dana, naime, Joyce je krenuo u prvu šetnju ulicama Dublina s Norom Barnacle – svojom budućom suprugom.

U romanu »Uliks« Leopold Bloom istog dana živi svoju odiseju na istim ulicama. Prvi Bloomov dan održan je 1954. u Irskoj. Umjetnik, kritičar i publicist John Ryan te pisac Brian O’Nolan željeli su obilježiti pedesetu godišnjicu radnje romana, a tim povodom organizirali su posjete i šetnje lokacijama koje se spominju u djelu.

Pridružili su im se Patrick Kavanagh, Antony Cronin, Tom Joyce i AJ Leventhal. Ryan je iznajmio kočiju u kakvoj se Bloom s prijateljima vozio na pogreb Paddyja Dignama. Svatko je imao ulogu iz romana.

Planirali su se voziti oko grada posjećujući mjesta iz romana te svoje putovanje završiti u Nighttownu. Obilazak je prekinut na pola puta jer su »zaglavili« u Ryanovu pubu u centru grada. U taj je pub (‘Bailey pub’) Ryan 1967. postavio ulazna vrata Bloomova stana: Eccles Street 7.

Svake godine 16. lipnja u gradovima diljem svijeta na razne načine slavi se Bloomov dan: javno se čitaju ulomci iz »Uliksa«, oživljavaju se radnje iz Bloomova života, izvode se razne predstave vezane za »Uliks«, recitali, postavljaju izložbe…

U Dublinu se hoda ulicama kojima je Bloom hodao, sjedi se u kafiću gdje je sjedio, zalazi u institucije u kojima je bio. Mnoga se zbivanja događaju u Centru Jamesa Joycea. Neki se odijevaju u odjeću iz toga vremena i jedu se jela koja se spominju u romanu.

Gorljivi su obožavatelji organizirali maraton u čitanju »Uliksa« koji je trajao 36 sati. Na stotu obljetnicu događaja koji su opisani u knjizi 10.000 ljudi je u Dublinu besplatno jelo tipičan irski doručak.

Na Bloomov dan 1982. godine, na 100. Joyceov rođendan, na radiju je emitirana neprekidna 30-satna dramatizacija »Uliksa«. Bloomov dan obilježava se u Africi, Aziji, Australiji, Europi, Sjedinjenim Američkim Državama, Južnoj Americi i drugdje, a prvi Bloomov dan u Hrvatskoj obilježen je 2006. na zagrebačkom Tuškancu.

Godine 2012. prvi je put proslavljen i u Puli – gradu u kojem je Joyce živio sa suprugom pet mjeseci i predavao engleski austrougarskim časnicima. Proslavu je započeo Igor Jurilj i od 2013. godine pretvorio u književni festival nazvan Bloomsday Croatia.

Pulske proslave održavaju se na različitim gradskim lokacijama i međunarodnog su karaktera. Festival redovito rekreira epizode iz romana »Uliks« uz niz popratnih populističko-akademskih aktivnosti vezanih za Joyceov život i nasljeđe u Puli.

Ove godine navršila se i 80. godišnjica smrti Jamesa Joycea – rođen je u Dublinu 1882. godine, a preminuo je 1941. u Zürichu gdje je pobjegao pred nacistima. Odrastao u okolini s jakom irskom nacionalističkom notom i odgajan u katoličkom duhu, Joyce se rano sukobljavao i s domovinom i s vjerom.

Kao sin propalog državnog službenika obrazovao se kod jezuita, sve dok nije prekinuo odnose s crkvom i upisao Sveučilište u Dublinu. Studirao je engleski, francuski i talijanski jezik, a zatim se preselio u Pariz.

U Dublin se vratio nakon majčine smrti, preživljavajući kao kritičar i učitelj. Godine 1904. zajedno s Norom Barnacle, konobaricom koja će mu postati suprugom, odlazi u Zürich. Radio je kao profesor engleskog jezika u Trstu i Puli.

Davao je i privatne poduke, ali su njegova primanja bila tako mala da je prisiljen tražiti pozajmice od prijatelja. Kako čitamo u natuknici Hrvatske enciklopedije, cijeloga se života morao boriti kako bi našao nakladnika za svoja djela.

Godine 1907. izašla je njegova zbirka pjesama »Komorna glazba«, u kojoj kroz još tradicionalni oblik probijaju elementi nove, joyceovske osjećajnosti.

Godine 1914. izdao je zbirku pripovijedaka »Dublinci«, niz realističkih studija o zavičajnom ambijentu, a ubrzo potom, 1916., autobiografski roman »Portret umjetnika u mladosti«, u znaku bezobzirne autoanalize, sa zamjetnom primjenom objektivnoga promatranja junakove svijesti.

No sve su to bili pripremni radovi za roman na kojem je radio sedam godina »Uliks« (1922.), koji je tiskan u Parizu jer ga je cenzura mnogo godina zabranjivala u Engleskoj i Americi. Shema likova i događaja podudara se u izvjesnoj mjeri s onima u Homerovoj »Odiseji«, tako da svakomu pjevanju u spjevu odgovara jedno poglavlje romana.

Ali taj paralelizam nije izravan, nego je posredovan obiljem simbola koji se odnose na različite znanosti, umjetnosti, političke odnose, praktične životne i kućne okolnosti, a iznad svega virtuoznim postupcima, kako s modernim jezikom, tako i s jezičnim anakronizmima.

Vezano za »Uliksa« Joyce je kazao: »Napisao sam ‘Uliksa’ kako bi se sljedećih sto godina kritičari mogli zabavljati.«

Poznato je da »Uliks« nije lako štivo, pa zahtijeva od čitatelja znatan napor, uz pomoć komentara. To pogotovo vrijedi za posljednje Joyceovo djelo, koje je pisao 17 godina, »Finneganovo bdijenje«, knjigu kojoj su se mnogi kritičari divili (a i sam Joyce ju je smatrao svojim najboljim djelom), ali je nitko nije u potpunosti shvatio.

Osnovna je tema, sa začetnim motivom po komičnoj irskoj pjesmi o Finneganu, čovjekova smrt i ponovno buđenje. Joyce dijeli knjigu na četiri ciklusa (teokracija, aristokracija, demokracija, kaos), a sve skupa se predočava kao san čovjeka i san svijeta.

Da bi to izrazio, Joyce stvara »jezik sna«, svojevrsnu mješavinu engleskog i desetak stranih jezika. Junaci knjige spavaju za cijelo vrijeme odvijanja radnje, a okružuju ih mit i povijest, neprestana izmjena realnog i irealnoga, kompleksna verbalna simbolika koja se pretapa u glazbenu strukturu.

Pisac erudit, enciklopedijskog interesa i naobrazbe, Joyce je bio pod značajnim utjecajem talijanskih pjesnika 13. stoljeća, engleskih pjesnika 16. stoljeća i Freudova nauka. Njegova je najviša vrijednost nenadmašeno majstorstvo u engleskom jeziku.

Unatoč vrlo oštroj polemici oko njegova djela, njegov je utjecaj na razvoj engleske i američke proze u 20. stoljeću izvan svake sumnje, a od njega su učili i mnogobrojni europski autori, od Hermanna Brocha preko francuskih avangardista »novog romana«, sve do recentnih eksperimentatora jezikom u književnosti.