Gitarist Miroslav Tadić i violinistica te pjevačica Yvette Holzwarth nastupili su na terasi kluba Boogaloo u sklopu 7. Zagreb Guitar Festivala. Koncert su započeli izvedbama skladbi s albuma znakovita naslova »Luka«, što ga je objavio Croatia Records. Za tu je diskografsku kuću Tadić u posljednjih dvanaest godina, kao vođa sastava, solo ili kao suvoditelj, snimio šest albuma. CD »Luka«, za koji je izvedbe snimao u razdoblju od 2016. do 2020. u duu s Yvette Holzwarth, Croatia Records je prezentirao novinarima dan kasnije u istom prostoru.

»Kreiranje albuma počelo je sasvim spontano, bez nekog posebnog koncepta«, prisjetio se Tadić u razgovoru za Novi list. »Yvette je željela naučiti više o glazbi jugoistočne Europe pa sam je kroz zajedničko sviranje upoznavao s njom. Ideja o albumu nije inicijalno niti postojala. Međutim, kako smo tijekom vremena stekli opsežan repertoar, počeli smo razmišljati i o albumu. Shvatili smo da naš zajednički pristup toj glazbi ima u sebi nešto posebno i neuobičajeno, što se i potvrdilo poslije nekoliko neformalnih nastupa u Americi. Dalje je sve išlo nekako prirodno. Izabrali smo deset skladbi te pronašli redoslijed koji je tečan i u isto vrijeme pun dinamike te je tako nastao CD koji smo nazvali »Luka«. Yvette i ja smo od prvog susreta osjetili veliku naklonost jedno prema drugome pa je naše druženje i zajedničko muziciranje predstavljalo neku vrstu luke, nečega toplog, sigurnog i izdvojenog od svakodnevnih briga i problema. Meni osobno je balkanski folklor neka vrsta sidra, mjesta od kojeg polazim i kome se vraćam, pa je i to sadržano u naslovu.«

Tadić je ostvario sjajnu suradnju s Yvette, koja mu savršeno odgovara po glazbenom svjetonazoru. Osim toga, fascinantno je kako je Amerikanka uspjela uhvatiti duh balkanske glazbe, ne samo na tehničkoj tazini i interpretaciji melodija, već je usvojila izvorni feeling. »To je doista nemoguće analizirati«, kaže Tadić. »To je jednostavno prirodni dio nje, nešto što se ne može naučiti. Sa svim umjetnicima s kojima blisko surađujem ostvario sam i blisko osobno prijateljstvo, pa tako i s Yvette. To je važan sastojak svake dugotrajne suradnje. Ona je glazbenica visoke razine, sa sjajnom muzičkom intuicijom, oštrim sluhom i velikom stilskom fleksibilnošću. Njen senzibilitet mi iznimno odgovara. U njenom muziciranju nema banalnih fraza niti ispraznog virtuoziteta. Ostvarili smo prirodnost i jednostavnost, a to je posebice važno i za glazbu i za nas kao osobe i za naše izvedbe.«

U skladu s takvim razmišljanjem Tadić je ostvario zajednički jezik i s pjevačicom Tamarom Obrovac. Svirali su zajedno i u trio formaciji, s Yvette Holzwarth. »Tamara je još jedna srodna muzička duša pa je taj zajednički jezik već unaprijed postojao«, kaže. »Njene skladbe su zanimljive, raznolike i pune izazova pa mi je bilo posebno zadovoljstvo surađivati s njom kad nam se za to ukazala prilika.«
Jedna od njegovih srodnih duša je i legendarni glumac, pjesnik i glazbenik Rade Šerbedžija. S njim je koncertirao diljem svijeta i snimio albume »Imam pjesmu za tebe« i »Ponekad dolazim, ponekad odlazim«, oba također u izdanju Croatia Recordsa. Šerbedžija je bio u publici i na spomenutom zagrebačkom koncertu, a Miroslav Tadić i Yvette Holzwarth će 8. srpnja biti gosti na njegovom koncertu na tvrđavi sv. Mihovila u Šibeniku. »Moja majka Nada bila je glumica iz klase prof. Branka Gavelle pa sam odrastao u glumačkim garderobama i iza kazališnih kulisa«, sjeća se. »Rade je jedan od glumaca koje je najviše cijenila. Zato sam još od rane mladosti poznavao njegov rad u teatru, na filmu i televiziji, kao i njegove ploče. Možete zamisliti kako sam bio uzbuđen kad smo se prije petnaestak godina upoznali u Los Angelesu. To je također suradnja koja je počela sasvim prirodno i bez ikakvih ambicija, a koja još uvijek traje.«

Plemenite sorte

Osim što je sjajan improvizator, Tadić je poznat i kao plodan skladatelj. Pisao je solo i komornu te glazbu za brojna eksperimentalna filmska, plesna i kazališna djela. Nedavno je dovršio glazbu za igrani film »Sedamdeset dva dana« Danila Šerbedžije. No, ne bježi od izvedbi poznatih skladbi koje obrađuje na osebujan način. Primjerice, ekspert je za makedonsku glazbu koju sjajno izvodi u duu s makedonskim gitaristom Vlatkom Stefanovskim. No upravo je na albumu »Luka« najviše obrada pjesama iz makedonske glazbene tradicije. Skladbe »Eleno«, »Petro, Petrolenko«, »Gajdarsko oro« i »More sokol pie« samo su neke od njih. »To je slučaj s više mojih albuma«, tvrdi. »Opet je to neka prirodna i osobna stvar. Tu muziku sam zavolio još kao tinejdžer, iako u Makedoniji nisam bio sve do svog prvog nastupa s Vlatkom Stefanovskim na Skoplje Jazz festivalu 1998. Ona je za mene savršena kombinacija emotivnosti i tehničkog izazova. U njoj prepoznajem mnogobrojne utjecaje koji se miješaju na svakakve načine, kao začini u nekom dobrom jelu. S Romima su stigli zvuci Indije i Perzijskog carstva, tu je i Bizant, pa onda Otomansko carstvo te kasniji utjecaji sa sjevera i zapada.

Stoljeća i kulture su naslagani u njoj, a gitara sa svojom univerzalnošću može sve to nekako obuhvatiti. Do sada sam predstavio svoje viđenje te muzike širom svijeta i svuda je naišla na razumijevanje i naklonost publike. U svom 35-godišnjem pedagoškom radu također sam je uspješno podijelio s mnogim studentima iz čitavog svijeta pa je i na taj način pokazala svoju univerzalnost.«
Tadić izvedbama tih pjesama pristupa na osoban način tako da uspijeva zadržati identitet makedonske glazbe, ali im istodobno podaruje serioznost klasične glazbe i lepršavost jazza ostvarujući visoku umjetničku estetiku. »Prije svega oslanjam se na intuiciju koja mi govori koja pjesma ili kolo ima za mene neko posebno, individualno značenje«, tvrdi. »Kad je izaberem, nastojim u njoj naći nešto što dotadašnji interpretatori nisu naglasili i promišljam kako bih je mogao predstaviti u jednom novom svjetlu. Naravno, tu je važna i kompatibilnost te skladbe s mojim instrumentom.«
Tadić uspijeva na prirodan način fascinantno spojiti barok, europsku klasičnu i sjevernoindijsku klasičnu glazbu, blues, flamenko, romsku glazbu, klasiku, rock, country…, kao da križanjem nekih autohtonih sorti uzgaja nove plemenite sorte koje donose mirisne, slatke plodove. »To je jedna od onih stvari koje se ne daju objasniti ili naučiti, već je prirodni odraz svega što sam do sada naučio i iskusio«, rekao je.
Na Šerbedžijin prijedlog zajedno s Yvette Holzwarth izvodi i međimursku »Vuprem oči«, koja je bila na programu spomenutog koncerta i koju su uvrstili i na album. »U toj prekrasnoj pjesmi nalazim veliku dubinu i osebujnu atmosferu«, objašnjava. »Ona u sebi nosi i nešto rumunjske tradicije pa je tako povezana s još jednom skladbom s albuma, a to je »Rustemul«. Bazirana je na pentatonskoj skali pa malo vuče na blues, ali i muziku Azije, a Yvette je po majci Kineskinja pa se sve to ispreplitalo, što je bio razlog da je uvrstimo na CD.«
Na koncertu su izvodili i pjesme iz američke glazbene tradicije u kojima je Yvette pjevala. Te skladbe pripremaju za novi album. »Kao što ste već primijetili, posebno me intrigira spoj glazbenih jezika i tradicija koje su na prvi pogled različite. Zadovoljstvo mi je među njima pronaći neku zajedničku nit preko koje se može napraviti prirodna sinteza stilova. S obzirom da je Yvette rođena Amerikanka, a oboje imamo veliku ljubav prema mnogim muzičkim stilovima te zemlje, logično je da nas intrigira i privlači taj spoj Amerike i Balkana.«

Vjeran sebi

Izveli su i »Malu pjesmu« Arsena Dedića. Naime, kad god nastupa u Šibeniku i Zagrebu, Tadić podsjeća na Arsena i izvodi njegove skadbe, a neposredno prije koncerta u Zagrebu on i Yvette Holzwarth nastupili su u Šibeniku i Zadru. Primjerice, za album »Mirina« snimio je obrade Arsenovih skladbi »Dida moj«, »Mala pjesma«, »Večeras«, »Ana je Ana« i »Odlazak«, a za CD »Spavati, možda sanjati« snimio je Arsenove »Čitavu noć slavulj…«, »Ofelija« i »Tiho noći«, a to su tek neke od… »Za mene je Arsen jedan od najznačajnijih umjetnika našeg vremena s naših prostora«, rekao je. »Njegova glazba i poezija su mi veoma bliske još od rane mladosti i s istim intenzitetom me prate od mog odlaska u Ameriku 1979. pa sve do danas. Obrade njegovih skladbi dolaze mi sasvim prirodno i siguran sam da će ih biti dok god se bavim muzikom.«
Poput Arsena Dedića, i Tadić je glazbenik s karizmom. Uspio je napraviti taj skok sa stepenice virtuoznosti na višu razinu koja se očituje u jednostavnosti, prirodnosti, osjećajnosti, uvjerljivosti… »Kod mene je to dugotrajan i kontinuiran proces bez velikih stepenica i skokova i bez planiranog cilja«, tvrdi. »Muzika je nerazdvojni dio mene pa je moje muziciranje usko povezano s mojim životnim iskustvom, usponima i padovima i sazrijevanjem kao čovjeka. Prije svega nastojim biti što bolji kao ljudsko biće, a glazba je automatski dio toga. Naime, zahvalan sam što mi se pružila prilika da svoju glazbu putem koncerata i snimaka podijelim sa svijetom. Za to, osim puno rada, treba i dosta sreće, a meni se ta sreća ostvarila. Doista sam zadovoljan svojim mjestom u svijetu glazbe i samo želim u njoj i dalje ostati potpuno vjeran sebi.«
Tadić je omiljen u glazbenim krugovima, bez obzira radi li se o glazbenicima, publici, kritičarima ili učenicima. Naime, od 1985. je profesor na prestižnom Kalifornijskom institutu za umjetnost u Los Angelesu. Između ostalog, velik ugled u svijetu glazbe može zahvaliti formalnom studiju glazbe koji je dovršio u Sjedinjenim Američkim Državama, kao i nepretencioznom, ali ozbiljnom pristupu glazbi te svojom osobnošću, blagoj naravi, strpljenju i prisupačnošću. »Najvažniji su mi ljudi i iskren odnos s njima«, objašnjava. »Često me pitaju koja mi je najomiljenija pjesma, najbolji gitarist, najdraži album…, a meni je to razmišljanje strano. Primjerice, toliko je lijepih događaja kojima sam bio svjedok da bi bilo nemoguće izdvojiti samo jedan. Evo, na primjer, u ovom trenutku mogu se sjetiti koncerata koji su na mene ostavili neizbrisiv dojam u vrijeme moje mladosti, 1970-ih godina u Beogradu: Sonny Rollins, Ray Charles, B. B. King, Shakti, Lala Kovačev Balkan Impressions, Korni grupa, Time, Smak, a potom 1980-ih u Los Angelesu: Weather Report, Bill Evans, Herbie Hancock/Chick Corea duo, Keith Jarret, Ali Akbar Khan, Talking Heads…«

Pravi poriv

Tijekom karijere Tadić je ostvario suradnje s glazbenicima tog, najvišeg ranga različitih stilova, od glazbe baroknog i klasičnog razdoblja do bluesa, jazza, rocka i world musica. Među ostalima njegove izvedbene i snimateljske zasluge uključuju suradnje s Markom Nauseefom, operom u Los Angelesu s Placidom Domingom, Londonskim simfonijskim orkestrom, MDR Leipzig Symphony, Filharmonijskim orkestrom iz Monte Carla, Howardom Levyjem, Joachimom Kühnom, L. Shankarom, Markusom Stockhausenom, Wadadom Leom Smithom, Mariom Joao, Jackom Bruceom, Theodosiijem Spassovim, Panditom Swapanom Chaudhurijem i Ustadom Ashishom Khanom. Upijajući glazbu svih tih umjetnika raznih žanrova stekao je svestranost, a svojim izvedbama ugled u svim tim krugovima.
Posebno su bili uzbudljivi nastupi sa sastavom Grandmothers, kojeg je bio član od 2005. do 2011., a koji je bio sastavljen od članova benda Mothers of Invention gitarista i skladatelja Franka Zappe, s tek pokojim dodatnim članom. Iako je najpoznatiji kao svirač akustične gitare, u tom je sastavu svirao električnu. Bila je to iznimno važna, iako manje poznata epizoda u njegovoj karijeri. Između ostalog, poznat je po primjeni elemenata klasične i flamenko tehnike na električnu gitaru. Kada su ga 2004. pozvali da im se pridruži, članovi sastava bili su basist Roy Estrada, klavijaturist Don Preston i pjevač, saksofonist i flautist Napoleon Murphy Brock, cijenjeni glazbenici koji su sa Zappom svirali u ranijem razdoblju njegove karijere. »To su vrhunski glazbenici koji u sebi nose povijest rock’n’rolla 1960-ih i 1970-ih«, tvrdi Tadić. »Primili su me kao svoga i imali smo sjajan međusobni odnos pun humora i poštovanja. Bio sam zadivljen njihovim umijećem i entuzijazmom koji su godine čak povećale. Bubnjar je bio Christopher Garcia, kojeg sam poznavao sa studija glazbe i on me preporučio za tu ulogu. Pozvali su me jer sam imao visoku muzičku naobrazbu koja je potrebna da se savlada Zappin širok i kompleksan materijal. U isto vrijeme su znali da sam dobar improvizator s poznavanjem mnogobrojnih stilova. Imam veliku ljubav prema električnoj gitari i to je bila izvanredna prilika da se na njoj izrazim. Od tada puno više nastupam svirajući akustičnu gitaru i električna mi nedostaje. Dvoumio sam se godinu dana jer me zapravo nije zanimalo da sviram tuđu muziku. Kontao sam: kad nisam svirao sa Zappom dok je bio živ, zašto bih sada bio u njegovom bendu? No kad sam čuo snimke Grandmothersa rekao sam sebi: »Ovo moraš iskusiti…« To je bio pravi poriv, jer za mene je to bila lekcija koja se nikako drukčije ne može naučiti. Pa to su ljudi koji su se družili i svirali s Jimijem Hendrixom, na čije je koncerte dolazio Salvador Dali, ali prije svega jedan fenomenalan bend, iako su svi već bili u šezdesetim godinama.«