Dvadeset osam godina nakon što je objavio zbirku priča »Sarajevski Marlboro« – nedvojbeno najdojmljiviji literarni odraz užasnih dana opsade Sarajeva, stvoren baš u danima sarajevskog pakla devedesetih – Miljenko Jergović ove je godine čitateljima ponudio novi izniman trenutak, zbirku priča nazvanu »Trojica za Kartal« podnaslovljenu »Sarajevski Marlobro remastered«.

Posudivši podnaslov iz svijeta rock i pop glazbe, gdje razvoj tehnologije dovodi do remasteriranja (uljepšavanja, pročišćavanja i obogaćivanja zvuka) starih albuma ili pjesama, Jergović je itekako »sakrio« činjenicu da nova knjiga nije tek tehnološki bolja obrada nekadašnjih tekstova. Jer iako je tema ista i vezana je uz sarajevske užase prvog dijela devedesetih godina prošlog stoljeća, priče su potpuno nove, nova je zbirka brojem stranica više no dvostruko bogatija, mada je brojem ista – 29 je priča i u prvoj i u drugoj zbirci.

Ista je i kompozicija, a to znači da je i ovu zbirku Jergović podijelio tako da i »Marlboro« i »Kartal« počinju cjelinom »Nezaobilazni detalj u biografiji«, nastavljeni su središnjim dijelom »Rekonstrukcija događaja«, koji nosi 27 priča, a završavaju cjelinom »Who will be the Witness«, u kojoj je samo jedna priča, a naslov cjeline istoimeni je stih iz pjesme »The Witness Song« Nicka Cavea, mračnog princa rock melankolije, čime se, kao i pojmom »remastered«, Jergović još jednom približava svijetu rocka, koji, znano je, cijeni i voli. No obje su njegove knjige – bez obzira na dobrodošle rock utjecaje – prije svega u riječi obučene sevdalinke, odnosno u literarni oblik sjajno pretočen duh sevdaha, koji je po svojoj snazi i dubini boli ravan u svijetu više znanim sazviježđima glazbene boli kao što su fado ili blues.

Treba govoriti

Svjedoči tome čitatelj ne samo kroz mračne i teške priče koje drugačije i ne mogu biti s obzirom na to iz kakvih dana mraka i bola izviru, nego i već znani nam Jergovićev sevdah stil pripovijedanja, način u kojem ima puno Andrića, još i više Jergovića, a ponajviše Bosne i njene stoljećima stvaranog polaganog »divana«, »lahkog« i »natenane« pripovijedanja koje uvijek pretpostavlja slušatelja, dakle nekog kome ćeš riječima »izdivaniti« svoju ili nečiju tuđu ranu i bol na duši. Pa ako nikog i nema, govorit ćeš samome sebi, jer to ti treba i jer je to dobro. Nekako je lakše. I tako teku riječi tiho, ali nezaustavljivo, poput vode iz šedrvana. Pritom i nije važno tko priča, muško ili žensko, svjedok događaja ili netko tko je priču o tom i tom nesretniku tek negdje nekad čuo. Redaju se tako na tih 280 stranica ove zbirke likovi autorove obitelji, susjedi ili tek oni za koje je čuo kad je rat promijenio živote svih njih. Stara učiteljica koja ne može pojmiti zlo i mržnju koje je stiglo, vozač tramvaja, kleptomanka, časna sestra, fratar, djevojka koja je izgubila nogu, pravnik koji postaje vojnik i ubojica, egzibicionist iz Sarajevskog parka… i koga god da Jergović odabere, bio to najobičniji pojedinac ili ubojica i silovatelj, nesretni mesar ili pred sirotištem ostavljeni dječačić, Jergović ga oživljava u svijesti čitatelja i gradi dojmljivu životnu priču koju je doba rata učinilo još neobičnijom, snažnijom i moćnijom, poput, primjerice starog bračnog para iz priče »Lastavica«, koji se cijeli život teško svađao, a kad je stigao rat postali su nerazdvojni i jedne ružne riječi nisu razmijenili.

Utjeha u obitelji

Najveći dio iznesenih nam priča govori ili završava smrću nekog od likova, odnosno kraj gotovo svake priče svojevrsni je veliki gubitak za koji je kriv rat, koji je i stvorio ovaj filigranski kolaž tužnih i nesretnih sudbina, odnosno životnih priča koje bi – da nije bilo rata – bile potpuno drugačije, kako nam na iznimno dojmljiv način govori izvrsna »Komšija Pašić«, ili ništa slabije »Mesar«, »Učiteljica«, Slijepac«… Laganu poveznicu sa svojom 28 godina starom zbirkom koja je prethodila ovoj knjizi priča, autor stvara spominjući neke likove iz prethodne knjige (Dubrovčanin Ivo) ili pak direktno u priči »Džoint«, spominjući inspiraciju za jednu od priča iz »Sarajevskog Marlbora«. No ono što obje knjige nude na umjetnički izniman način svakako je uvjerljiv prikaz tragike rata i nacionalističkog te vjerskog bezumlja, kao i majstorski iskazano ozračje napetosti, straha i patnje, koje je nekoliko godina vladalo gradom. Rat je, kako svjedoči i sam Jergović u pogovoru ovoj zbirci, uništio i promijenio sve. Ili, kako u priči »Filatelist« rezonira Salko tvdeći da onaj pravi rat »kod nas traje po četiri godine, popolovi sve ljudske živote i zaokrene svaku sudbinu. Pa jedni završe među narodnim neprijateljima, drugi završe u amerikama, treći u masovnim grobnicama, malobrojni se obogate, više ih se pretvori u narodne junake, a najmanje biva onih koji sačuvaju dušu i ostanu isti.«

O tom ludilu i besmislu u kojem je teško sačuvati dušu i ostati isti na svoj način svjedoči i naziv zbirke uzet iz priče »Dossier Dragoman«, naslov koji ne znači baš ništa i koji nikako ne mogu protumačiti istražitelji smrti glavnog lika. Ne zato što su nesposobni, već stoga što to jednostavno i nije moguće. Baš onako kako je nemoguće razumjeti ni sam rat i zlo koje se, dojam je, prečesto valja ne samo ovim našim »tamnim vilajetima«, već cijelim svijetom. Bar na trenutak Jergović utjehu i spas od svih tih mučnih događanja nalazi u vlastitoj obitelji i njenoj prošlosti pa tako uvodna i završna priča zbirke – »Kino« i »Vaze« – svjedoče o tom sidrištu koje ipak donosi neki mir, o sjećanjima koja, čak i kad nisu vezana uz lijepe stvari, svemu daju smisao. Isto to čini i ova divna knjiga, knjiga koja je spomenik jednom gradu kojeg – takvog kakav je bio – više nema. Odnosno, kako u priči »Džoint« glavni lik, a to je sam autor, kaže: »Pamtim anegdote, koje će se zatim prepričavati tokom ratnih i poslijeratnih godina. Po njima ćemo, tim malim pričama, biti sigurni da smo nešto doživjeli. Nosit ćemo ih kao odlikovanja na bluzi, odmah iznad srca, sitne ambleme većih medalja, sve dok rat u nama ne ostari.«

Autorove usporedbe

Uspoređujući u pogovoru svoju čuvenu prvu zbirku s ovom novom, Jergović piše: “Te sam priče pisao kad sam imao dvadeset i šest, dvadeset i sedam godina. Danas mi je pedeset i pet, pedeset i šest. Osim što je odavno mrtva svaka stanica u mojem tijelu koja je pamtila rat, od grada u kojem sam rođen i u kojem sam doživio rat i opsadu vjerojatno sam udaljeniji nego što sam ikada bio. Između mene i tog vremena stoji jedan odrastao i već zreo čovjek, kojemu je godina upravo onoliko koliko mi je bilo usred rata. Taj čovjek sam ja, kao što sam i onaj čovjek bio ja”, piše Jergović.