Na ovogodišnji natječaj za nagradu Goran za mlade pjesnike pristiglo je 69 rukopisa. Žiri u sastavu: Ivana Bodrožić, Miroslav Kirin i Ivica Prtenjača većinom glasova je kao najbolji odabrao rukopis Vide Sever naslovljen »Suho mjesto«. Žiri je također odlučio pohvaliti rukopis Silbe Ljutak pod naslovom »Normalna raspodjela« te nenaslovljeni rukopis Marije Zrilić.

Nagrada se sastoji od objave nagrađenog rukopisa u uglednoj biblioteci Novi hrvatski pjesnici, u izdanju SKUD-a »Ivan Goran Kovačić«. Kako se navodi u obrazloženju žirija, već sam početak rukopisa ove godine ovjenčanog nagradom Goran za mlade pjesnike otkriva zanimljivu neravnotežu između naslova i jednog od važnijih tematskih, metaforičkih i strukturnih rješenja koje autorica vješto koristi i kojima vrlo uspješno gradi svoju poetičku cjelinu kao i fragment.

Uredan i promišljen rukopis

»Riječ je o knjizi pjesama radnog naslova ‘Suho mjesto’ u kojoj se na podosta mjesta pjesnikinja bavi upravo suprotnošću – vodom, rijekom, lokvom, morem, kišom. Nije, naravno, riječ o slučajnosti, prije o svjesnoj igri za koju mogu povjerovati da je svojevrsni autorski znak ove knjige. Ta je strategija motivske raspolućenosti osobito očita baš u naslovnoj pjesmi ove knjige.

U njoj pjesnikinja demonstrira svoje poetičke uporišne oslonce i vrlo snažno podastire i mogućnost da se iz kretanja, s ceste, iz nesigurne vožnje automobilom, u majčinom društvu, izradi cijela maketa privatnog pjesničkog svijeta koji će na kraju, na suhome mjestu otpiti gutljaj. Upravo su ti zapeti metaforički konopci ono što poeziju Vide Sever čini najzanimljivijim pjesničkim rukopisom koji je ove godine, među desecima drugih, stigao na natječaj Goranova proljeća.

Riječ je o urednom i promišljenom rukopisu, podijeljenom u cikluse, vidno konceptualiziranom i jezički destiliranom na tragu ponajboljih suvremenih uzora…

»Suho mjesto« pridružuje se snažnim prvim knjigama Goranovki, zbirkama koje su od svog objavljivanja zadobile primjeren status u suvremenoj pjesničkoj produkciji. Spomenut ću samo knjige Ivane Bodrožić, Antonije Novaković ili Marije Andrijašević, sve redom promišljene i snažne pjesničke cjeline bez kojih bi posljednja dekada i pol hrvatske poezije bila znatno siromašnije mjesto. U tom je smislu knjiga pjesama Vide Sever značajan prinos na barem dvjema
razinama: ove pjesme u sebi ne kriju, nego pokazuju mogućnosti pjesničkoga rasta i razvoja…«, ističe u obrazloženju Ivica Prtenjača.

Opreka suho – mokro

U povodu nagrade razgovaramo s Vidom Sever.

Što vam znači nagrada Goran za mlade pjesnike?

– Iznimno sam počašćena i sretna zbog nagrade.

Nagradu ste dobili za rukopis »Suho mjesto«. Kako je on i u kojem vremenskom periodu nastao?

– Na rukopisu kao cjelini počela sam raditi početkom prošle godine, no u njemu se nalaze i pjesme od prije nekoliko godina. U početku mi je bilo vrlo teško povezati sve pjesme, no pronalaženje zajedničkog »ključa« zbirke znatno mi je pomoglo u sastavljanju rukopisa.

Kako se navodi u obrazloženju nagrade, u pjesmama se bavite suprotnostima naslovu – vodom, rijekom, lokvom, morem, kišom… Možete li nešto reći o tome, o vašoj pjesničkoj inspiraciji, motivima?

– Najveća su mi inspiracija obiteljski odnosi, koji se kao motiv provlače kroz većinu pjesama u rukopisu. Izazov mi je bio istraživanje pitanja što je uopće obitelj u svojoj mijeni i koja je moja pozicija između obitelji i ostatka svijeta. Lajtmotiv vode počeo se graditi nesvjesno, a njegovo prepoznavanje omogućilo mi je sklapanje zbirke u cjelinu. Radi se o opreci suho – mokro koja u svojem značenju sadrži i metatekstualni element: čini mi se da su mi »najvodenije« pjesme ujedno i najhermetičnije. Suhost tumačim kao stabilnost, a vlagu kao promjenjivost i dinamiku.

Pisanje poezije

Otkad pišete poeziju? Imate li uzore?

– Pišem poeziju od početka osnovne škole, iako se, naravno, u počecima radilo o oponašanju onoga što sam u to vrijeme čitala. Pisanjem sam se ozbiljnije počela baviti u srednjoj školi. Ne mogu reći da imam izravne uzore, no u oblikovanju mog izraza sigurno su sudjelovala djela Ane Brnardić, Dorte Jagić i Saške Rojc, odnosno Olje Savičević Ivančević, te kanonska djela hrvatskog modernizma. Od stranih uzora mogu istaknuti Teda Hughesa i Adama Zagajewskog.

Jeste li upoznati s književnim opusom Ivana Gorana Kovačića i znači li vam što?

– Nažalost, nisam upoznata dovoljno, no radujem se čitanju u okviru studija kroatistike i komparativne književnosti.