Riječka umjetnica, akademska slikarica Mirna Sišul već se 22 godine bavi srećom. Njezino slikarstvo, koje je započelo kao i kod većine umjetnika dječjom igrom, ostalo je zavazdan njena osobna igra koju rado dijeli s danas već širokom publikom.

Kako se od umjetnosti i za umjetnost treba moći živjeti, Mirna je svoje vesele boje i oblike preselila i na zidove, odjeću, rekvizite… Ukratko, sa svojim je šarenim motovima postala prepoznatljiv brend.

Njezine slike lete diljem svijeta, a njezini printevi uveseljavaju zidove, domove, majice, nakit, kišobrane… U svemu je prati njezin suprug Marin koji se brine o promociji, pa njih dvoje danas čine uspješan tim.

Surfajući internetom naišla sam na pregršt šarenog svijeta koji stvoren vašim kistovima, ali posebno me je nasmijao video na kojem predstavljate bubamara-nakit za sreću, plešete, pozirate, smijete se! Vi ste zapravo zaigrana umjetnica koja svijetom pronosi sreću?!

– Filmić »Bubamara nosi sreću« mali je promofilmić za moj nakit. Tu se ja malo ludiram, pokazujem nakit, plešem. Pored slikarstva, jako volim izrađivati nakit. Zadnja serija nakita zove se »Bubamara nosi sreću«, a nastala je šivanjem različitih šarenih materijala i art printeva mojih slika.

Uživam u nošenju nakita, u izradi, a kasnije i u kreiranju kratkih promofilmića o mojim kreacijama. Volim tu igru, tu boju, baš volim to što radim.

Dječji džumbus

Izjavili ste kako ste odmalena bili skloni crtanju, kakvi su vam bili crteži?

– Voljela sam crtati kao malena. To su bili dječji crteži puni detalja, boja, dječjih likova, ljuljačka, klackalica – džumbus! Nije to bilo ništa posebno dobro, ali uživala sam satima igrajući se bojicama i flomasterima.

U kojem ste životnom trenutku shvatili da je to definitivno vaš životni put?

– Nakon završene Škole primijenjenih umjetnosti i Akademije, polagano su mi se slagale kockice u glavi. Paralelno sa zadnjim godinama faksa počela sam sve više slikati.

Imala sam sreću da je i kritika prepoznala moj rad, na raznim natjecanjima sam počela dobivati nagrade što mi je davalo dodani motiv da sam na dobrom putu. Znala sam, to je bilo – to. Slikarstvom sam došla do mog kreativnog svijeta i još sam tu.

Vaša jasna percepcija života s umjetnosti »proširila« se i na vašeg supruga Marina, velika vam je podrška, ali i poslovni partner?

– Tako je. Marin je zajedno sa mnom dio kreativnog tima. Sada već unazad osam godina, Marin se uključio u ovu priču. Sjećam se, razgovarali smo kada me pitao: a što ti misliš sa svojom umjetnosti? Za koga ti to radiš? Za sebe ili bi htjela od toga i jednog dana živjeti?

Ja jesam u tom trenutku iza sebe već imala velik broj priznanja struke s raznih natjecanja u regiji, ali to je bilo to. Od toga se nije moglo živjeti. I od tada nadalje krenula je priča »Mirna Sišul originals & prints«.

Marin je uz mene osmislio i razvio art printeve, organizirao i pokrenuo web shop, počeo se baviti društvenim mrežama, promocijom, organizacijom, papirologijom, kasnije su došle i tapete. Dakle, svime onime što nije umjetnost, a bez čega umjetnost ne može biti vidljiva i prepoznata. I tako je krenulo naše zajedničko poslovno putovanje.

Pozitivna energija

Svojim ste prepoznatljivim motivima do sad oslikali kišobrane, kupaće kostime, tajice, majice, tapete, zidove, i naravno nebrojena slikarska platna? Zabavlja vas sve to?

– Možda je najbolji odgovor na ovo pitanje: odaberi posao koji voliš i nećeš morati raditi nijedan dan u životu. Živim umjetnost svaki dan, privatno i poslovno. To je moja ljubav, moja profesija i naravno – moj posao. Svaki dan stvaram, slikam ili barem promišljam. Gledam na svijet oko sebe pozitivno pa vjerujem da se i pozitivna energija vraća. Za mene je to definitivna zabava.

Osim slika i printeva, pozivaju vas i da oslikate interijer. Što ste najšašavije negdje napisali, oslikali?

– Projekti uređenja interijera ili rada na nekom interijeru predstavljaju poseban izazov. Naime, tu je potrebno zadovoljiti više kriterija odjednom pa samim time i izazov je veći. Tu trebam biti zadovoljna ja, ali još više klijent.

Prvi susret s interijerom i intervencijom slikarstvom u interijeru došao je u obliku preuređenja starog komada namještaja u nešto novo i unikatno. Puno je raznih elemenata koje sam radila, od kante za smeće, stolaca, stolova, do velikih ormara. Možda najšašavije jesu izreke, poput »Slušaj babu« izreka i pametovanja.

Kad već spominjemo interijer, pokrenuli ste nedavno i blog na kojem rado dijelite savjete za uređenje doma. Imate li pitanja, javljaju li vam se čitatelji, pratitelji?

– Blog smo pokrenuli nedavno, pod nazivom »Usvojite teoriju boja za potpuni sklad interijera«. Boje koje nas okružuju daju nam vizualne informacije koje primamo svjesno, ali i na podsvjesnoj razini.

One su dio našega života, naših emocija, i pomoću njih možemo organizirati prostor koji nas okružuje. Upravo zato dobro je znati kako pojedina boja djeluje na nas u nekom interijeru. Možda se čini jednostavnim, ali već uvođenje nešto drukčijeg tona ili nijanse može potaknuti potpuno drukčiju atmosferu u našem domu ili uredu.

I to je ujedno razlog zašto smo se odlučili svaki tjedan napisati članak o uređenju interijera, raznoraznim malim intervencijama zahvaljujući kojima svaki dom ili ured mogu postati mjesto odakle ne želiš izaći, i u kojima rado boravi cijela obitelj, prijatelji, klijenti i poslovni suradnici.

Vrlo ste aktivni i na društvenim mrežama, sjajna vam je ideja s ubačenim slikarijama u konkretan prostor?

– Promocija je ključna ako želite svoj rad prezentirati široj publici. Bez promocije sve što radite, radili biste samo za sebe. Dakle, da bi rad postao vidljiv, promocija je čitav niz aktivnosti koje je potrebno posložiti i provoditi gotovo svaki dan!

Društvene mreže odličan su medij koji nam omogućuje da svoj rad prezentiramo široj javnosti. A da bi konkretna ideja postala vidljiva, potrebno je smjestiti sliku ili art print ili pak tapetu u neki prostor, napraviti 3D vizualizaciju.

Po mom mišljenju to je najprikladniji način kako približiti potencijalnom klijentu konačan izgled u interijeru. Također, zainteresiranim klijentima nudimo i uslugu 3D vizualizacije u njihovom prostoru. Mnogi se dvoume što će im bolje »leći« u prostor, hoće li to biti to. U tom slučaju takve vizualizacije puno pomognu.

Ništa bez glazbe

Vaša su platna uglavnom većih formata, oslikana akrilnom tehnikom u kombinaciji s pastelom, ugljenom, sprejem… Često ih spajate u diptihe i poliptihe. Sreća kod vas igra baš u velikim razmjerima?

– Sreća, radost… Kod mene također igra glazba koja je nepresušna inspiracija. Glazba ima velik utjecaj na mene. Stvarati bez glazbe za mene nije moguće. Uživam dok stvaram, pretačem glazbu na platno, s kista na podlogu…

Kao da boje izviru u nekom ritmu. Želim promišljati o lijepim stvarima koje život nosi, o pozitivnim učincima života. Vjerujem da otuda i pozitivnost na slikama. Drukčije ne bi išlo!

Kad već govorimo o sreći, koja vas tako zanosi, gdje je nalazite u svom intimnom svijetu?

– Tako je, sreća, odnosno pozitiva kao trenutačna i vječna inspiracija… A sada više nego ikad. Trudim se pronaći je u svemu što nas okružuje, ljepoti dana, ljubavi, pogledu na cvijeće, na nebo, sunce…

No, uvijek se vraćam na jednu znakovitu rečenicu koja najbolje opisuje moju nit vodilju, a napisao ju je Milan Marin, povjesničar umjetnosti, za predgovor izdanju moga »Slikopisa«: »Ljepota je i u zrncu prašine, u kapljici vode, u odbačenom papiriću, u hrpi smeća i u svemu gdje pogled dopire… a ovo je jedini svijet koji imamo i velika je sreća gostovati u njemu…«

Je li vam bilo važno istodobno graditi se kao žena, majka i umjetnica? Čini mi se da je to kod vas nekako zajedno stasalo?

– Život je prepun detalja, trenutaka koji su me izgradili kao osobu, kao slikaricu, kao majku. Sve ide nekako paralelno, brzo, hahaha, sve brže. Vjerujem da taj naš obiteljski sklad i balans stvara dobre temelje i za moj slikarski rad.

Sigurna sam, da nisam ispunjena u jednom segmentu, ne bih funkcionirala niti u drugom.

Imaju li vaša djeca sklonosti za slikanjem, ugledaju li se, ili bolje, zaigraju li se s vama?

– Dok su djeca bila manja, često smo stvarali, igrali se, učili kroz igru, kuhali smjese za modeliranje, slikali, lijepili. Dugo godina nisam imala radni prostor i u stanu je bio kaos. Svi smo preskakali preko slika, ručali na malom stolu, jednostavno nije bilo izbora.

Hahaha, stvarno je bilo neuredno. Danas Vid, kojemu je 15 godina, pohađa Sušačku gimanziju, a 13-godišnja Mia ide u osmi razred. Mislim da će Mia kreativnim putem dalje, upravo razmišlja o užem izboru srednje škole, baš je u toj fazi.

Djeci smo tu za pomoć, ali moraju sami odabrati svoj put. Najbitnije je da budu zadovoljni, što god da u budućnosti budu radili. To ih učimo, to su najbolji savjeti – pronaći sebe i biti zadovoljan.

Prekratak dan

Pričali smo o tome kako uređujete interijere, a kakav je vaš dom, prostor u kojem se osjećate »svoj na svome«?

– Moj dom je pun detalja, boja. Volim naš stan u potkrovlju, tu se stvarno osjećam dobro. Nakon nekih putovanja, kada se vratim doma, uvijek se veselim svojoj »kućici«… Ja sam kao Ježurka Ježić, kako je napisao Branko Ćopić: »Kućico draga, slobodo moja! Palačo divna drvenog svoda…«

Jeste li ikada tužni? Kako biste naslikali tugu?

– Jesam, ponekad sam tužna, rijetko, ali jesam. To je sasvim normalno. Tada ne slikam. Za slikanje sve mora biti skladno, sve u mom kreativnom redu, odnosno neredu. Osjećam da se ne mogu baviti tugom, pa je zato i ne slikam.

Teško mi padaju teške teme, teški filmovi. Ne želim to. Želim gledati u boje, veselje, i to prenositi. Radim isključivo ono u čemu uživam. To je moj moto već godinama. Toga se držim i dobro mi ide.

Čim osjetim nelagodu i neke čudne vibre, to ne radim. Imam taj privilegij… Svemir mi se smiješi.

Profesionalno se bavite slikarstvom više od dvadeset godina, imali ste brojne izložbe, vaša je produkcija iznimna, ostanete li ponekad na »suhom«, bez inspiracije?

– Da, eto već 22 godine. Kao studentica i tek na početku profesionalnog rada pribojavala sam se što ću ja ako mi jednog dana ponestane inspiracije? Zaista sam se bavila tom mišlju koja me opterećivala u to doba.

No, s vremenom sam uvidjela da je stvarnost upravo suprotna. Što sam više radila, to je inspiracija bivala sve veća. I tako je ostalo do danas. Ne stižem napraviti sve što je u mojoj glavi, dan mi ispada prekratak.

Vaše slike putuju po svijetu, pročitala sam, isporučujete ih čak i u daleki Čile?

– Svakako je Hrvatska moje najbolje tržište, no osim Hrvatske gdje je najveća koncentracija, slike, art printevi ili tapete otišle su u Sloveniju, Austriju, Njemačku, Belgiju, Luksemburg, Srbiju, BiH, Makedoniju, Italiju, Ameriku, Australiju, Kinu, pa i u Čile, istina…

Spojiti nespojivo

Umjetnički izraz pratite i osobnim stilom, pretpostavljam da vam je sve to jednako važno, sve ste to vi. Planirate li se ozbiljnije pozabaviti i modnim kreacijama?

– Ne pratim modu po godišnjim dobima, bojama i trendovima. Ta mašinerija me umara. Ne volim šablone i nešto što se mora. Šijem odjeću i to me veseli. Kupujem samo neke bazne dijelove koje dobro iskombiniram s »modom u mojoj glavi«.

Volim kad se poigram odjećom i spojim nespojivo. Kao i u slikarstvu, sve je u skladu i stilu.

Usput, jeste li ikada imali neke uzore u svom radu?

– Da, imam uzore u životu. To su svi ljudi koji razvijaju neku svoju ideju, kreativnu ili bilo koju drugu, poticajni ljudi, uporni u svom nastojanju i radu.

Na kraju moram pitati, pripremate li skoro još neko srećom oslikano iznenađenje?

– Unazad tri godine krenuli smo u tu igru slikarstva i mode, u, možemo reći, primijenjenu umjetnost. Kišobrani su bili prvi korak u nove dimenzije kao uporabne predmete. Kod kišobrana inspiracija je svakako bila učestala riječka kiša koju živimo dobar dio godine.

Poslije s linijom tri motiva tajica, ljetnih torbi i kupaćih kostima, pa tunike i haljine. Prošlu zimu uveli smo hudice, pa ljetos t-shirt majice i tunike na temu »Morske priče«, novu liniju torbi i ruksaka.

Trudimo se napraviti male serije modnih komada i detalja. Upravo pripremamo iznenađenje za idući period, no o tome još ne bih iznosila detalje.