Stalni član Jazz orkestra HRT-a i vođa vlastitih sastava, multiinstrumentalist i skladatelj Miro Kadoić, jedan je od najaktivnijih i najproduktivnijih hrvatskih glazbenika. »High Spirit« je osmi album što ga je objavio kao vođa ili suvoditelj sastava. Od toga ih
je šest, uključujući ovaj, snimio za diskografsku kuću Aquarius Records.

Naslov albuma nastao je iz slogana »keep the spirit high« koji je koristio kad je, kao odgovor na situaciju koju smo imali za vrijeme lockdowna i potresa u Zagrebu, radio seriju videa na Facebooku i društvenim mrežama. »Na neki način cijeli album je odraz ovog stanja, odnosno našeg pokušaja da i u vremenima koja nisu ugodna ili u kojima su problemi nađemo nešto iznutra što će nas držati i voditi kroz to«, rekao je u povodu objavljivanja novog albuma, dodajući: »Za mene je to, između ostalog, i glazba.«

Ilegalne note

Za snimanje albuma okupio je uglavnom nove suradnike koji, osim gitarista Pavla Jovanovića, nisu sudjelovali u snimanjima prethodnih. Pijanist je David Gazarov, kontrabasist Bojan Skočilić, a bubnjarica Bruna Matić. S njima je već nastupao, što je utjecalo na dobru vibru u kvintetu, ali i komunikaciju unutar koje ostvaruju nadogradnju i zajedno obogaćuju Kadoićeve skladbe. »Oduvijek sam volio to što radi David, još od vremena kad smo surađivali s Jazz orkestrom HRT-a«, kaže. »Dopalo mi se njegovo razmišljanje, pogotovo zdrav odnos prema tradiciji, jer za mene je tradicija odskočna daska za sve što bilo tko radi. Želite li skočiti jako daleko i visoko, morate imati dobru odskočnu dasku, a David to sasvim dobro razumije. Ritam-sekcija Bruna i Bojan su ono što zovem organska ritam-sekcija. Već sam surađivao prije s takvim ritam-sekcijama, kao što je primjerice ona s Nikolom Matošićem i Gašperom Bertonceljom. Organska ritam-sekcija je ona koja se razumije, kako bi rekli narodski, u dušu. Razumije se jer su zajedno proveli ne samo satove na podiju i u svirci, nego i oko toga. Zajedno su, možda, išli u školu, zajedno su bili u kvartu, zajedno su tulumarili i jednostavno osjećaju jedni druge.

Nikad ne želim basistu birati bubnjara ili bubnjaru basista. Više volim da se oni sami nađu. U tom smislu su Bruna i Bojan organska ritam-sekcija. Kod Pavla mi se dopala njegova neuniformiranost u pogledu shvaćanja improvizacije. On je vjerojatno čovjek koji u svojim solima svira najmanje paterna ili obrazaca. Također, ono što kod njega volim su, tako ih ja zovem, ilegalne note. Ovaj put, na ovom projektu, nisam imao predefiniranu sliku o tome ili želju kako bih htio da glazba zvuči ili album ispadne ili… što je možda bila moja greška na prethodnim albumima. To je donijelo određenu dozu opuštenosti kod ljudi da zapravo nisu morali hvatati nekakve moje zamisli. Svi smo sudjelovali u kreiranju zvuka benda koji se nametnuo na prirodan način, tako da je na ovom albumu rezultat bio iznenađujući. Postigli smo određenu dozu prirodnog govora, kako bismo rekli, u frazama i izražaju. Same kompozicije ovaj put su bile više kao neko vozilo ili sredstvo kojima smo stigli na željeni cilj. Ova forma i sastav benda su mi zapravo idealni. Na prošlim projektima imao sam veće bendove, s više puhača, i naravno tu je uvijek puno više rizika s više ljudi, kompozicije su kompliciranije, a kada dođe taj dan snimanja, sve mora biti savršeno i svi moraju biti u formi. Statistički gledano, osam ili devet ljudi neće uvijek imati dobar dan kao što ga ima četvero, petero ljudi. Fleksibilnost s manjim bendom je uvijek nešto što možete na licu mjesta promijeniti i okrenuti u smjeru koji vam se tada čini bolji.«

Spojeni umovi

Miro Kadoić o glazbi prvenstveno razmišlja kao instrumentalist i rijetko poziva u goste vokaliste. No za snimanje ovog CD-a, u izvedbi skladbe »Reconciliation«, pozvao je Valeriju Nikolovsku. Radi se o jednoj od dviju skladbi koje je već prije snimio. Druga je »Monster in the Garden«, dok su sve ostale nove. Valerija je za skladbu »Reconciliation«, koju je Kadoić izvorno napisao kao instrumental za svoj prvi album »Dry«, napisala produhovljeni tekst koji je otisnut u knjižici albuma. »Valerija je jedna od najboljih jazz vokalistica što smo ih ikad imali«, rekao je. »Pozvala me da u nekoliko navrata radim s njenom grupom. Tada sam svirao prvenstveno tenor saksofon i to je bilo veliko uživanje, jer inspirativno je svirati sola iza tako lijepo donešenog tematskog materijala. Čini mi se kao da, kada ju pratite, ne možete odsvirati loš solo. Zato je Valerija bila idealna da napiše tekst za moju kompoziciju »Reconciliation«. Desilo se nešto kao što je zakon spojenih posuda ili spojenih umova. Totalno je ušla u duh i atmosferu kompozicije. »Reconciliation« govori o prihvaćanju ili pomirenju sa svijetom koji uvijek nije najsvjetliji, ali i nadi da se zapravo ta situacija može okrenuti kroz nas same, kroz naše gledanje na isti svijet.«

Kadoić je poznat i kao jedan od naših najboljih instrumentalista, o čemu svjedoče suradnje s uglednim džezistima, među ostalima Boškom Petrovićem. Ovaj je album drugačiji od njegovih prethodnih i po tome što je na snimanju svirao čak četiri glazbala: flautu te sopran, alt i tenor saksofon. »Prvi put sviram i tenor saksofon, to je zapravo neki moj habitus«, objašnjava. »U korijenu sam ipak multiinstrumentalist i kada bih mogao, cijeli bih album odsvirao sam. Vježbanje instrumenta je iznimno važno za osjećaj sigurnosti i samopouzdanja. Biti lokalni i stariji muzičar, instrumentalist na našoj jazz sceni, ili čak svirati klasiku možda, nije najzahvalnije. Dolaze mlađi glazbenici koji su u dobroj formi, fizičkoj i instrumentalističkoj, i vježbaju svaki dan. U tom smislu je važno da vježbam, jer želim biti netko tko može sudjelovati u svim projektima koji su na sceni, tako da i dan danas provodim sate uz flautu, saksofone i mislim da sam još uvijek glazbenik i instrumentalist u razvoju. Tek kad savladate glazbalo i materijal na određenom nivou, možete prestati brinuti o tim stvarima, kako će to zapravo izgledati, i prepustiti se trenutku improvizacije koja je zapravo vrh umjetnosti.

Oblak osjećaja

Osim instrumentalističke i skladateljske vještine za njegov život, ali i stvaralaštvo, iznimno je važno zanimanje za duhovnost, budizam, meditaciju, jogu. Iz tog miljea crpi nadahnuće, to mu pomaže u stvaranju i širenju dobrih vibracija, pozitivnog duha. »Bilo je puno takvih slučajeva u povijesti jazza«, rekao je Kadoić. »Znamo da se Sonny Rollins bavio budizmom i da je Wayne Shorter u sličnoj stvari, ali nisam pristalica gledanja umjetnika u nebo i pisanja glazbe u slavu Bude, Boga ili slično. Želio bih tog Budu ili Boga staviti u svakodnevne stvari i u tom smislu je oslobađanje i od nečeg takvog jedna mogućnost da smo slobodni. Osim bavljenja čistom metafizikom postojanja čovjeka i njegova smisla, postoji i druga strana bavljenja bilo kojom disciplinom ili praksom duhovnog razvoja čovjeka, a to je maknuti ego iz procesa stvaranja ili bilo kakve kreacije, koliko god je to moguće. Bez toga, zapravo, čini mi se da nema uživanja u onome što netko radi, jer procjenjivanje i prevelika prisutnost ega zapravo ruši cijelu priču i više nema zadovoljstva u tome što se radi. To nikada ne može biti deskriptivni utjecaj, već samo nekakav oblak osjećaja ili vizije atmosfere. Dakle, kad radim neku kompoziciju, želim prije svega uhvatiti filing i dati ljudima u bendu mogućnost da se izraze, da mogu improvizirati i stvarati simultano opuštenu, ili bolje rečeno spontanu glazbu. Slijedom toga i taj osjećaj pozitive ili nekog nadahnuća ili vjere dolazi baš iz toga da ljudi u bendu budu slobodni da žele, a ne da nešto moraju ili trebaju odsvirati. Od tuda dolazi taj polet. Prije svega to se odnosi na ritam-sekciju.«

Kadoić je plodan autor koji za svoje albume snima uglavnom vlastite skladbe, tek rijetko pokoju svojih suradnika, a još rjeđe standarde. Tako je i na ovom albumu, na koji je uvrstio tek jedan standard, skladbu »Five Hundred Miles High« pijanista Chicka Coreae, koja je za njega važna zbog autora, ali i Joea Farrella, saksofonista i flautista koji ju je s Coreaom svirao u prvoj verziji. Osim toga, Kadoićeva skladba »Spain Mars« podsjeća na Coreainu skladateljsku osobnost, između ostalog i zbog pristupa španjolskoj glazbenoj tradiciji. »Nikad nisam analizirao zašto volim stvaralaštvo Chicka Coreae, ali radi se o onom osjećaju kad nam se naprosto neka osoba ili neka stvar ili neka jela sviđaju na prvi pogled i ne znate u sebi odgovor«, rekao je. »Njegove kompozicije su uvijek bile tako osmišljene da sam na njih mogao odsvirati neka zanimljiva sola. Doimale su se kao da piše baš za mene. U tom smislu na ovom albumu imamo zapravo jednu i pol kompoziciju Chicka Coreae. Jedna je njegova, a možemo reći da je »Spain Mars« nastala pod utjecajem ili, bolje je reći, odjekom Chicka Coreae. Možda ću jednog dana snimiti CD samo s njegovom glazbom.«