Warner Records (Dancing Bear) objavio je novo izdanje s glazbom Milesa Davisa, koje na dvostrukom CD-u i dvostrukom LP-ju donosi do sad neobljavljene snimke. Za razliku od prethodnog CD-a »Rubberband« iz 2019., sa studijskim snimkama iz 1985., ovaj donosi koncertne i to onim redoslijedom kojim su odsvirane na samom nastupu. Koncert je sniman s pet kamera za potrebe televizije, a s te snimke skinut je tonski zapis visoke audiokvalitete. Već samo taj podatak zaintrigirat će ljubitelje glazbe na preslušavanje, ali i potaknuti na preispitivanje njegove karijere te pokušaj otkrivanja tajne dugovječnosti ovog slavnog jazz trubača i sladatelja koji je preminuo 28. rujna 1991., prije gotovo trideset godina. Ovo je dvadeseti postumno objavljeni album Milesa Davisa, a gotovo svi donose koncertne snimke. Upravo su te najuzbudljivije.

Izdavanja mnogih od tih izdanja planirana su prigodno, uz neke obljetnice. Ovaj je objavljen u povodu tridesete obljetnice koncerta koji je održan 1. srpnja 1991., na otvaranju jedanaestog izdanja slavnog francuskog festivala Jazz a Vienne na jugoistoku Francuske, nedaleko Lyona, gdje slavni glazbenici nastupaju u poticajnom okružju drevnog rimskog amfiteatra u pitoresknoj regiji poznatoj po dobrim vinima.

Ovo je bio jedan od posljednjih Milesovih koncerata, ostvaren na njegovoj zadnjoj turneji. Zašto je njegova glazba još uvijek intrigantna? Zašto je bliska i novim naraštajima? Naravno, zato što je ostvario bezvremenska glazbena djela, ali i zato što je bio vizionar i bavio se istraživanjima koja su dovela do stvaranja novih podžanrova jazza, najprije bebopa, potom cool te modalnog jazza do fusiona u raznim njegovim inačicama, primjerice spajanja jazza s klasičnom glazbom, R&B-om, rockom, funkom, hip-hopom, popom, elektronskom glazbom…

Ako i nije uvijek bio prvi, imao je dobar nos, prepoznao bi inovatore, glazbenike koji su pokretali nove smjerove i uključivao ih u svoje sastave te je s njima stvarao glazbu koja je prihvaćena i postala novi stil. Zato je uvijek, gotovo pola stoljeća, bio u modi, uvijek provokativan i privlačan.

Istinski karakter

Nakon što je sredinom i u drugoj polovini 1940-ih, odmah na početku karijere, svirao s najvažnijim tadašnjim džezistima, inovatorima, te je punu afirmaciju ostvario u 1950-ima, Miles je pronašao još jednu formulu za pomlađivanje koju je patentirao još početkom 1960-ih. Njegov eliksir bile su suradnje s mlađim glazbenicima s kojima je najlakše provodio nova glazbena istraživanja. Pokazalo se da su svi od reda bili »kolateralne žrtve« njegovih ekstravagancija; svi su svirajući s njim ušli u elitno društvo glazbenika i ostvarili značajne vlastite karijere, od Herbieja Hancocka, Waynea Shortera, Rona Cartera, Joea Zawinula, Chicka Coreae, Johna McLaughlina u 1960-ima, a nekih od njih i poslije, preko Keitha Jarretta, Michaela Hendersona, Sonnyja Fortunea, Petea Coseyja i Ala Fostera u 1970-ima do Marcusa Millera, Mikea Sterna, Billa Evansa, Johna Scofielda i Georgea Dukea u 1980-ima.

Naravno, to su tek neki od mnogobrojnih, a među njima su i glazbenici koji su s Milesom svirali na ovom koncertu: alt saksofonist Kenny Garrett, klavijaturist Deron Johnson, bas gitaristi Foley i Richard Patterson te bubnjar Ricky Wellman. Na toj turneji uz njega je bilo samo pet glazbenika, iako je tijekom prethodnih nekoliko godina nastupao s većim formacijama, do desetak glazbenika.

S nekima od njih u raznim postavama slušao sam ga na mnogobrojnim europskim koncertma tijekom 1980-ih, a povremeno se i susretao s njim. Tada nisam bio svjestan da zapravo svjedočim povijesnim koncertima. Danas, nakon nekoliko desetljeća, ipak realnije mogu sagledati važnost tih nastupa, a svaki od njih bio je drukčiji, čak i kad bi na programu bile iste skladbe. Zahvaljujući tim koncertima, više nego preslušavanjima ploča, mogu shvatiti veličinu Milesova stvaralaštva i utjecaja koji je izvršio na povijest glazbe. Iako je bio pristupačan, uvijek sam prema njemu osjećao strahopoštovanje. Bili su to tek kratki susreti, a nije mi na kraj pameti bilo da ga, primjerice, pitam za intervju. No, samo taj boravak u njegovoj blizini bio je dovoljan da bolje spoznam njegov istinski karakter i ukus, a on je usko vezan za njegovu umjetnost.

Osjetite li njegove izvedbe kao samozatajne, lišene suvišnog, nenametljive, promišljene, otmjene, smirene, elegantne, sjetne, odsvirane s ukusom… To je zato što je takva bila njegova narav. Svirao je sebe. Takav je bio i na ovom koncertu koji je održao tri mjeseca prije nego je preminuo.
No, iskoristio sam svaku priliku koja mi se ukazala da o njemu razgovaram s glazbenicima koji su s njim svirali. O njemu i suradnji s njim pričao mi je alt saksofonist Kenny Garrett, koji je s velikanom svirao u zadnjem razdoblju njegove karijere.

Bio je to važan iskorak u njegovoj karijeri, nešto što je, između ostalog, utjecalo na njegovu popularnost, a ubrzo je postao jedan od najvažnijih alt saksofonista na jazz sceni. S Milesom je nastupio i na ovom koncertu. »Na prvom koncertu koji sam odsvirao s Milesom on bi svirao nešto, a ja bih mu odgovarao«, prisjetio se Garrett. »Nisam znao smijem li to, ali tako je započeo naš glazbeni odnos. Nikad mi nije rekao na koji način da sviram. Tako se jedostavno dogodilo. Isto je sa solima. Zapravo to je u ljudskoj prirodi.

Mnogo toga što sam naučio od Milesa nastalo je spontano. Miles je uvijek prisutan. Na njega gledam kao na samouvjerenu osobu koja je glazbenicima iz sastava dozvoljavala da sviraju petnaestominutna sola na njegovim koncertima. To ga nikad nije uznemiravalo, jer uvijek je to bila skupina Milesa Davisa. Osjećao sam se počašćenim što sam na nastupima s njim imao mogućnost svirati koliko i kako sam htio. Dok sam svirao s Freddijem Hubbardom, smio sam odsvirati tek dva korusa i to je bilo to. Nije želio čuti ništa više od toga. Nastojim glazbenicima iz svojeg sastava omogućiti da sviraju koliko žele, kao što je Miles omogućio meni. Iskazivao je puno ljubavi i poštovanja za one koji su svirali s njim. »Samo sviraj, sviraj nešto svoje!«, govorio nam je. Tako smo i činili, i to bez proba.«

Emotivan zanos

Upravo se takav pristup osjeća i u izvedbama uvrštenim na ovaj album. Miles je diskretan i elegantan, ne upušta se u sviranje nečega što bi izlazilo iz okvira njegova uobičajenog pristupa – minimalističkog, svedenog na najosnovnije. Naime, bio je svjestan važnosti tišine u glazbi, znao je zanijemiti baš kad je to bilo najpotrebnije, znao je kad treba suspregnuti ego i prepustiti se. No to je uvijek bilo u skladu s onime što su svirali njegovi suradnici – suštinski, poticajno i intrigantno, mistično, a iako je tada već bio bolestan zvuči čvrsto, sigurno, dojmljivo.

Ostali bi pažljivo osluškivali i šuljali se oko teme i onoga što je on svirao, a kad bi se Miles povukao kao da ih je pustio s lanca, dali bi oduška svojoj mladosti i neobuzdanom duhu, svirajući nesmiljenom žestinom, raspojasano improvizirajući, podižući intenzitet, izgarajući te bi naposljetku prikočili, usporili, vraćali se prvotnom ugođaju stvarajući komforno okružje za ponovne Milesove intervencije. Zapravo njegovo se prisustvo osjeća i kad nije svirao; svojim silnicama prožimao je baš sve koji su se nalazili u njegovoj orbiti da je bilo teško oduprijeti im se – svjesno ili nesvjesno. U tim eskapadama prednjačio je upravo Garrett koji je, kao dugogodišnji član Milesova benda, na ovom koncertu bio pun samopouzdanja. On bi se izbezumio i krenuo u slobodnu, vatrenu improvizaciju, vrištao kroz svoj saksofon, a ostali bi ga pratili dolijevaći ulje na vatru, podržavajući tu euforiju. Uostalom, radi se o vrhunskim glazbenicima koji su spremni za razne situacije. Važnu ulogu u takvim izvedbama odigrao je i Foley.

Milesu je zapravo bilo svejedno, imao je povjerenja u sve članove benda i nastojao je stvoriti okružje u kojem su imali potpunu slobodu za nesputane ad hoc glazbene razgovore u kojima su neizmjerno uživali. Iako program nisu uvježbavali na probama nego spontano na samim koncertima, zahvaljujući učestalim nastupima u to doba bili su uigrani i zato su si mogli dopustiti takvu slobodu i neke izvedbe rastegnuti neuobičajeno dugo. Zato, a i zbog pametnog korištenja elektronike, u nekim trenucima zajedno zvuče poput orkestra.

Nastup na festivalu Jazz a Vienne Milesu je obnovio i poseban emotivan zanos, kao i svaki drugi u Francuskoj. Taj se naboj osjeća u komunikaciji s publikom koja je histerično pozdravljala izvedbe, ali i svojim povicima, zviždanjem i pljeskom sudjelovala u nekima od njih. Naime, Francusku je smatrao drugom domovinom, u toj se zemlji, ne samo u Parizu koji mu je ipak bio najvažniji, osjećao ugodno, prihvaćeno. Dobrodošlicu je prvi put osjetio 1949. kad je kao dvadesetdvogodišnjak u kvintetu s pijanistom Taddom Dameronom nastupio u dvorani Salle Pleyel na prvom pariškom međunarodnom jazz festivalu od završetka rata. Bilo je to njegovo prvo putovanje izvan SAD-a. Snimka s tog koncerta poslije je objavljena na ploči »The Miles Davis/Tadd Dameron Quintet In Paris Festival International De Jazz May, 1949«. Tijekom sljedećih četrdeset godina redovito je dolazio u Pariz u kojem je svirao i 28. rujna 1991., neposredno prije svoje smrti.

Te 1949. u Parizu shvatio je da svi bijelci nisu isti, da neki nemaju predrasuda, što je bilo potpuno drukčije nego u SAD-u gdje su ga tretirali kao građanina drugog reda. U Francuskoj je imao status zvijezde kojoj se bezrezervno vjeruje. Tamo je nastupao u otmjenim kazalištima i koncertnim dvoranama. Francuzi su obožavali njega, ali i jazz glazbu, što mu je, naravno, godilo. Zato je i pred sam kraj života izjavio da je svaki put kad je boravio u Francuskoj imao poseban osjećaj slobode, zahvalnost što je tamo uvijek bio prihvaćen kao ljudsko biće, kao važna osoba te da su njegov sastav i glazba koju su tamo izvodili zvučali bolje nego drugdje.

Picasso jazza

No bilo je to ipak nešto više. Tamo se kretao u umjetničkim krugovima i sklopio mnoga prijateljstva. Primjerice, već za tog prvog boravka u Parizu sprijateljio se s jazz glazbenikom, skladateljem i pjesnikom Borisom Vianom koji ga je upoznao sa slikarom Picassom te filozofom i književnikom Jean-Paulom Sartreom, ali i šansonjerkom i glumicom Juliette Greco u koju se zaljubio. Simpatija je bila obostrana. Iako su ostali u vezi cijeli život, vratio se u SAD gdje je imao obitelj, no zbog žudnje za njom, ali i očajnim statusom u američkom društvu ubrzo je postao ovisnik o heroinu. Trebale su mu čak četiri godine da se oslobodi te navike. Čim se vratio na scenu ponovo je došao u Pariz gdje je nastupao s američkim, ali i francuskim glazbenicima te je snimio glazbu za glasoviti film »Lift za gubilište« Louisa Mallea.

U Parizu je i glumio, igrajući ulogu jazz trubača u filmu »Dingo« Rolfa de Heera. Osim toga, u pariškom Musée de la Musique krajem 2009. i početkom 2010. bila je postavljena velika izložba Milesa Davisa na kojoj je, pod nazivom »We Want Miles«, bilo izloženo oko 400 predmeta vezanih za njega. Izlošci su prikupljeni iz cijelog svijeta, a uključivali su glazbene partiture, videozapise, glazbala i fotografije.

Godine 1989. Miles je dobio jedno od najvećih pariških priznanja, Grande Médaille de Vermeil, koje mu je uručio tadašnji gradonačelnik Pariza, a budući francuski predsjednik, Jacques Chirac, a samo nekoliko dana poslije ovog koncerta Miles je proglašen vitezom francuske Legije časti. Priznanje je primio od francuskog ministra kulture Jacka Langa, koji ga je tom prigodom nazvao Picassom jazza. Zapravo usporedba s Picassom nije bez razloga. Naime, Miles Davis je i sam bio slikar iako nije često izlagao. Njegova su djela u javnosti bila vidljiva tek na naslovnicama nekih njegovih albuma. Slikati je počeo početkom 1980-ih, kad je već bio u pedesetim godinama. Bio je to alternativni oblik umjetničkog izražavanja, koji mu je zaokupljao vrijeme izvan bavljenja glazbom. Djela koja je stvorio otkrivaju poseban stil koji upućuje na utjecaje afričkih plemenskih umjetničkih djela te geometrijski stil i kolorit koji koriste umjetnici poput Pabla Picassa i Kandinskog.

Publiku, koju su na koncertu u Vienneu glazbenici dokrajčili uzbudljivim izvedbama, načeli su već izborom skladbi, od reda najpoznatijim djelima iz tadašnjeg Milesova repertoara, uglavnom objavljenim na njegovim albumima. Bez obzira izvodio vlastite ili skladbe drugih autora, Miles ih je stavljao u kontekst suvremene glazbe, spajajući razne utjecaje.

Uvrštene su dvije skladbe Marcusa Millera, koji je odigrao važnu ulogu kao suradnik, autor i bas gitarist, u posljednjem razdoblju Milesove karijere: »Amandla« s istoimenog albuma iz 1989. s kojeg je i skladba »Hannibal«. »Human Nature« Johna Bettisa i Stevea Porcara iz repertoara Michaela Jacksona izvorno je objavljena na albumu »You’re Under Arrest« iz 1985., baš kao i »Time After Time« Cyndi Lauper. Njegova skladba »Wrinkle« objavljena je tek kasnije, na albumu »Live Around the World« iz 1996. Izvodi i skladbe »Penetration« i »Jailbait« Princea kojeg je poštivao i s kojim je prijateljevao, a koji je također objavljivao za Warner. Za tog izdavača Miles je objavljivao u posljednjem razdoblju karijere, kad je 1985. napustio diskografsku kuću Columbia za koju je snimao trideset godina. Jedino te dvije skladbe nije snimio na svojim prethodnim albumima. U dodatku sastav je bez Milesa odsvirao ad hoc izvedbu s dužim bubnjarskim solom Rickyja Wellmana, ponovo uz svesrdnu pomoć i navijanje publike.