Knjigu uglednog hrvatskog novinara Milana Majerovića-Stilinovića, »Što sam naučio na planini« u izdanju zagrebačkog Libricona, možda bi najbolje bilo nazvati emocionalnim priručnikom za planinare i planinarenje, pri čemu bi pojam priručnik trebalo shvatiti tek kao uputu za odnos prema planini, odnos koji kod svakog planinara mora biti osoban i originalan, baš onakav kakav je i kod Majerović-Stilinovića.

Njegova iznimno dojmljiva knjiga lirsko-esejističkih promišljanja o sebi, životu, smislu života i prirodi motivirana je njegovom velikom vezanošću i ljubavlju prema planinama u kojima, očigledno, nalazi puni smisao svog bivstvovanja, te tom druženju sa srži prirode nastoji kroz ovu knjigu podučiti i motivirati sve koji je čitaju.

Svoje zapise autor naziva »pričama u hodu«, a otvara ih sjajnom lirskom pjesmom »Danas« koja istodobno govori i o prolaznosti svega, i o riješenosti da dok si tu i dok možeš uživaš sto posto radeći ono što voliš, a u njegovom je slučaju to planinarenje i boravak u prirodi.

San o dalekim vrhovima

Priču o planinama i životu te o tome što je, do sada, sve naučio u planini Majerović-Stilinović podijelio je u šest cjelina od kojih se sastoji planinarenje. To su Polazak, Uspon, Vrh, Silazak, Povratak i Pogled unatrag, a put od dna prema vrhu te potom povratak ishodištu čak je i grafički oblikovao na uvodnim stranicama tako da prikaz sadržaja pokazuje kako najviše »priča u hodu« ima cjelina »Vrh«, a broj u ostalim cjelinama vezan je uz dinamiku kretanja i truda koji ulažeš u pohod na vrh neke planine i povratak s nje.

Knjigu otvara priča »Drakensberg« kroz koju govoreći o planinskom vrhu u dalekoj Južnoafričkoj Republici poručuje kako je od sanjanja i planiranja osvajanja dalekih poznatih i manje poznatih vrhova, puno bolje okrenuti se onome što ti je puno bliže, a nosi iste ljepote i užitke.

Slijedeći tu poruku autor nam potom na stotinjak stranica nudi ne samo upoznavanje s nizom planinskih lokacija i atrakcija Hrvatske, već i bezbroj stavova, ideja i zaključaka do kojih je došao planinarenjem i boravkom u prirodi.

»Kad dijeliš sve što imaš, onda, u stvari, množiš«, zaključuje u priči »Dijelim« da bi se potom u priči »Start Up« duhovito poigrao riječima, ali i usporedio iskonsku prirodu koju upoznaje kroz planinarenje s informatičkim čudima današnjice koja su daleko od prirode.

Posveta sestri

Uz duhovitost, analitičnost, pa i životnu mudrost, Majerović-Stilinović često je i vrlo emocionalan pri čemu je zaista divna priča »Nosi me« što su, u stvari, riječi koje je kao dječačić od tri-četiri godine upućivao svojoj ne puno starijoj sestri koja ga je zaista i nosila na brdašca iznad njegova doma odakle je uživao u pogledu i, vjerojatno, stvarao temelje ljubavi prema planinama.

Uz tu divnu posvetu sestri, Majerović-Stilinović isto je tako emocionalan kad nam govori o svjetskim guštima kad na vrhu Dinare uživa u najboljoj piti od jabuka na svijetu, onoj svoje bake, ili kad s neshvatljivim zadovoljstvm nakon teškog uspona popije podno Samarskih stijena kavu koju mu ponude planinari iz Čakovca.

Njegov odnos prema planinama možda ponajbolje karakterizira rečenica »Velebit je živ« iz priče o istoimenoj planini, a da tome jest tako svjedoči nam nizom iz priča nastalih na tim planinama koje su živo biće.

Pa tako u priči »Čudo« svjedočimo pomalo avanturističkom istraživanju Hajdove hiže nedaleko od Delnica, iznimno dojmljivom trenutku susreta sa slijepim planinarima na Dinari u priči »Pogled«, isto tako snažno osjećajnoj »Melem« o susretu s dječakom s Downovim sindromom, ili pak nježnoj i odmjereno duhovitoj »Tampopo« koja govori o susretu s tri postarije japanske planinarke iz druženja s kojima je saznao da se maslačak na japanskom kaže – tampopo.

Posaditi stablo

Što se knjiga (uspon) bliži kraju, zaključci i ideje su dublje i snažnije pa tako u divnoj »Posaditi stablo« poručuje, na temelju vlastitog iskustva sadnje stabala na Šaroglinu nedaleko od Delnica, »Posaditi stablo najbrži je način da date život«, a u završnoj »Promjena« uz konstataciju kako »Priroda mijenja na bolje« iznosi i konačnu poruku svima koji idu u planinu, kako onima koji su tamo već bili, ali možda nisu uočili ono što treba, tako i onima koji još nikad nisu upoznali ljepotu mira i sreće koju doživiš pri usponu na planinske vrhove koji, a to je bitno, ne moraju biti nikakvi višetisućnjaci.

Na kraju knjige nazvanom »Završni pogled«, autor govori i o tome kako je došlo do ove knjige.

– Knjiga je nastajala, gotovo doslovno, u hodu. Imam posao i obitelj, nemam slobodnog vremena koliko bih ga htio imati. Moja hodanja, usponi i silasci zato nisu dugi, ali na svakoj stazi moguće je doživjeti trenutke koji te iznenade, promijene, definiraju za budućnost.

Neki su bili tako snažni da se jednostavno nisu dali iz glave tjednima, mjesecima. Počelo je kao dijeljenje nakupljenih impresija s prijateljima, na osobnom Facebook profilu u rujnu 2018. godine, uvijek pod istim motom, koji je postao naslov.

Osim tempa objave, nije bilo drugih pravila: crtica, priča, pjesma ili nešto između tih formi: ozbiljna, šaljiva, informativna ili sjetna. Sve je dolazilo u obzir. Hodanje u planini stvar je slobode, koje se ni u pisanju nisam htio odreći, piše. »Svašta sam već naučio na planini. A tek počinjem učiti«, zaključuje svoj uspon i povratak Milan Majerović-Stilinović.

Energetska pločica

Govoreći o reakcijama nepunih pola godine po objavljivanju Majerović-Stilinović kaže kako je knjiga objavljena u srpnju, odmah krenula s njim na put u planine.

– Neki su je prijatelji dobili na nekom vrhu na poklon nakon zajedničkog uspona, neki su je nepoznati ljudi pronašli ostavljenu na stazi kao neočekivani poklon za njih. Par sam ih tako poklonio Medvednici, Gorskom kotaru i Velebitu, jednu Bosni i Hercegovini – ali i to je priča u hodu, dakle, nastavlja se. Ima još planina i dana kad ću ponovno zaigrati tu igru.

Čitao sam već iz nje na Mosor Film Festivalu, velebitskom Highlanderu i na Sljemenu, ali i na nekim dragim morskim lokacijama. Predstavljena je i na Festivalu svjetske književnosti, i onom Europske kratke priče, potom na razne načine u raznim medijima.

Ali najdraže mi je što je ovih dana izišlo drugo izdanje. Dakle, sad već lijepo putuje i sama, bez mene.

Ljudi je traže, kupuju, posuđuju, i nadam se u njoj nalaze nešto vrijedno i za sebe. Sve skupa čini mi se sada kao najzabavnija igra i istodobno zadatak »za svoju dušu« u koje sam se dosad upustio. U inače tmurnoj godini, služila mi je kao energetska pločica. Ili grejpfrut, to mi je omiljeno osvježenje dok hodam po planinama.

Mislim da će mnoga druženja koja su se zbog nje i oko nje trebala dogoditi ipak dogoditi u 2021. godini ili sljedećim – u knjižnicama, planinama i raznim drugim lokacijama. To je priča koja se grana i razilazi i dalje, od Facebook i Instagram stranice do susreta putem Zooma.

Pripremam i audioverzije knjige. Možda će netko htjeti slušati u hodu, rado ću je pročitati za sve takve. Već mi je donijela mnoge kvalitetne nove ljude, odnose, prijateljstva i iskustva. Slutim da bi mi mogla dugo služiti kao odličan izgovor da opet odšvrljam nekamo. A ako se zbog nje nekom drugom dogodi isto – to je bonus koji jako veseli. Javite ako vam se dogodi, šifra je #šsnnp, zaključuje.

Danas

Možda će jednom doći dan kad će ti noge biti umorne
i reći ćeš
Ne mogu. Neću.
Dan kad će zrak biti preleden, a staza prestrma.
Ali danas nije taj dan.
Dan kad nećeš razlikovati žunu od kosa,
tisu od topole, snijeg od jastuka.
Dan kad će te kraljevstvo šume uzalud čekati,
kad će vjetar zviždati bez tebe,
kad će inje iskriti daleko od tvog pogleda.
Dan kad će plavi vrh vedriti sam, a tvoja baterija pokazivati
samo crvenu rezervu.
Dan kad ćeš posustati,
dan kad ćeš odustati.
Ali taj dan nije
danas.
Danas
je dan kad se penješ na
100 %
protiv svega i ususret svemu,
dan za ići gore,
dan za biti bolje
dan koji vijori iznad oblaka.