Pojava romana »Portret duše« uglednog hrvatskog književnika Mire Gavrana jedan je od najzanimljivijih književnih događaja drugog dijela ove 2023. godine. Mnogi koji prate rad ovog i izvan granica Hrvatske iznimno znanog književnika bili su donekle iznenađeni opsegom (nešto manje od 400 stranica) novog romana autora koji je u prozi uvijek težio sažetosti, konciznosti i kratkoći. O novom romanu, ali i o mnogočemu drugom, razgovaramo s autorom kojem najprije skrećemo pažnju da je prvi književni iskorak imao prije četiri desetljeća.

Punih je 40 godina od pojave »Kreontove Antigone«, vašeg sjajnog prvijenca koji je odmah privukao pozornost javnosti. Kakve su tada bile literarne želje mladića koji se zvao Miro Gavran? Jeste li tada možda slutili da će stvari biti barem otprilike onakve kakve su danas?

– Već sam tada sa sigurnošću znao samo to da život želim posvetiti pisanju. Priželjkivao sam doprijeti svojim tekstovima do što većeg broja ljudi, ali moram priznati da je stvarnost nadmašila i moje najsmjelije tadašnje snove. Izniman je privilegij moći živjeti od pisanja i za pisanje, i na tome sam Bogu zahvalan.

Literarno i životno iskustvo

Biti četrdeset godina u književnosti nije ni lako ni jednostavno. A opet, dojam je da u protekle dvije godine radite više no ikada – kazalište, Matica hrvatska, poema »Obrana Jeruzalema«, knjiga odabranih drama, sada roman od četiri stotine stranica… Što se događa? Otkud toliko energije?

– Kako vrijeme prolazi, za pisca radi i literarno iskustvo, ali i životno iskustvo. Osjećam da je i emotivni i iskustveni bazen sve dublji i da iz njega mogu na sunce iznijeti sve kompleksnije priče. A ono što je najljepše: u pisanju uživam kao kada sam sa šesnaest godina, za vrijeme ljetnih praznika, ispisao prvih pet ili šest kratkih priča i osjetio radost u toj igri riječima. Pisanje mi nikada nije predstavljalo problem… Putovanja, pokusi, književni nastupi i rukovođenje velikom institucijom na čijem sam čelu odnose mi puno više energije, ali me na neobičan način ostvareni rezultati pune novom snagom i pomažu mi da na trenutke nadiđem i svoja fizička i psihička ograničenja. A dodir s konkretnim, oporim životom dugoročno je dragocjen za pisce.

»Portret duše« moćan je roman o umjetnosti i životu umjetnika. Toj se temi često okrećete. Postoji li nešto što je iniciralo stvaranje ovog romana?

– Moj život inicirao je ovaj roman, kao i potreba da kroz jedan kompleksan tekst napravim i rekapitulaciju ne samo svoga života, nego i svih emotivnih stanja koja su bila bliska meni i dragim bićima koja me okružuju. To je i svojevrsna rekapitulacija vremena koje sam proživio, a mislim na proteklih šest desetljeća. U pitanju su osobne priče različitih junaka, od onih na margini društva do onih koji se bave umjetnošću, a u pozadini se zrcali hrvatska stvarnost u proteklih šest desetljeća. Puno je toga u romanu opisano, mnogi junaci sa svojim dramama i nepromišljenim potezima, a da pritom nikoga ne osuđujem.

Svako poglavlje drugi žanr

Priču o Benjaminu prenosi nam sedam žena koristeći različite načine izražavanja. Otkud ideja o takvom pristupu?

– Kao čitatelj primijetio sam da me i ponajbolji svjetski i domaći autori znaju »uspavati« pravolinijskim očekivanim pripovijedanjem. Stoga sam svako od sedam poglavlja ispisao drugim književnim i neknjiževnim žanrom, pa je jedno poglavlje podugačko pismo, jedno velika pripovijest, jedno je internetska prepiska, jedno su poglavlje memoari, jedno pjesma, jedno ratna reportaža, a jedno je poglavlje filmski scenarij od devedeset stranica. Poznajem puno ljudi koji su u životu vidjeli tisuće filmova, a da u rukama u životu nisu držali niti jedan scenarij. Mijenjajući tako perspektive i načine pripovijedanja, vjerujem da čitatelju pružam izobilje iznenađenja i zadovoljstva jer u ovom romanu dobiva kompleksnu i jasnu fabulu koje bi dostajalo za četiri romana prosječne dužine. Ovim romanom iznenadio sam svoje čitatelje, ali i samoga sebe. Srećom, reakcije čitatelja iznimno su dobre, tako da se trud isplatio.

Koliko je trajalo pisanje? Dojam pri čitanju je kako sve ide lako. Je li zaista tako i bilo?

– Uvijek nastojim napisati roman koji se lako čita. A pisanje ovoga romana je potrajalo nešto malo duže od tri godine i nije išlo lako. Nastalo je čak šest verzija… Ali to sada, kada je sve gotovo, više nije važno. Put koji pisac prijeđe do završne verzije ne mora biti važan njegovu čitatelju.

Iza vas je, ako se ne varam, vaš najopsežniji roman. Kakvo je iskustvo stvoriti jedan tako obiman tekst?

– Što je duži i kompleksniji postupak u nastanku nekog romana, to je veće zadovoljstvo kada se stigne na cilj. Točno ste primijetili da je ovo moj najobimniji roman. Izuzmemo li »Krstitelja«, svi moji drugi romani relativno su kratki.

Zakon o hrvatskom jeziku

Svakako se moramo dotaći i Matičinog prijedloga Zakona o hrvatskom jeziku, prijedloga koji je izazvao brojne žučne rasprave. Mnogi su prijedlog Matice hrvatske, čiji ste vi vrlo uspješan predsjednik, kritizirali. O čemu je riječ? Jesu li krivo protumačeni vaši prijedlozi?

– Dakle, da pojasnim: netom nakon što sam u siječnju 2022. godine na konferenciji za medije najavio da će radna skupina od pet vrhunskih jezikoslovaca izraditi nacrt Zakona o hrvatskom jeziku, a prije negoli je i jedna jedina rečenica toga zakona bila napisana, uslijedila je kanonada napada na taj Zakon. Napadi su dolazili i slijeva i zdesna, pa i iz jezikoslovne zajednice. Ti napadi »na neviđeno« bili su razlogom zašto smo se dogovorili da nitko iz radne skupine, a ni mi iz Matice hrvatske, ne izlazimo u javnost s intervjuima i izjavama, nego da se posao u miru odradi. Jedino sam ja kao predsjednik ustanove koja je to inicirala, u minimalnoj komunikaciji s javnošću, najavljivao da neće biti nikakvih restrikcija i inspektorata i da će to biti moderan, edukativan, integrativan zakon na korist i na ponos hrvatskoj kulturi i hrvatskom narodu. Napadi su prvo išli na radnu skupinu. Desnica je jednoga od članova ocrnjivala kao ljevičara, dok je ljevica jednoga od članova ocrnjivala kao desničara. A ponavljam: riječ je o petorici vrhunskih stručnjaka koji su svaku rečenicu i svaki članak Zakona donijeli jednoglasno, konsenzusom, u dugim kolegijalnim i stručnim razgovorima, u koje im se nitko od matičara, a ponajmanje ja kao predsjednik, nije miješao u posao.

Na stolu su imali prijedloge 15 različitih zakona o jezicima koje su donijeli Španjolska, Francuska, Srbija, Slovenija, Rusija, Švedska, Litva, Belgija, Švicarska… Posljednji zakon donijela je Ukrajina netom prije početka ovoga rata. Kada su naši osporavatelji vidjeli da ne mogu unijeti razdor u radnu skupinu, otpočeli su napadi na Maticu hrvatsku, ali ni to nije dalo rezultata jer su Predsjedništvo od sedam članova i Glavni odbor koji broji čak dvadeset i pet članova jednoglasno podržali prijedlog Zakona, a to je učinio i Odbor za normu hrvatskoga standardnog jezika HAZU-a. Potom su krenuli ružni napadi na mene kao predsjednika, od kojih su neki, po riječima odvjetnika, bili i utuživi, ali niti na jedan nisam odgovorio. Krajnja desnica odapela je nekoliko strelica u smislu da je zakon bez sankcija odveć blag i neučinkovit, a to je naivno prihvatila i ljevica, koja je do jučer tvrdila da će Zakon biti restriktivan, pa su počeli tvrditi i da ne postoje zakoni bez sankcija, što nije istina. U kulturi postoje dva takva zakona. Iako je jasno istaknuto da se u Zakonu poštuje Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina i postojeći Zakon o medijima, i pored toga što je stotine puta naglašeno da se Zakon odnosi isključivo na javnu i službenu uporabu našeg jezika, da ni na koji način ne zadire ni u književno stvaralaštvo ni u privatnu komunikaciju, i pored toga što je stoput ponovljeno da se poštuje Zlatna formula hrvatskoga jezika ča-kaj-što, počelo se tvrditi da će Zakon ograničavati književnu slobodu, da će biti na štetu čakavštine ili kajkavštine i slične neutemeljene tvrdnje. A kako je 1. kolovoza otpočelo jednomjesečno javno savjetovanje, Matica hrvatska pozvala je sve građane Hrvatske, sve kulturne institucije, intelektualce i jezikoslovce da u e-savjetovanju iznesu konkretne prijedloge za poboljšanje ovoga Zakona. Umjesto rijetkih konkretnih prijedloga nastavio se medijski linč, a jedna lokalna stranka pričekala je da prođe posljednji dan javnog savjetovanja pa sazvala tiskovnu konferenciju i rekla da joj se ne sviđa što piše u Zakonu i da će se boriti za zaštitu čakavštine. Nikome nije jasno zašto konkretne prijedloge nisu dan ranije iznijeli na javnom savjetovanju. U konačnici, pokazalo se da se unatoč medijskoj galami, u Facebook grupama srednjoškolskih profesora devedeset posto prosvjetnih djelatnika izjasnilo za donošenje Zakona, a deset posto protiv. Hrvatski socijaldemokrati, stranka Most, stranka Domovinski pokret i neki neovisni zastupnici u svojim javnim nastupima dali su naslutiti da će podržati donošenje Zakona, tako da bi on mogao biti usvojen dvotrećinskom većinom. Koliko sam saznao u Klubu SDP-a, neki su za donošenje ovoga Zakona, a neki protiv. Vidjet ćemo u konačnici kako će glasati.

Premijera nove komedije

Što će dalje biti s tim prijedlogom?

– Prijedlog bi tijekom nekoliko dana trebao ići na prvo čitanje u Sabor, a nakon što zastupnici iznesu primjedbe i prijedloge za poboljšanje, vjerujem da bi krajem studenoga moglo ići drugo čitanje i njegovo usvajanje. Ponavljam, riječ je o najmodernijem, najkraćem i najnježnijem jezičnom zakonu u Europi, koji predviđa osnivanje Vijeća za hrvatski jezik od petnaest stručnjaka (a ne od jedanaest kako su mnogi pogrešno pisali). Riječ je o zakonu koji se niti jednom riječju ne bavi srbizmima, zabranama, restrikcijama, o zakonu koji našem jeziku jamči nesmetan razvoj i nužnu skrb u ovim globalističkim vremenima, kada je i tom dominantnom engleskom jeziku nužna zaštita od zlouporaba. Inače, osobno sam ispisao pregršt tekstova u kojima moji junaci govore čakavštinom i kajkavštinom, a supruga mi je rođena Varaždinka. Njezina obitelj, naravno, koristi kajkavski kao nešto nježno i toplo što ih povezuje, pa su mi bile i više nego smiješne tvrdnje da će se Zakonom, koji na dva mjesta izrijekom jamči skrb o dijalektima, tim istim dijalektima učiniti neka šteta. A to što imamo i među ozbiljnim ljudima onih koji ne shvaćaju što je to javna i službena uporaba jezika, a što književna i privatna, nije krivnja autora Nacrta prijedloga Zakona o hrvatskom jeziku.

Kakvi su vam daljnji planovi vezani uz književnost i kazalište?

– Upravo ovih dana Teatar GAVRAN otpočinje u Maloj dvorani »Lisinski« izvoditi moje predstave pred zagrebačkom publikom. Riječ je o predstavama »Sladoled«, »Sve o muškarcima«, »Bit će sve u redu«, »Glasnogovornik« i »Na kavici u podne«, s kojom u studenome gostujemo u Oslu, u Norveškoj i u Pečuhu, u Mađarskoj. Za veljaču Teatar GAVRAN priprema premijeru moje nove komedije »Agencija za sreću«, potom me do svibnja očekuju premijere u Grazu, Tel Avivu, Pragu, Vinkovcima i u Dubrovniku. A naravno, u mjesecima koji su preda mnom, bit će i serija promocija moga novoga romana »Portret duše« po Hrvatskoj, Mađarskoj te Bosni i Hercegovini.

Četrnaesti GavranFest

Nedavno je u Pragu održan već četrnaesti GavranFest, festival posvećen isključivo izvođenju vaših dramskih tekstova. Kakvi su vaši dojmovi i čime tumačite konstantan i velik interes za izvođenjem vaših drama izvan hrvatskih pozornica, gdje ste također jako dobro zastupljeni?

– Dojmovi su sjajni. Selektor i producent František Karoch obavio je odličan posao. Ovaj 14. GavranFest donio je iznimno kvalitetne predstave iz Češke, Hrvatske i Njemačke, s vrhunskim glumcima i odličnim redateljima, a što je najvažnije, mogao sam osobno posvjedočiti toplom prijemu izbirljive češke publike. Česima je odlazak u kazalište sastavni dio života. Dovoljno je reći da Prag, koji je dvostruko veći od Zagreba, ima čak stotinu i četrdeset teatara, dok ih Zagreb ima tek desetak. Ovim festivalom usto se obilježila dvadeseta obljetnica od prvog GavranFesta, koji se održao 2003. godine u Kazalištu Jana Palarika u slovačkom povijesnom gradu Trnavi. Dosad je festival održan u čak pet zemalja, pored četiri izdanja u Slovačkoj i šest u Češkoj bila su i dva izdanja u Njemačkoj, u Augsburgu, te po jedno u Krakovu, u Poljskoj, i u Beogradu, u Srbiji. Postoje na svijetu živi pisci kojima su posvetili festival u njihovoj zemlji, ali ne postoji niti jedan živi kazališni dramatičar na svijetu kome su za života upriličili festival njegovih kazališnih komada u pet zemalja, od kojih niti jedna nije njegova domovina. Na tome sam iznimno zahvalan organizatorima iz tih pet zemalja. U Češkoj u ovom trenutku imam čak šest živih predstava, od kojih su tri u Pragu.