Povjesničar umjetnosti i konzervator prof. Miljenko Domijan za svoju je novu knjigu »Armenia sacra. Hodočašće sakralnoj arhitekturi« nagrađen godišnjom nagradom Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske, i to za promicanje interdisciplinarnosti i vizualne kulture. Knjigu je prošle godine objavila ArTresor naklada, no svojevrsna joj je prethodnica bila izložba »Od oka k srcu. Biljezi sjećanja« u Klovićevim dvorima 2020. godine, na kojoj je Domijan predstavio svoj jedinstven fotografski opus izloživši i svoje fotografije iz Armenije. Desetak godina prije te izložbe Domijan je studijskim putovanjem u Armeniju ostvario svoj san iz mladih godina: doživjeti armensku sakralnu arhitekturu. Tu je baštinu maestralno predstavio u knjizi »Armenia sacra«, i ona je tema ovog razgovora. Izložba je imala izvanredne odjeke, a knjiga – stopivši sliku i riječ o armenskoj sakralnoj arhitekturi – sasvim izvjesno ima još i više. Dobro je napisao Abdulah Sreferović u Zadarskom listu: »Djelo »Armenia sacra« Miljenka Domijana teško se ispušta iz ruku. U njoj se spaja intelektualno i emocionalno znanje, svjetovi znanosti i duha«.

Potrebno je iz recenzije dr. sc. Katarine Horvat-Levaj izdvojiti: »Miljenko Domijan pristupio je armenskoj sakralnoj arhitekturi s više stručnih i znanstvenih aspekata. Tragična povijest Armenije, nekada moćne države, a danas nakon teško izborene samostalnosti svedene na ostatke ostataka, obrađena je preciznošću vrsnog historiografa. Jednako tako znalački interpretirana su arhitektonska obilježja s posebnim osvrtom na tipologiju i konstrukcije crkava, ali i s monografskom obradom najvažnijih sakralnih kompleksa – »Dvadeset postaja na svetom putu«. No osim svestranog povjesničara umjetnosti, za kojeg različita stilska razdoblja nisu bila ograničenje već inspiracija, iz redaka ove knjige progovara i dugogodišnji glavni konzervator Republike Hrvatske. Stoga je stilska interpretacija praćena osvrtima na obnoviteljske zahvate. Posebno bogatstvo ove knjige čine vrhunske fotografije autora, prava umjetnička djela. Stručnost, predanost i angažiranost, koje zrače iz svake stranice ove knjige odraz su Domijanove fascinacije armenskom sakralnom arhitekturom od samih početaka istraživačkog rada, koju je obišao tek prije desetak godina. Stoga i uvod, a mogli bismo reći, u prenesenom značenju, i cijela knjiga nosi naslov »Ostvareni san«.

Ostvareni san

Sam Domijan u predgovoru knjige zapisuje: »Armenske crkve i armenska sakralna arhitektura više je od arhitekture. Ona je neizbrisiv biljeg u bespućima od Ararata (koji je istaknut u državnom grbu, a da sarkazam bude veći, danas se nalazi u Turskoj, u pramčioku Erevana) do obronaka Kavkaza, ona je milenijsko okamenjeno kršćanstvo ili kako reče Rafael Aramian: »Ključ koji objašnjava našu dušu nalazi se u našoj arhitekturi.«

Kako je sakralna armenska arhitektura postala vaš san i kako je taj san postao java?

– U ožujku 1973. godine sam zahvaljujući dobroti svoje tadašnje šefice, direktorice Zavoda za zaštitu spomenika kulture u Zadru, pokojne Ksenije Radulić, poslan u Ravennu na tečaj o ranokršćanskoj i bizantskoj umjetnosti koji se redovito godinama tamo održavao, a mislim da se održava još uvijek. Na tom tečaju je arhitekt Adriano Alpago Novelo iz Centra za izučavanje armenske arhitekture u Milanu, a posebno one sakralne arhitekture, održao dojmljivo predavanje o toj temi. Predavanje je bilo popraćeno diapozitivima s prevladavajućim toplim tonom, i bilo je sjajno. Prikazi oblikovne osebujnosti građevina u još osebujnijem krajoliku, bili su zadivljujući. Sve me je to kao mladog čovjeka fasciniralo i od tada sam imao u glavi kako Armeniju, njezine crkve i samostane, želim posjetiti i doživjeti. Maštao sam na javi. Taj moj san ostvario se gotovo četiri desetljeća kasnije, ali ja sam tijekom cijelog tog vremena čitao relevantnu literaturu o Armeniji i njezinoj arhitekturi, kulturnoj baštini i povijesti, uglavnom talijansko-njemačku – jer je takva relacija europske znanosti prema Armeniji, pogotovo u segmentu sakralne arhitekture. Vrhunac je bila monografija »Gli Armeni« koju je 1986. izdao Jaca Book.

Piero Pruneti, urednik uglednog firentinskog časopisa Archeologia Viva, ostvario je moj armenski san. Prijatelji smo, jer odavno sam suradnik toga časopisa, a Pruneti je dolazio u Hrvatsku i pisao angažirane reportaže o razaranju hrvatskih spomenika. U ponudi stručnih izleta toga časopisa 2010. bilo je i putovanje u Armeniju. No na moju molbu da sudjelujem Pruneti je reagirao tako da sam dobio taj izlet kao nagradu za našu dugogodišnju suradnju.

Posebno kršćanstvo

Stvarni susret s Armenijom silno vas je dojmio, a nekako i obvezao da o sakralnoj arhitekturi Armenije svjedočite ovom knjigom moćnoga naslova.

– Fascinirala me je i dalje me fascinira armenska sakralna arhitektura. Zato knjiga u naslovu nosi i »Hodočašće sakralnoj arhitekturi«. Za sam naslov »Armenia sacra« zahvaljujem razgovorima i suradnji s našim enciklopedistom Markom Grčićem, koji je tekst monografije pročitao i redigirao.

Ti dani po Armeniji bili su za mene nekakvo čudo. Pišući ovu knjigu, vratio sam sva ta svoja sjećanja i zato sam uvod naslovio onim što se dogodilo: »Ostvareni san.« Pomalo kao u uzrečici: »Što se babi htilo, to joj se i snilo.« U Armeniji se dogodilo još nešto: kako sam godinama u glavi imao velike, sjajne Alpagove diapozitive iz 1973. godine, a naravno i literaturu koju sam kasnije uvelike koristio, ja sam se tamo natjecao sam sa sobom gledajući oko sebe čudesne armenske krajolike i armensku arhitekturu, koja je apsolutno posebna. Radost prepoznavanja naučenih činjenica u stvarnom prostoru bila je nenadmašna. Gledao sam oživotvorene Alpagove ravenske diapozitive nakon 37 godina. »Neka su se mjesta doimala kao da izlaze iz fotografija«, napisao je Walter Benjamin u svojoj »Maloj povijesti fotografije«, pa onda nije preostalo drugo nego fotografirati. I to kako! Gotovo bjesomučno! Tako sam sažeo u uvodu knjige.

Armenska sakralna arhitektura niti je katolička niti je pravoslavna, niti je rimska niti je bizantska. U svojoj posebnosti je beskrajno likovno atraktivna, a uglavnom su to samostanski kompleksi i crkve u pejzažima koji su predivni. Ima naravno i urbane sakralne arhitekture, ali ona se gotovo izgubi u prostorima grada, kako se to i inače događa. Ali u pejsažu jednostavno ne znaš tko koga više naglašava, tko koga više štiti i čuva, i tko koga više dostojanstveno prezentira – pejzaž arhitekturu ili arhitektura pejzaž. Osim toga, u Armeniji su krajobrazni simboli nevjerojatno naglašeni znak upućivanja na njihovo posebno kršćanstvo.

Brda Ararata

Prije svega mislite na planinu Ararat?

– Da, npr. na Ararat, svetu planinu, visoku 5.165 metara. Iz Biblije znamo da se na tu planinu nasukala Noina arka poslije potopa, kako piše u Genezi: »U sedmom mjesecu, sedamnaestog dana korablja se zaustavi na brdima Ararata.« Danas je Ararat u Turskoj, ali tako dominantno prisutan u oku i duši svakog Armenca. Ta planina je okamenjeni simbol armenskog kršćanstva, sveti znak, magična arhitektura s kojom se identificira cijeli armenski narod. Znak je, koji je obilježilo i teritorij i narod. Kako sam napisao u knjizi – ne nalazimo zalud simbolične čunjeve i piramide nad kupolama bezbrojnih armenskih crkava kao naglašenu oblikovnu jeku. Najdojmljiviji znak kontinuiteta armenske kulture je kamen, dakle Ararat kao najveći od svih kamenova, uzdignut i postavljen na visoravan.

Kršćanstvo Armenaca ne počinje kada ono postaje službena armenska državna religija – prema legendi 301. ili kako govore posljednja znanstvena istraživanja 314. godine – nego je ono dvomilenijsko, od apostolskih vremena. Njihovo kršćanstvo počinje već u 1. stoljeću kada su u Armeniji propovijedali apostoli sv. Bartolomej i sv. Juda Tadej, a od početka 4. stoljeća armenski narod je prvi usvojio kršćanstvo kao državnu religiju, u tada poznatom svijetu. Zato se armenska crkva i danas zove Apostolska armenska crkva.

Grad Ečmiadzin je »Sveta stolica« Apostolske armenske crkve, koju je, kako tradicija navodi, osnovao početkom 4. stoljeća Grgur Prosvjetitelj, a ona nije ni katolička (iako se njezin vrhovni poglavar naziva katolikos), ni pravoslavna. Njezin se monofizitizam (kojim prepoznaju ne dvojnu, nego samo božansku narav Kristovu) danas naziva pretkalcedonskim vjerovanjem, jer zbog sveopćega rata s Perzijancima nisu pribivali na Kalcedonskom koncilu 451. godine.

Arhitektonska baština srednjega vijeka

Pišete da je u Armeniji sačuvano više od 33 tisuće spomenika, i još tisuće na područjima kojima se prostirala u povijesti. K tome, izdvajate važnost izuma armenskog pisma i prijevoda Biblije već 414. godine na staroarmenski jezik.

– U prvim stoljećima, nazovimo ih ranokršćanskima, Armenci ne ruše poganske hramove, nego ih prilagođavaju novom monoteističkom kultu. Novogradnje bogomolja, kršćanskih crkava, postaju potom najmoćniji i gotovo jedini pečat kulturnog armenskog krajolika. One su globalni identifikacijski čimbenik. Neizbrojive su na povijesnom teritoriju (sada osim u Armeniji, u Turskoj, Gruziji, Iranu, Siriji i Azerbajdžanu). U današnjoj Republici dovoljno su brojne, tako da možemo slijediti povijesni razvoj i mijene, makar se u takvom slijedu ne mijenjaju bitno njihova elementarna obilježja. Nalazimo ih na cijelom teritoriju današnje države, od plodne zaravni pod Araratom do planinskog potkavkazja, na pustim i gotovo neprohodnim područjima; u središnjim regijama do onih južnih uz Azerbajdžan i Gorski Karabah, oko jezera Sevan, zapadnih uz tursku granicu, a na sjeveru uz gruzijsku. Možemo tvrditi da se u baštini Armenije ništa ne može usporediti s velebnim opusom arhitektonske baštine srednjega vijeka, posebno one sakralne koja se zbog svojih svojstava, prije svega sadržajnih, a potom i oblikovno konstruktivnih, sačuvala u vrlo brojnim građevinama i samostanskim sklopovima do naših dana.

Ponovo »otkrivanje« Armenije i armenske sakralne arhitekture, kako je to na početku 20. stoljeća učinio povjesničar umjetnosti Josef Strzygowski, potaknulo je niz autora da o toj temi pišu više ili manje relevantno, ali svakako afirmativno. Strzygowski je u svom članku »Orient oder Rom« (Istok ili Rim) naznačio stajalište da je kršćanstvo u svojoj arhitekturi zapravo značajnije na Istoku nego na prostoru Zapadnog Rimskog Carstva, a upravo je ta arhitektura, prisutna u 1. stoljeću na području Armenije. Pretpostavljao je i utjecaje ili moguće ugledanje u središnji ili bolje reći osnovni koncept armenske sakralne građevine – križno-kupolnu građevinu, posebno onu s četiri slobodna pilona nosača kupole, pa ih vidi već u ranom srednjem vijeku i u karolinškoj arhitekturi u Europi. Neki povijesni izvori navode da su Bramante i Leonardo posjedovali arhitektonske snimke takvih armenskih crkava. Za našu je povijest umjetnosti uvijek bilo zanimljivo, ali i intrigantno stajalište Strzygowskog u istraživanju i pojašnjenju fenomena i posebnosti starohrvatskog predromaničkog graditeljstva, čiju izvornost, oblikovnu i tipološku osebujnost prepoznaje u mogućim armenskim uzorima.

UNESCO-ova kulturna dobra i kačkari

Koje su posebnosti te drevne armenske sakralne arhitekture?

– Zanimljiv je prije svega smještaj armenskih sakralnih spomenika, pogotovo samostana, koji nikada nije slučajan. Mjesto je često odabrano u kontinuumu kultnog prostora od prethistorije, kao na jezeru Sevan. Armenija ima svoj posebni izvorni građevni materijal, kamen koji se zove tuf, koji je mekan tako da ga se može sjekirom rezati i pilom piliti. U gradnji ovih crkava nema fuga između kamenja, nego su ploče slagane »u suho«, s jedne i s druge strane, a između njih se ubacuje lomljeni kamen pomiješan s vapnom. To je neki eho rimske tehnike koja se naziva »opus cementizium«. Na isti se način grade i bačvasti svodovi, a u Armeniji ne postoje križni ni križno-rebrasti. Istovrsno je i zidanje kupola. Kada se to stvrdne – sve je monolit, i funkcionira savršeno. To je u graditeljskom smislu posebnost armenske arhitekture.

Druga posebnost je oblikovna, odnosno tipologija. Počelo se jednostavnim jednobrodnim crkvama pa nastavilo trobrodnim bazilikama, bazilikama s kupolom, četverolistima s ugaonim celama, centralnim, upisanim i slobodnim četverolistima, upisanim četverolistima s deambulatorijem, upisanim trolistima i četverolistima, katedralama i samostanskim crkvama. Izdvojio bih ipak kompleksne graditeljske samostanske sklopove koji su od 12. do 15. stoljeća bili ne samo svojevrsne utvrde, nego i prava središta duhovne i kulturne emanacije. Armenska je arhitektura doista izražajna, nisu Sanahin i Haghpat uzalud UNESCO-ova kulturna dobra.

Vrlo je zanimljivo i poglavlje o kačkarima

– Ako je biti kršćanin isto što i biti Armenac ili obratno, onda su kačkari još jedan, možda i glavni znak ili simbol toga određenja, rasprostrt na različite načine po cijelom povijesnom prostoru. Armenski »kač« znači križ, a »kar« kamen, pa su kačkari – kameni križevi. Dakle, osim arhitekture, Armeniju jako određuju kačkari, opet jedan simbol armenskog kršćanstva i doslovno su posijani po krajobraznim bespućima kao kamene stele (osovljene ploče) votivne i rjeđe sepulkralne naravi. Svojom obrađenom stranom, florealnim križevima do virtuoznosti čipke urezane u kamen, uvijek su okrenuti zapadu, a samo ih na groblju u Noraduzu, uz veliko jezero Sevan, ima više od tisuću.

Armenija je mučenička zemlja kroz povijest, da bi se na kraju početkom 20. stoljeća dogodio grozni genocid u kome je politička organizacija »Mladi Turci« pobila procjenjuje se na oko 1.500.000 ljudi. Zlo koje je snašlo Armence bilo je nevjerojatno veliko pa ga oni nazivaju i »Veliko zlo«.