Poznata glumica Mira Furlan ponovo se vratila u Rijeku, u HNK Ivana pl. Zajca gdje je u predstavi »Vježbanje života – drugi put« ona – Mira Furlan.

Pojavljuje se u sedmom činu, a vrijeme i mjesto radnje su: danas, Los Angeles i Rijeka. Veza između Mire Furlan, Rijeke i riječkog kazališta postoji već od ranije – ulogom Kasandre u istoimenoj predstavi prema tekstu Christe Wolf 2016. godine upravo u »Zajcu« vratila se na pozornicu jednog nacionalnog kazališta nakon 1991. godine, a zatim je u HNK-u Ivana pl. Zajca tumačila i Charlotte u »Jesenjoj sonati« Ingmara Bergmana.

Režiju »Vježbanja života – drugi put«, u povremenom dijalogu s predstavom »Vježbanje života« Nedjeljka Fabrija, Darka Gašparovića i Georgija Para, sada je režirao Marin Blažević, što je i povod za razgovor s Mirom Furlan.

Uoči premijere »Vježbanja života – drugi put« podsjetili ste da ste u vrijeme postavljanja prvog »Vježbanja života« s Nevom Rošić igrali u »Dundu Maroju«, a onda ste izgubili i svoj grad i svoje kazalište (navedeno prema materijalu za novinare HNK-a Ivana pl. Zajca). Danas, kažete, osjećate da ste dobili drugi grad i drugo kazalište. Kako ste doživjeli rad na predstavi »Vježbanje života – drugi put«?

– Izgleda da ste malo pomiješali datume, godine, vremenske periode… S Nevom sam imala čast igrati u »Dundu Maroju« davno prije prvog »Vježbanja života«. Bilo je to izuzetno iskustvo i izvrsna predstava. Što se tiče »gubljenja grada«, možda bi se stvar mogla obrnuti: nisam samo ja »izgubila grad«, nego je i »grad izgubio mene«. Ali to je neka druga priča. Ovaj grad, Rijeka, mi se uvukao pod kožu i nadam se da će se suradnja nastaviti.
Što se tiče rada na predstavi, moj glavni doprinos je bio pisanje teksta koji smo snimili i videa koji je tako nježno, pažljivo i talentirano napravio Marin Lukanović. Moj »živi« dio je proizašao iz stvarne situacije koja nas je sve zadesila. Imala sam jaku potrebu da na tu situaciju reagiram kao osoba koja, svojim životom, povezuje dva tako različita svijeta. Imala sam (i imam) osjećaj odgovornosti, ljudske odgovornosti, da reagiram na događaje koji su veći od naših pojedinačnih života i od svake, pa i ove predstave.

Život u prirodi

Nakon stanke zbog koronavirusa, u Rijeku ste doputovali iz Amerike. Kako je izgledalo vaše vrijeme tijekom pandemije? Kako ste doživjeli cijelu tu situaciju oko korone?

– Osjećam se kriva – pred »višim silama« – kad to kažem, ali meni je samoizolacija upravo zastrašujuće lako pala. To, naravno, ne bi bilo tako da živim usred njujorške gradske vreve i da sam tri mjeseca morala biti zatvorena u svom malom stanu s pogledom na zid. Ali, na sreću, to nije tako. Živim u prirodi, (iako usred metropole, što je izuzetnost grada Los Angelesa) i svo vrijeme izolacije nisam prestala hodati po šumskim stazama niti raditi jogu u svom vrtu. Bilo mi je jako poučno ovo iskustvo od tri mjeseca »sjedenja« u kući. Ustanovila sam da sam u prethodnom, »normalnom« životu neopisivu količinu vremena gubila na »zujanje« po gradu, pijenje kave s poznanicima, odlaske u besmislene dućane, u kupovinu nepotrebnih stvari. Sve sam to odlučila ozbiljno reducirati kad se život vrati u normalu.

Kako je izgledao vaš put iz SAD-a u Rijeku?

– O svom iskustvu sam napisala tekst u vidu kolumne koju čitaoci mogu pročitati na siteu nova.rs pod naslovom »Putovanje za vrijeme pandemije«.

Vaš monolog u »Vježbanju života – drugi put« otvorio je i neka aktualna pitanja, poput brutalnog ubojstva Afroamerikanca Georgea Floyda. Već dugo vremena živite u Americi pa imate bolji uvid u situaciju. Kako gledate na porast rasizma i nasilja prema Afroamerikancima? Usporedno se odvijaju i antirasistički prosvjedi, rušenje spomenika robovlasnicima i kolonizatorima. Kakvo je vaše mišljenje o svemu tome?

– Mislim da je prilično jasno iz svega što u predstavi činim i govorim koji je moj stav prema svemu tome. Nekoliko zadnjih mjeseci pišem kolumne koje, da ponovim, možete čitati na nova.sr, pa će moji stavovi o rasizmu i nasilju postati jasni i onima kojima do sada to nisu bili.

U predstavi izgovarate nešto zanimljivo, da u našem DNK-u zapravo svi imamo upisane i “crnačke” gene…

– Oprostite, ali sama riječ »crnački« meni zvuči prilično rasistički, ne mogu si pomoći. Svakom nacionalistu s ovih i drugih prostora preporučujem da napravi DNK test pa da mu (joj) bude jasno da smo svi izmiješani i da svi, na kraju, vučemo porijeklo od homo sapiensa koji se pojavio upravo u Africi.

(Mi na Mediteranu nosimo također i neandertalske gene. Tu je »manjinu« zbrisala s planeta jača i, izgleda, agresivnija, homosapienska »većina«, kao što je to običaj tokom naše ljudske nasilne povijesti.)

Naša boja kože je rezultat prilagodbe na klimatske uvjete na koje su naši predci nailazili u svojim migracijama. To je sve. Apsolutno je nevjerojatno da je upravo takva trivijalna stvar kao što je boja kože upotrebljavana stoljećima za ugnjetavanje, porobljavanje i eliminiranje čitavih grupa populacije.

To je apsolutno porazna činjenica za ljudski rod. Da citiram svog omiljenog američkog pisca i »javnog intelektualca« Ta Nehisi Coatesa, sam pojam »rase« (a, ja ću još dodati, i »etniciteta«) je proizvod rasizma. (»Etnicitet« mogu prihvatiti samo i jedino kao kulturološku kategoriju, sve drugo je naprosto izmišljotina koja nema nikakvu znanstvenu bazu.)

Ljudi neprestano imaju potrebu razdvajati i grupirati. Što je samo podloga za ugnjetavanje drugih, onih koji ostaju »izvan«, onih koji nisu »mi«. A koji smo to »mi«? Koliko usko ili široko doživljavamo taj pojam?

Freud je govorio o »strahu od minimalne razlike«, tako da i onaj susjed s druge strane ulice vrlo lako, u datim okolnostima, može postati »drugi« i, kao takav, imati ozbiljne posljedice po svoj život.

Sve smo to doživjeli ovdje pred tridesetak godina. I još uvijek doživljavamo. O tome sam dosta naučila i na vlastitoj koži, zahvaljujući svojim plemenitim učiteljima, hrvatskim nacionalistima (oni drugi nacionalisti se nisu miješali u moj »slučaj«, što je također, na neki način, bio dio njihovog nacionalizma).

Iskustvo je bilo dragocjeno i, kao što mi je savjetovala jedna glumica kad se razgovaralo o tome kako se postaviti prema poslovima na kojima je čovjek imao loše iskustvo, mogu samo reći: Hvala, mnogo sam naučila.

Predstava »Vježbanje života – drugi put« u prvi plan stavlja ženske likove te je ženskom dijelu glumačkog ansambla redatelj Marin Blažević dao najveći prostor. Jeste li kao glumica tijekom svoje karijere možda osjećali da su ženski likovi zanemareni, marginalizirani, svedeni na neke stereotipe? Jesu li i glumice u vašem poslu potisnute u odnosu na muške kolege?

– Gdje vi živite? Kakvo je to uopće pitanje? »Možda«??? Na ovim, ali ne samo na ovim prostorima, seksizam u svim svojim oblicima bio je zrak koji dišemo, voda koju pijemo, hrana koju jedemo.

Sve, ali baš sve pore života bile su (i još uvijek jesu) duboko isprepletene seksizmom. I sam moj predratni »slučaj« je dio toga. Devedesetih godina su upravo žene bile (i ostaju) najzahvalnije mete novoprobuđenih patriota.

Možda zato jer iza njih nitko, ali baš nitko nije stajao, niti stoji. Nikakve partije, nikakvo zaleđe.

Žene su bile najlakše mete. I uvijek se, u tim napadima, upotrebljavalo isto oružje: proglasiti ženu »lakom« (tu ne mogu ne spomenuti nezaboravni naslov Globusovog trodijelnog feljtona iz devedesetih »Teški život lake žene«), ludom, nemogućom. Uostalom, upravo o tome govori moj tekst u ovoj predstavi.

Predstava »Vježbanje života – drugi put« jedan je od središnjih projekata Rijeke-Europske prijestolnice kulture. Kako vi doživljavate Rijeku kao EPK?

– Ne znam, nisam zapravo vidjela ništa što bi bilo drastično drugačije od onog uobičajenog. Što je velika šteta. Ali tu je pandemija odigrala ogromnu ulogu. Mogu samo reći da mi je strahovito žao zbog toga.

Rijeka je zaslužila svoje posebno mjesto na europskoj kulturnoj sceni.

Sad već dulje vrijeme boravite u Rijeci. Što je ono što vam se najviše sviđa u gradu, a ima li i nešto što vas možda smeta?

– Najviše mi se sviđa restoran »Na kantunu« i slastičarnica »Kao kakao« čiji je kolačić (caramel sa cvijetom soli) čak ušao u ovu predstavu. Šalim se. (Ili se ne šalim?)

Moje poznavanje Rijeke je vrlo limitirano. Svodi se na rad na tri predstave, uključujući i ovu. Ti su radni procesi bili vrlo različiti, imali su svaki svoje posebne kvalitete i mane.

Na neke dubinske analize ovoga grada nemam ni pravo, niti sam za njih ekipirana iskustvom. Ja sam ovdje ipak samo gost, neka vrsta padobranca.

Ali ponekad upravo gosti i padobranci mogu starosjediocima dati neku drugu perspektivu, neki drugi ugao gledanja, a možda i naprosto malo svježeg zraka. I to može biti dobro za obje strane. Tome se nadam i to bih željela.

Bavite li se dalje i pisanjem?

– Da. Čemu je dokaz i ova predstava.

Kakvi su vam planovi nakon »Vježbanja života – drugi put«? Hoće li se suradnja s riječkim kazalištem nastaviti?

– Razne su ideje u opticaju. Nadamo se da će se svijet stabilizirati, da će nas pandemije, barem na neko vrijeme, ostaviti na miru i da će biti moguće još nešto ovdje raditi. Znam da ta želja postoji, i kod intendanta ovog kazališta, Marina Blaževića, a i kod ove glumice/čovjeka, Mire Furlan.