PULA – Na posljednjem ovogodišnjem koncertu iz ciklusa Jazz Waves, koji se odvijao u sklopu Pulskog kulturnog ljeta, u Malom rimskom kazalištu u Puli nastupio je glasoviti kubanski pijanist i skladatelj Gonzalo Rubalcaba. Muzicirao je uz američkog kontrabasista Matta Brewera i kubanskog bubnjara Ernesta Simpsona. U programu pod nazivom »Turning Point« uglavnom su izvodili skladbe što ih je Rubalcaba uvrstio na albume koje je objavio 2022.: »Turning Point«, što ga je snimio s Triom D’ete: kontrabasistom Mattom Brewerom i bubnjarom Ericom Harlandom, te »Skyline« koji je snimio uz kontrabasista Rona Cartera i bubnjara Jacka DeJohnettea i za koji je dobio nagradu Grammy, jednu od…

Nepredvidivost i duhovnost

Tri su važna elementa njegove glazbe, koja su obilježila i ovaj koncert: sviranje u formaciji klavirskog trija, spajanje jazza i kubanske glazbene tradicije, ali uvijek uz snažan upliv klasične glazbe. Naime Rubalcaba je školovan u cijenjenom kubanskom pedagoškom sistemu za klasičnu glazbu, od malena je bio okružen svim formama kubanske glazbene tradicije, a rano je otišao u SAD gdje je proučavao jazz na izvorištu i svirajući s velikanima te glazbe, između ostalih s trubačem Dizzyjem Gillespijem koji je bio njegov mentor.

Njegova karijera uvijek se kretala u tim smjerovima, nekad malo više u jednom, a nekad u drugom.

Na koncertu u Puli predstavio se u kontekstu koji najviše voli: improvizirajući na jazz standarde u interakciji s glazbenicima s kojima godinama surađuje i s kojima se može upuštati u nepredvidiva područja. Naime, u Brewera i Simpsona ima neograničeno povjerenje, ne mora razmišljati o tome što će zasvirati u sljedećem momentu, može se prepuštati nadanuću u trenutku, može biti opušten i uranjati u nesvjesno, u istraživanje svojih psiholoških stanja u tijeku izvedbe. Uz njih je postigao ono za čime svaki glazbeni umjetnik teži, a tek rijetki uspijevaju postići – jednostavnost i duhovnost.

Suptilna meditacija

Taj iskaz duhovnosti na ovom se koncertu osjetio više nego ikad prije, kao da su njegove izvedbe lišene svega suvišnog – čista esencija glazbe. Tu jednostavnost očitovao je posebice u izvedbama balada, primjerice u »Quiet Place« Rona Cartera.

Fascinantno je odsvirao toliko puta prežvakani standard »Caravan« otvorivši ga bravuroznim free-jazz uvodom, ali neuobičajenim, intrigantnim, rubalkabovskim free-jazzom, koji je s neobičnom lakoćom razvio u temu te razradio u improvizaciji…

Nije to bio njegov jedini free istup na ovom koncertu, ali svaki je bio smislen i uveden s razlogom, našao se u pravo vrijeme na pravom mjestu.

Posebice je dojmljiva bila izvedba rijetko svirane skladbe »Gloria’s Step« Scotta LaFaroa, kontrabasista legendarnog trija pijanista Billa Evansa. Tim odabirom pokazao je na kojoj se glazbi napajao, između ostalog, ali i koliko je sposoban odmaknuti se od izvornika ili neke od čuvenih izvedbi i svakom djelu podariti vlastiti integritet.

Osim u inventivnim obradama standarda, Rubalcaba se predstavio i kao skladatelj, primjerice u izvedbama skladbi »Joy, Joie« i »Infantil«, čime je dodatno podario raznolikost glazbi na ovom sjajnom koncertu.

Ima on još puno asova u rukavu, primjerice skladbu »Ahmad The Terrible«, jednu iz kajdanke Jacka DeJohnettea koje ima u svojem repertoaru, a koje ovom prigodom nisu došle na red.

Ipak, na samom kraju, u trećem dodatku, koji je izveo solo, ukazao je na ovog sjajnog bubnjara i skladatelja improvizirajući na njegovu skladbu »Silver Hollow« u kojoj je imao zračnu podršku – zbor galebova koji je nadglasavao njegovu tihu suptilnu meditaciju.