Milan Zagorac pisac je i izdavač, no i puno više od toga; relativno je novopečeni otac, koji svoj kruh ne zarađuje pisanjem. Ili barem ne pisanjem književnosti. Time dijeli sudbinu većine hrvatskih pisaca, koji su u suštini hobisti, jer pored uglavnom egzistencijalnih neprilika u koje ih gura njihovo pisanje, koje troši vrijeme, a uglavnom ne privređuje novac, ne stižu se baviti svojom književnošću koliko bi htjeli. Ipak, i u takvim okolnostima Zagorac je u vrlo kratkom roku objavio čak dvije knjige, i to dva romana: »Kralj ribar« i »Sukladnost ljubavnih trokuta«, potonji roman za mlade. Oba romana objavila je njegova mala obiteljska izdavačka kuća Studio TiM, koja također nije izvor njegove egzistencije.

Zbog svega toga ne možemo ga ne pitati kako to sve, pobogu, stiže?

– Pa iskreni odgovor je da jedva stižem, a još iskreniji da su dva romana bila ranije napisana, no ne i uređena, što je napravljeno tijekom ovog proljeća, baš u vrijeme lockdowna. Supruga je bila marljivija, ona je čak i napisala jedan roman u to doba. Dakle, najiskrenije rečeno, trčimo za vremenom. I supruga i ja radimo na dva-tri kolosijeka. Uz redovne dnevne poslove, tu je dijete koje trči, skače, viče, pjeva, pleše, traži pažnju, jelo i aktivnu igru s nama i vršnjacima. Kao roditelj, naravno, ne smiješ si dopustiti da on ostane negdje po strani dok, primjerice, tata »glumi« umjetnika. Zapravo, radimo u manje-više unaprijed dogovorenim smjenama i tako već dvije godine: ona se Vigom bavi prijepodne, ja poslijepodne, uz poneke iznimke, ovisno o situaciji. Večer je namijenjena za večeru, kupanje, čitanje slikovnica u stilu »na kraju dana što radi beba, igračke svoje spremiti treba« i gledanje crtića s Peppom ili Rustyjem i Ruby, što je ujedno i priprema za spavanje, a to zahtijeva ono što bi se reklo – mir u kući.

Za pisanje ostaje ostatak ostataka, ali nađe se, jer se mora naći, to je dio našeg posla: primjerice, petak, subota predvečer, produljeni vikendi, ono vrijeme kada mali spava popodne pa pored njega nešto piskaraš u krevetu, godišnji odmori koji postaju zapravo produžeci utakmice. Rekao bih da je to hod između kapljica kiše i hvatanje krivina. Međutim sve to zahtijeva disciplinu i istovremeno improvizaciju, zapravo fleksibilnost, elastičnu čvrstoću. Primjerice, fabule romana ili pripovijedaka stvaramo u autu. Idemo negdje i brbljamo, dajemo si prijedloge, usmjeravamo radnje, oblikujemo likove, nabacujemo skice. Auto je fantastičan poligon za svašta, posebno kada shvatiš koliko vremena dnevno provodiš u njemu. Međutim konkretno pisanje ili uređivanje je opet nešto za što moramo jasno dogovoriti vrijeme: »sutra mi treba tri sata, vi ste u parku.«

Organizacija, pola posla

Ovo je ispričano prilično skicozno, jer sam zaboravio navesti sve one trenutke kada četaš, brbljaš na nekoj od mreža, nekad i vrlo ozbiljno razgovaraš, surfaš u potrazi za nekim konkretnim podacima ili literaturom, a da ne navodim one trenutke umora, potpunog gubitka snage i uz izraženu želju da pobjegneš negdje u nepoznatom pravcu kada te preplavi osjećaj – »ja to ne mogu« – pa onda nakratko staneš u nekoj sitnoj razbibrizi i odgodiš stvar za povoljniji trenutak. Ukratko, sve zahtijeva stalno i aktivno prilagođavanje. S time da ne smiješ stati. S obzirom na to da nismo stari, odnosno trebali bismo biti u naponu snage, a s dovoljno utakmica u nogama, stečeno iskustvo nam umnogome pomaže, jednako kao i nešto što se nauči s vremenom – distribucija posla. Moj bi djed rekao »organizacija je pola posla«. Možda ga tek sada razumijem.

Svrnimo pozornost na konkretan povod ovome razgovoru, vaš triler »Kralj ribar« u izdanju vašeg Studija TiM. Počnimo od naslova. Naslovom »Kralj ribar« stupili ste na teren prepoznatljivog »Kralja ribara«, popularnog Gilliamovog filma iz 1991., no s »twistom« – umjesto ribara, genitiva, tu je ribar, nominativ. O čemu se tu radi i koja simbolika je u pitanju?

– Radi se o namjernoj podudarnosti u dijelu priče o Kralju ribara, a koja je čitateljima najpoznatija upravo zbog sada već kultnog spomenutog filma. No ovdje sam namjerno napravio i odmak od filma. Da se vratim naslovu: Kralj ribar(a) je u arturijanskom ciklusu onaj ranjeni, grešni kralj koji čuva Sveti gral te ga predaje onome tko uspije doći do njega, postavi mu pravo pitanje i time mu zacijeli rane te tako spasi i samu zemlju. Naime zemlja ranjenog Kralja ribara (a nimalo slučajno je ranjen u prepone) pusta je i jalova, ne daje više ploda, sva je usahla i propala. Stvar je, dakle, ne bismo li spasili sebe, a samim time i zemlju, na neki način moramo spasiti i kralja, odnosno osloboditi njegovu plodnost i vitalnost. Onda on predaje moć svojem spasitelju.

Spasitelj kralja, a time i zemlje, mora znati postaviti samo jedno ispravno pitanje, a on ga gotovo po pravilu ne zna. Pojednostavljeno, pusta zemlja u mojem romanu je izostanak ljubavi. Ta je usahlost nastala uslijed naše preneraženosti pred životom i nesposobnosti da se nosimo s njime, naše stalne ozlijeđenosti, one psihičke, osjećaja ranjenosti koji se očituje u uškopljenosti – mi se više ne znamo nositi s pobunom, ne usudimo se – pa tu uskraćenost koja bi se trebala preobraziti u uzvišenu srdžbu, ne bi li se oslobodila, usmjeravamo prema sebi. Umjesto da viknemo na drugoga, uništimo ga, nasrnemo, mi ćemo oružje okrenuti prema sebi, zapravo pokrenut ćemo proces samouništenja. Ivana barem privremeno spašava Andrejina izjava ljubavi. Ona postavlja pravo pitanje. Možda to nedostaje?

Ugovor s vragom

Zašto »ribar«, a ne »ribara«? Ponajviše zbog činjenice da je u romanu lik Bogdanovića, doslovno suverena, kralja, tajnog vladara apstraktne države koja ima moć nad ljudima, ribar ljudi koji u svojoj pustoj zemlji nastoji, unatoč posvemašnjoj slabosti i bolesti, još uvijek kontrolirati sve što može i to ponajprije novčanim tokovima i, još važnije, medijima, dakle sviješću ljudi. Njegova je moć neslućenih dimenzija, nije ju moguće obuhvatiti, njegove su veze razasute po cijelom svijetu. Naravno, svjestan je svoje smrtnosti i bolesti i toga da će jednom morati predati moć nekome drugome te do samoga kraja traži podobnog nasljednika.

Ne može se osloniti samo na svoju biološku djecu, jer je član te mistične udruge, organizacije. Štoviše, njezin je vođa pa, shodno tome, nasljednik mora biti pomno izabran ne bi li nastavio Djelo, a to je taj otuđeni, mehanizirani svijet u kojem naizgled sve savršeno funkcionira, osim nečega što je teško dokazati opipljivo, a to je stalno prisutno nezadovoljstvo. Ljudi su nesretni. Njegov Parsifal, u ovom slučaju Ivan, gonjen čistom egzistencijalnom potrebom, prihvaća ugovor s njime, ali prekasno shvaća svu moć i tamu tog čovjeka. Ukoliko se izigra ugovor, Ivan je osuđen na pad odakle je i došao, dakle u siromaštvo i prekarnu bijedu, pa mu preostaje samo lojalnost i čekanje.
Iako nisam s nekom posebnom namjerom tražio adekvatnu legendu koja bi bila dobra podloga za roman, čini mi se da je ona potražila mene: prvotna tema o mladom čovjeku koji će sve učiniti ne bi li uspio u životu, pa čak i potpisati ugovor s vragom, potpuno nesvjestan cijene koju će platiti, svakako se dobro uklapa u već stoljećima poznatu priču o Parsifalu i Kralju ribaru koji mogu biti poznati našem čitatelju. Osim toga, u suvremenoj apokaliptici se zrcali želja za brisanjem staroga svijeta, koji će ponovo progutati priroda da bi se potom rodio novi svijet neopterećen prošlošću u kojem ćemo početi od ruševina. U romanu za time čeznu gotovo svi likovi izuzev Bogdanovića.

Iako sam se trudio da roman ne bude prehermetičan, svjestan sam da nema potencijal hita, ipak će dijelu čitateljske publike biti interesantan zbog niza događaja, spletki, urota i mistične atmosfere, no kažem, sve je to na kraju samo autorska spekulacija. Svijet romana »Kralj ribar« možda tek sliči stvarnom svijetu. On je tek jedna od mojih distopijskih vizija.

Smušena COVID-godina

Iako je vaš roman doista vrlo kompleksna struktura, odnosno kombinacija trilerske radnje, mistery zapleta, esejističkog zdvajanja nad propašću mikro i makro svijeta, teorija urote, rudimenata teoloških rasprava… sve to, zapravo, pripovjedački dobro funkcionira, no baš zbog zahtjevnosti tog silnog uklapanja kao da u zadnjoj redakciji nedostaje urednička ruka. Jeste li »zbrzali« objavljivanje?

– Drago mi je čuti da zapravo sve to skupa funkcionira, jer je roman stvarno višeslojan i polifon. Bojao sam se kako će sve to skupa izgledati, imao sam čak 12 beta čitatelja koji su dali svoje primjedbe, a koje sam vrlo rado uvažio. Bit ću iskren i reći ću da sam zbilja želio završiti što prije ovaj roman, jer je rad na njemu predugo trajao, čak pet godina. Gotovo sam i zaboravio da je bio u polufinalu VBZ-ove nagrade 2018. godine i konačno sam želio zatvoriti ovaj fajl. Pažljiva bi urednička ruka svakako pomogla u cizeliranju romana, u to uopće ne sumnjam. No Tamara je radila na više rukopisa istovremeno, sredstva ograničena na minimum minimuma, vrijeme zbijeno, bila je zaista velika gužva, nisam je htio ugnjaviti još jednim opsegom velikim i kompozicijski kompliciranim romanom. Sam sebi sam obećao da ću to nadoknaditi prvom prilikom, roman će sigurno ostati sadržajno isti, no svakako dorađeniji. Uz to, čak smo se šalili da smo ove godine na sva izdanja trebali staviti oznaku »COVID-19 edicija«. Naime ama baš svaka knjiga imala je poneku manju grešku, mnogim čitateljima posve nevidljivu, ali vama kao izdavaču, autoru i uredniku itekako iritantnu, srećom uočenu netom prije tiska ili u onoj fazi kada se stvar još da popraviti. I što je najgore, slične greške nam se nikad nisu događale. Kratko i jasno: smušena COVID-godina. Možda smo zaista trebali staviti takvu oznaku, barem bi bilo duhovito, koliko god cijela priča s tom pandemijom nije nimalo duhovita.

U trilerskoj impostaciji priče neobjašnjiva su samoubojstva, kao kod Kristiana Novaka u romanu »Črna mati zemla«, a spisateljska strategija prepričavanja iz rakursa više likova u prvom licu (kod vas su to Danijela, Ivan i Andreja), strategija je u, i opet Novakovu, romanu »Ciganin, ali najljepši«. Volite Novaka?

– Svakako ga cijenim kao dobrog autora, koji se izuzetno trudi oko svojih djela. Čitao sam samo »Črnu mati zemlu« i najzanimljivija mi je izuzetna atmosferičnost te sjevernohrvatske kajkavske provincije koja se zrcali u svakom detalju, a koja postaje sjajna mizanscena ispunjena strepnjom, slutnjom i misterijom. Još mi je jedna domaća autorica, dok je »Kralja ribara« čitala u nekoj ranoj verziji, rekla da je atmosferom podsjeća na Novaka. Dijelimo još nešto – djetinjstvo u kraju uz Dravu. Čak se i dio mojega romana posve vezuje za Dravu i Podravinu, no to su vrlo osobna iskustva prenesena u prozu. Ipak, sve ostalo uvjeren sam da su slučajnosti. Samoubojstva kao motiv? Previše su mi poznata. Možda je riječ i o generacijskom ključu pa su tako bitni motivi i Novakove i moje knjige. Nasilne, naizgled besmislene smrti? Čine mi se kao dio svakodnevice, pratim ih odavno, a Facebook me samo podsjeća da to nikad ne prestaje. Upravo Facebook postaje poput knjige mrtvih, svako toliko vidim da je neki od prijatelja umro, a njegova je digitalna avet ostala prisutna, čak me algoritam podsjeća da čestitam rođendan.

Smrti u romanu su bitne, jer predstavljaju namjerno odustajanje od života. Nisu to nikakvi činovi kukavičluka, već čin koji znači »odustajem, ne mogu više, iscrpljen sam«. Patimo od depresije, to je podla bolest, dolazi na vrlo neobičan način, najprije kao nemir, potom kao mora, budi nas u snu, potom osjećamo kako tonemo i kako se više ne možemo izdići iz dubine. Ako tu omanemo, ako promašimo, ako ne potražimo pomoć, ne dobijemo iscjeljujuće pitanje, sigurno smo na putu smrti, nema nam spasa. Smrtnost od depresije je veća nego što većina misli, a depresija je prisutnija no što se želi prihvatiti. Zanemarujemo je, kao što zanemarujemo i smrt. Mislimo da je depresija prolazno stanje kada se osjećamo malo »u bedu«. A nije. Radi se o sistemskoj stvari, kada naša psiha uključuje mehanizme ne bi li se obranila od nepodnošljive stvarnosti i iz dubine podsvijesti iskopala one snage koje nam mogu biti iscjeljujuće. No može se dogoditi da ne uspijemo. U tome je kvaka s tim samoubojstvima.

Dublja narav stvari

Imamo i drugi izbor, biti sluđeni manijaci u potrazi za nekom samo nama razumljivom istinom. Tada se nećemo ubiti, tada ćemo biti čudaci, uvrnuti tipovi poput Martina. Ili ćemo ostati gadovi poput Bogdanovića. Ili poput Ivana koji je već obilježen tom zlom sjenom, no za kojeg kroz roman postoji čak i neka nada. Ili možemo ostati obični ljudi, kako nam se rado tepa u medijima, koji ništa ni o čemu ne znaju, isključeni su iz glavnih tokova svega, moguće i materijalno, duhovno i društveno deprivirani, nesvjesni kukavnosti svojega položaja, ali zato savršeno podatni za svaku vrstu manipulacije, od »fake newsa« do nametanja istina velikih bratova.

Osim što se može promatrati i na matrici »Matrice«, odnosno »Matrixa« u kontekstu života u simulaciji (što naznačujete i uvodnim motom iz »Matrixa«), je li ovo i ekološki roman?

– Apsolutno da. Radi se o prirodi koja teži homeostazi. Zatrovana je anomalijom zvanom čovjek i nastoji se otresti takvog čovjeka, kao pas kada trese vodu sa sebe. Čovjek je evidentno zastranio. Tehnologija nam je imanentna, u to nema sumnje, no čovjek duboko podcjenjuje urođenu evoluciju prirode koja teži ravnoteži i osvješćivanju i čiji je on samo dio, a ne nikakav gospodar. I onda dolazi tehnologija koja čovjeka samog pretvara u tehnologiju. Je li naš svijet tek medijski uvjetovana stvarnost, to je također spekulativni dio ovoga romana. Možda jest, možda nije. No čovjek jest u svekolikoj krizi, od tehnologije do ekologije, a da o ekologiji naše svijesti ne govorimo: gorda je i puna samodopadnosti, a manja od makova zrna pri susretu s misterijom života i smrti. Htjeli bismo živjeti vječno, a da ni sami ne znamo smisao toga zašto bismo to htjeli.

Onda, jeste li vi od plave ili od crvene pilule?

– Volio bih znati dublju narav stvari. Pa čak i pod cijenu gubitka iluzije. Dakle, crvena pilula, u svakom slučaju. No bojim se da smo u vremenu u kojem nužno i ne moramo uzeti tu pilulu. Izvrsno je živjeti u zanimljivim vremenima, samo ih treba preživjeti.

Arhitekt vizije

U Hrvatskoj se malo piše, a i govori, o ghost writingu, iako vi u romanu, doduše »bočno«, otvarate tu zanimljivu temu, gotovo kao insajder. S obzirom na neke biografske podudarnosti vaših likova i vas, jeste li bili kada nečiji ghost writer i kakva su vaša saznanja o tom, velom pokrivenom, domaćem kompleksu?

– Moram malo demistificirati ovo područje i reći da sam mnogima pomogao da naprave, napišu ili urede vlastite knjige. Nije to nikada bilo ono iskustvo kao u filmu »The Ghost Writer«, nikakve svjetske urote, nikakve mračne zavjere, nikakvi predsjednici ili premijeri, ali svakako zanimljive biografije ljudi koji su u profesionalnom životu dali puno, a sada žele nečim, dakle jednim tako starinskim artefaktom – knjigom – ostaviti stvari zapisane i na taj način očuvane. Za takve stvari ne postoje natječaji, već samo i isključivo osobni pozivi, procjena potreba i mogućnosti, razgovori o tome što se u biti želi i, konačno, konkretan rad na materijalu: često su to već ranije napisani materijali ili sabrane fotografije koje tek treba doraditi i dopisati. To, naravno, podrazumijeva puno povjerenja i lojalnosti, povremeno morate s naručiteljem provesti dane u razgovorima, upoznajete članove obitelji i tako dobivate cjelovitiju sliku. Iako nije poželjno privatno se vezati za naručitelje, teško je izbjeći da vam ne uđu pod kožu, a ta simpatija mora biti uzajamna, inače nema uspješno završenog rada.

Rezultati? Ovisi. Netko je želio takoreći privatni obiteljski album, netko je želio knjigu s javnom prezentacijom, netko nešto između, no najčešće je to tek knjiga koja treba zaokružiti nečije životne rezultate. Vi ste u ovom slučaju arhitekt naručiteljeve vizije, birate i predlažete opcije te vodite računa o cijelom proračunu. No, još jednom kažem, ova stvar zahtijeva puno povjerenja i poštenja – ne smijete pokušati izvrdavati dogovore.

Moram reći da nema puno takvih narudžbi, mi jednostavno nemamo toliko obitelji kao što je, primjerice, ova fikcionalna Bogdanovićeva. Štoviše, nikad nisam radio za nekog takvog, no da, imao sam sreće da sam radio na sličnim knjigama i sa sličnim naručiteljima, dakako, daleko manje pretencioznim no što bi to sugerirala situacija iz romana.

Spomenuli smo da ste nedavno objavili dva romana, pa recimo nešto i o drugom, romanu za mlade »Sukladnost ljubavnih trokuta«. Njime stupate na zahtjevan teren književnosti za mlade, koji se u Hrvatskoj čini relativno označen uvijek istim autorima, onima koji su pronašli formulu za tzv. lektirni naslov, što znači i značajniju tiražu. Kako roman prolazi zasad i što očekujete?

– »Sukladnost ljubavnih trokuta« je relativno nedavno objavljen i moj je drugi »young-adult« roman. Nemam intenciju postati lektirni autor, to je ipak jako zahtjevan i klizak teren, a ovaj mi je roman predstavljao pravu zabavu nakon »Kralja ribara« – mislim da sam i samoga sebe uspio nasmijati ljubavnim zgodama jednog mulca. Dakle sva očekivanja stavljam u realne okvire, a sve ostalo bilo bi ravno čudu.