Ovogodišnji 76. filmski festival u Cannesu obilježio je rekordan broj afričkih filmova. Tuniski dokumentarni film »Four Daughters« (»Četiri kćeri«) Kaouthera Bena Hanie i »Banel i Adama«, prvi film Senegalke Ramata-Toulaye Sy, natjecali su se za Zlatnu palmu u glavnom natjecateljskom programu, a u programu Midnight Screening mogao se vidjeti alžirski film »Omar la Fraise« Eliasa Belkeddara. U programu Un Certain Regard našli su se marokanski filmovi »Hounds« (»Psi«) Kamala Lazraqa i dokumentarac »The Mother of All Lies« (»Majka svih laži«) Asmae El Moodier, »Omen« (»Pretkazanje«), prvi film hip-hop umjetnika Balojia iz Konga, i »Goodbye Julia« Mohameda Kordofanija iz Sudana.

Kamal Lazraq nagrađen je Nagradom žirija, dok je Asmae El Moodier dobila nagradu za najbolju redateljicu. Baloji je nagrađen s New Voice Prize, dok je Freedom Prize dodijeljen filmu »Goodbye Julia«. Osim toga, filmovi »Four Daughters« i »The Mother of All Lies« nagrađeni su s The Golden Eye, nagradom za najbolji dokumentarni film.

Mi smo se u Cannesu sreli i porazgovarali s Mohamedom Kordofanijem, redateljem filma »Goodbye Julia« (»Zbogom Julia«), prvim sudanskim filmom ikada prikazanom na festivalu u Cannesu.

Glavni likovi filma su Mona, Arapkinja iz dobrostojeće obitelji Sjevernog Sudana i Julia, izbjeglica iz Južnog Sudana. Njihovo »nemoguće« prijateljstvo započinje nakon jednog incidenta kada Monin suprug ubije Julijinog muža, a Mona puna grižnje savjesti zaposli Juliju kao svoju služavku. No film ne govori samo o ženskom prijateljstvu već nam daje široki prikaz onoga što se događalo u Sudanu i što je na kraju dovelo da se zemlja podijeli na Južni i Sjeverni Sudan.

Osim samog filma, vrlo je zanimljiva i podjela uloga. Monu glumi Eiman Yousif, koja je u Sudanu poznata kazališna glumica i pjevačica, a ulogu Julie dobila je Siran Riak, supermodel iz Južnog Sudana, koja je 2014. okrunjena kao Ms. Južnog Sudana i 2017. kao Ms. Afrike. Jedna od glavnih muških uloga pripala je Geru Duanyju, koji je bio dijete vojnik, a onda je kao izbjeglica u SAD-u započeo filmsku karijeru i pored mnogih filmova može ga se vidjeti u filmu »The Good Lie« (»Dobra laž«) pored Reese Whiterspoon gdje i glumi upravo sudansku izbjeglicu.

Osobna priča o promjeni

Redatelj Mohamed Kordofani je ustvari zrakoplovni inženjer koji je oduvijek volio film. Nekoliko kratkih filmova, dokumentaraca, čak i igrani film »Nyerkuk«, napravio je uz svoj stalni posao u Gulf Airlinesu, no 2020., kada je počeo raditi na filmu »Goodbye Julia«, dao je otkaz i totalno se posvetio filmskoj režiji. On trenutačno s obitelji živi na sigurnom u Dubaiju, no kako nam je rekao, jedva čeka vratiti se u Sudan i tamo prikazati svoj film.

Gledajući vaš film, nakon svih užasnih vijesti koje konstantno dolaze iz Sudana, pomislila sam je li vaša filmska priča napisana kao bajka ili se tako nešto zaista može dogoditi?

– To je dobro pitanje. Ja ustvari ne znam je li to bajka ili samo film pun nade. S jedne strane nemoguć, no s druge strane mislim da je sve moguće. Nisam o tome razmišljao dok sam ga pisao, moja namjera je bila da pokažem da stvari mogu tako izgledati. Ljudi u Sudanu još uvijek pate i stradavaju i ako se ne promijeni način razmišljanja, ako se ne pomirimo i uspostavimo ravnotežu u našim odnosima, opet će doći do novog rata. Period između 2005. i 2010. godine bio je ključan za Sudan i upravo zato sam i smjestio radnju filma u taj period. To je bilo ključno vrijeme da se nešto promijeni i da se riješe najveći problemi, ali ništa nije učinjeno. Ljudi se međusobno nisu ni pokušali pomiriti i nije postojala čak ni nada da se nešto promijeni. Nikoga jednostavno nije bilo briga da nešto krene nabolje. Onda se održao referendum koji je pokazao da 99 posto ljudi više ne želi živjeti u istoj državi. Ta činjenica me zaista pogodila i u to vrijeme sam počeo razmišljati o priči za ovaj film.

Znači li to da je vaša namjera s ovim filmom bila da na neki način pridonesete promjeni?

– Nadam se da moj film može potaknuti ljude da počnu preispitivati svoje ponašanje i ako velik broj ljudi počne to raditi, onda je moguća i promjena. To je dakle leptirov učinak. Ja ne mislim da će moj film magično nešto promijeniti preko noći. Ne, to se zasigurno neće dogoditi, ali nadam se da moja priča može pridonijeti nečem pozitivnom. Inspiracija za ovaj film je bila moja osobna priča o promjeni. Svi likovi u filmu su ustvari ja na neki način, u različitim fazama mog života. Pa stoga, ako ja podijelim s drugima svoju priču, možda i oni osjete potrebu da promijene svoj način razmišljanja i ponašanja.

Kontroverzan film

Na koji ste vi način došli do takvih spoznaja i bili spremni za promjenu?

– To nije bio brzi proces i traje još uvijek, zadnjih dvadesetak godina. Ja dolazim iz vrlo tradicionalne arapske obitelji s vrlo konzervativnim tradicijama i vrijednostima koje su naslijeđene od prijašnjih generacija s velikim ponosom i one su za nas takoreći nešto gotovo sveto. Njih se ne preispituje jer to je ono što nas čini onima koji jesmo. No, ja sam u jednom trenutku počeo o tome razmišljati, da se neke stvari ipak mogu promijeniti, da se nametnute nasljedne vrijednosti mogu preispitati, da nejednakost među spolovima i rasizam nije u redu i da nam to kao zajednici može pomoći. Taj proces transformacije za mene je bio vrlo zanimljiv i o tome sam želio pisati.

Što vas je potaknulo da počnete tako razmišljati?

– Nije se radilo o nekom posebnom događaju, već o ljudima oko mene s kojima sam se družio i koji su me na neki način inspirirali da počnem razmišljati drukčije. Ja sam zaista imao sreću da sam imao takve prijatelje, jer dobro društvo čini putovanje bogatijim. Mi smo otkrili da biti progresivan ne mora uopće biti nešto loše. Naši pogledi na svijet nisu se jako razlikovali, mi smo ih samo zajednički preispitivali. A ako ljudi mogu biti otvoreni da preispitaju naslijeđene tradicije i vrijednosti, mnogo toga se može promijeniti. Mislim da nove generacije pokušavaju to raditi i to su oni koji demonstriraju po ulicama.

Nije li ipak vaša filmska priča suviše kontroverzna za sudansku publiku?

– Moj je film definitivno kontroverzan, ali ja također smatram da je sada pravo vrijeme da se prikazuje. Mi trenutačno prolazimo kroz revoluciju i ja smatram da je svrha revolucije proces transformacije koji zahtijeva promjenu. Kao i Mona u filmu, ona nije odjednom mogla savladati svoj način razmišljanja, nije samo mogla reći »ja nisam rasist« i time riješiti stvar. Ona se stalno trebala kontrolirati i suzdržavati. Promijeniti starovjekovne vrijednosti nije laka stvar i to je konstantan proces, a isto je i s revolucijom. Za sve je potrebno mnogo vremena. Jer revolucija ne znači samo izaći na ulicu i svrgnuti predsjednika, a sve ostalo ostaviti po starom. Revolucija zaista zahtijeva volju i konstantan trud, promjenu mentaliteta, vrijednosti i ideja i zato sam siguran da bi film trebalo sada prikazati. Mislim da su ljudi spremni za promjene. Čim prestane pucnjava i bombardiranje ja sam se spreman vratiti u Sudan i prikazati svoj film. Sve što mi treba je kanta bijele boje i projektor jer hitnost prikazivanja ovog filma je važnija od toga da se film prikazuje u pravoj kinodvorani sa suvremenom tehnikom.

Rat u Sudanu

Okosnica vašeg filma je prijateljstvo između dviju vrlo različitih žena, no film je ipak mnogo više od toga. Kako ste gradili ovu priču?

– Film »Goodbye Julia« je, ukratko, jedan naporan put kroz kolektivnu memoriju sjevernih i južnih Sudanaca preko prikaza svakodnevnog života dviju žena koje je povezala dramatična društvena i politička situacija. To je priča o vrlo kompliciranom prijateljstvu preko kojega sam želio prikazati kompleksnost odnosa između zajednica sa sjevera i juga Sudana s mnogo komplikacija koje se mogu pročitati između redova. No, također, ja sam namjerno ostao u sivoj zoni i ne može se točno znati što Julia misli i je li ona u krivu ili pravu, je li njihovo prijateljstvo stvarno ili lažno. Ja ne mislim da je važno slažemo li se s nečijim odlukama ili ne, mnogo je bitnije da mi pokušamo shvatiti zašto su takve odluke donesene. Ako se potrudimo da shvatimo tuđe odluke, onda ih možemo i prihvatiti jer proces pomirenja zahtijeva mnogo empatije, suosjećanja i razumijevanja čak ako se ponekad ne slažemo s tuđim mišljenjem. S duge strane, također sam želio napraviti film koji će biti za široku publiku, a ne samo za ograničeni dio pa sam dodao elemente koji zanimaju većinu ljudi kao što je suspens, ubojstvo, tajna i suvremena glazba, sve što normalnu publiku privlači u kina, a istovremeno ipak govoriti o vrlo ozbiljnim stvarima i napraviti film s umjetničkim vrijednostima.

Film ste snimali u Sudanu. Koji su bili najveći izazovi u radu na filmu?

– O Bože! Koliko vremena imamo da o tome govorim. Bila je potpuna ludnica i izazovi su bili beskonačni. Ako počnemo s tim da u Sudanu nema kinematografije, filmskih djelatnika i filmske opreme, a ne mogu se dobiti ni dozvole za snimanje. Ako sve to zanemarimo, mi smo snimali film u vrlo turbulentno vrijeme, godinu dana nakon vojnog udara. Ljudi su demonstrirali na ulicama, bilo je mnogo nasilja i nismo nigdje bili sigurni. Mnogo puta nam je policija zabranila snimanje jer zbog demonstracija nisu željeli da mnogo ljudi bude na okupu. Zbog demonstracija smo morali vrlo često mijenjati lokacije tako da je bilo vrlo teško i samo planiranje snimanja.

Jesu li demonstracije koje vidimo u filmu prave ili režirane?

– Ustvari, demonstracije u filmu nisu prave, mi smo ih organizirali s mnogo statista. Ali dok smo mi to snimali, 200 metara od nas odvijale su se prave demonstarcije i mi smo samo molili boga da ne dođe policija koja ne bi razlikovala naše demonstracije od onih pravih. Tako da je snimanje tih scena bilo vrlo kaotično.

To što se vaš film prikazuje na Filmskom festivalu u Cannesu zasigurno će privući pozornost na događaje u vašoj zemlji, no bojite li se da će se sve brzo zaboraviti nakon završetka festivala?

– To što smo u Cannesu i razgovaramo sa svima vama naravno da baca više svjetla na događanja u Sudanu, a ponekad to bude više ili manje plodonosno. Novi rat u Sudanu započeo je dan nakon što je festival obznanio da je naš film prihvaćen i ja sam se zaista dvoumio oko toga je li doći u Cannes dobra ili loša stvar. Mogu li ja zaista slaviti taj trenutak i hodati po crvenom tepihu dok mnogi moji prijatelji i sugrađani u Sudanu žive u opasnosti. No na kraju sam shvatio da ako dođem u Cannes, mogu barem nešto učiniti, ako ostanem kod kuće, ne mogu apsolutno ništa promijeniti.