Je li bio u pravu ugledni engleski novinar i član parlamenta William Cobbett (1763. – 1835.) kada je razmatrajući društvene i političke (ne)prilike u svojoj zemlji prije gotovo 200 godina, u svom, prepoznatljivom, ironičnom stilu zaključio: »Želimo velike promjene, ali ništa novo«; iz ove, naše suvremene perspektive, nije teško dokučiti. Uvijek želimo »nekakve« promjene, ali istodobno strahujemo što će s nama biti, ukoliko se to »novo« doista i (p)ostvari. To je (p)ostala, ne od jučer, konstanta našeg novodobnog življenja, u biti »čelična« brana o koju se razbijaju svi revolucionarni ideologemi, pa ma koliko bili njima oduševljeni, ili barem u prvo vrijeme iskreno zaneseni mogućnostima koje nam se (po)daju. Isprovocirani teškom socijalnom, ekonomskom, ako baš hoćemo, na tragu Marxa možemo reći i klasnom nepravdom i razlikama unutar zajednice u kojoj živimo, spremni smo, ili barem dio nas, učiniti prve korake u pravcu (pa i radikalnih) promjena; (s)misao revolucije nam se »nepodnošljivom lakoćom postojanja« (u)čini dohvatljiv i (p)ostvariv, ne razmišljamo (previše) o cjelini procesa, posljedicama, eventualnoj žrtvi koju moramo pritom podnijeti, već gledamo samo kako naći izlaz iz materijalne i duhovne bijede koja uništava sve ljudsko u nama, u kojoj zajedno s našim obiteljima i najmilijima patimo, gubimo dostojanstvo i tome konačno, jednom zauvijek želimo reći dosta.

(Be)smisao revolucije

Naravno, to je posvema razumljivo i da se vratim, tek s trunkom ironije »starom, dobrom Marxu«, koji je za razliku od niza svojih sljedbenika, svih vrsta i boja znao imati i uistinu dobrih, »zvjezdanih« trenutaka; revolucija nije puka politička promjena sustava, već kategorijalna, dubinska promjena čovjekova bića, koja se nikada, a da bi bila »zbiljska«, ne ostvaruje preko noći. Stvar treba »zahvatiti u korijenu«, a korijen stvari jest sam čovjek. I tu se krije suština problema, pitanje: može li to čovjek uistinu tako i izvesti, »ozbiljiti«, ili je to naša vječna fantazmagorija s kojom se suočavamo, ali usprkos svekolikoj povijesti filozofije i pričama o »biću bitka« i obratno, s njom ostajemo na površini nesposobni za istinski humani(stički), revolucionarni obrat. Jer, kada se socijalističkom revolucijom i formalno dokinuo čovjek kao objekt eksploatacije, učinio subjektom revolucije, na koncu sami smo se, na ovim našim prostorima, 90-ih godina minulog stoljeća na najkrvaviji mogući način uvjerili da se nismo pomaknuli s mjesta; sve se (u)činilo velikom neslanom šalom, koja bi se mogla svesti na stari otrcani vic, time istinitiji; na pitanje u čemu je razlika između kapitalizma i socijalizma, odgovor glasi: u kapitalizmu se vrši eksploatacija čovjeka čovjekom, a u socijalizmu je obrnuto.

Mogao bih parafrazirati Maksima Gorkog i reći: revolucija kako to zvuči gordo, ali na koncu uvijek svršava tragično, ne bez elemenata komičnog, što samo dodatno pojašnjava kako i kamo se kreće povijest uskraćena za alternative. A, najgore je kada unutar iste obitelji ideoloških (pravo)vjernika plane rat, uvijek do istrebljenja, u kojem se ispod površine principa obračunava zarad najprizemnijih, sebičnih materijalističkih interesa. Dakako, to nikako ne bismo mogli podvesti pod tzv. dijalektički materijalizam, ali u nedostatku boljih argumenata često se poteže i za takvim/sličnim objašnjenjima. Komesari, talibani revolucije, ovlašteni tumači dogmatskog, fundamentalistički (s)krojenog učenja uvijek i za sve imaju objašnjenja, svemu znaju uzroke i razloge, a da o posljedicama ne razmišljaju, barem ne dok se i sami ne nađu u »žrvnju revolucionarne dijalektike«. Mogao bih na ovaj način još poprilično lamentirati o (be)smislu revolucije, ili barem svega što se u posljednja dva stoljeća pod taj pojam krajnje nekritički trpa. Zašto je san o revoluciji postojan i neuništiv i zašto na koncu svaka revolucija izda sebe samu, zašto u pravilu »revolucija (po)jede svoju najbolju djecu«. To ostaje vječna dilema i pitanje bez odgovora.

Kunderina »Šala«

Od te bolesti na koncu nije bio imun ni Dubčekov eksperiment »socijalizma s ljudskim licem«, kojem priznajem svoj grijeh, ni sam nisam mogao odoliti i za koji sam trajno ostao (s)vezan, kao neku vrstu »slatke ptice mladosti«, kojoj, kao svome djetetu znate sve mane, ali usprkos njima, beskrajno ga volite. I to činite uporno, do kraja i bez ostatka, a kao opravdanje, jer morate ga imati zbog drugih, ako ne i zbog sebe sama; tu vlastitu bolest nazivate dosljednošću, kao da je danas, ikome u ovom društvu stalo do bilo kakvog opravdanja, a još manje (ne)dosljednosti. Živimo »pohvalu nedosljednosti«, kako je to s puno suptilne ironije (na)pisao Leszek Kolakowski, također jedan iz plejade »liječenih marksista i komunista«. Ali, da se vratim sukusu pitanja o »izdanoj revoluciji«, o čemu je s puno gorčine, ali i tegobno istinito pisao Lav Trocki, a ako je o revoluciji kao političkom i društvnom fenomenu ikada itko i išta ozbiljno znao, to je upravo bio on i za to je Staljinu morao platiti glavom punom nepodobnih, heretičnih misli. A, na sličan način je o revoluciji, pobuni, buntu, prosvjedu, ali kroz literarnu, romanesknu formu pisao Milan Kundera za kojeg je također bilo bitno stvar zahvatiti u korijenu, a korijen svega jest čovjek.

Njegovi monumentalni romani, počev od »Šale«, pa do »Knjige smijeha i zaborava« i »Nepodnošljive lakoće postojanja« (kasnije tzv. francuske romane izdvajam, iako se i oni rubno bave sadržajima koje je detektirao i obrađivao u tzv. češkim djelima), također se na jedan pomalo skriven način bave pitanjima revolucije, odnosno, zašto se ona (u)brzo pretvara u vlastitu suprotnost, tragikomediju kojoj se jedino smisleno možemo oduprijeti smijehom, anegdotom, vicem, duhovitom dosjetkom, »Šalom«, kako je na koncu i naslovio svoj prvi veliki roman, a koji nije drugo, već velika priča o malim ljudima u (post)revolucionarnim (ne)vremenima, u kojim se ispisuje naša povijest, koja nikada nije na našoj strani. Priča o revoluciji na koncu uvijek se svodi daleko više na priču o kontrarevoluciji i pokušava naći opravdanje zašto revolucija nikada neće znati tako pjevati o slobodi kao što su to sužnji znali pjevati o njoj. Priča o revoluciji uvijek je daleko više priča o idolima, nego o idealima; ovi potonji ishlape, nestaju, dok prvi ostaju, čak i kada se »demokratski« transformiraju. Kundera je očevidno s jasnom nakanom, čak bih se usudio reći »programatski«, već u ranoj fazi svog literarnog stvaralaštva zaključio kako »danas, kada je politika postala religijom, roman shvaća kao posljedni oblik ateizma«. Naš život, tvrdio je češki emigrant i po osobnom opredjeljenju francuski pisac, neprestano razapet između snova o Pragu i fantastične realnosti Pariza, nije drugo do »mali rječnik teško pojmljivih riječi«, a umijeće romana sadržano je u istinskom pokušaju obuhvaćanja duhovnih dubina i slojeva »stvaralačke (r)evolucije«, koju je vidio kao permanentno propitivanje smisla komunikcije, jezika, umjetnosti kao takve, koja jedino i jedina ima tu moć, hrabrost »prozboriti o onome o čemu drugi šute«. I tu je kritiku otvorio svojim prvim, velikim romanom »Šala«, a da je do kraja života nije dovršio, jer se na koncu više nije ni trudio, budući da je shvatio da je »život uvijek negdje drugdje«, kako se uostalom naziva i jedan od njegovih »čeških« romana.

Zadaća književnosti

Revolucija nije samo površno razbijanje (malo)građanskih stereotipa i konvencija, već bi prije svega trebala biti manifestacijom slobode, ali kako znamo, pretvara se u najmanju ruku u »dragovoljno ropstvo«, a sloboda, ona bljesne i nestane, a potom joj se gubi svaki trag. Kundera tvrdi: možemo je dozvati, ali to nikada više nije »kolektivni« čin, već individualno umijeće oko kojeg se valja znati (po)truditi i koji se temelji na sposobnosti da sebe znamo, možemo i želimo izvrgnuti radikalnoj samokritici, koja da bi bila temeljita, uvijek mora biti prožeta »šaljivom samoironijom«, dakle »cum grano salis«, jer to je upravo ono od čega zaziru sve revolucionarne vlasti, režimi, diktatori; ništa, niti jedna revolucija nije tako zazorna i razorna kao (pod)smijeh. Naravno, gorak, otrežnjavajući, ali gromoglasan, a na taj način ispisana je i Kunderina »Šala«. Zadaća književnosti, ako je uopće ima, sastoji se u tome da o(be)smisli, a ne propovijeda stvarnost ideja koje uvijek pate od ljubomore (Škvorecky), opasnosti da ih se »materijalizira«, iluzije da je to moguće, a ta se zabluda ne da drukčije prevladati, do pokazati svekoliku komičnost svih takvih pokušaja.

Kundera je na tragu Tomaša Masaryka shvatio da su najbolja ona češka djela (u najširem smislu riječi, od filozofije, preko znanosti do umjetnosti) koja su stvarana s prefiksom »anti«, jer ih se u startu lišava »nacionalističkog naboja«, koji sam po sebi, pojedinačno ne mora biti loš, ali kao cjelina je nepodnošljiv i opasan, jer čitavo društvo inficira bolešću koja se potom nekontrolirano širi, tako da se kasnije više teško može iskorijeniti.

Kundera je u razgovoru s Ianom McEwanom sažeo svoje viđenje značaja romana kao čina posljednje obrane pred (re)kapitulacijom vlastitog života: »Vjerujem kako roman posreduje nešto što se ne da reći na drukčiji način, ali iznimno je teško reći, definirati što ono zapravo znači. Možda, kako se nekom problemu možemo približiti i s neke druge, suprotne strane, ali poslanje romana nije kritički (p)opisati određenu stvarnost, društvenu zbilju, jer za takav poduhvat već postoje daleko bolji alati, veće mogućnosti. Roman se također ne bi trebao baviti poviješću nekog društva, tu je historiografija, koja će to svakako bolje učiniti… Ali, roman jedini pruža jedinstvenu mogućnost, metodu, kako zahvatiti našu, ljudsku, čovjekovu egzistenciju u svim njezinim aspektima, sveobuhvatno je opisati i analizirati.«

Prvi roman Milana Kundere »Šala« (»Žert«) objavljen je 1967. godine; nije nevažno shvatiti povijesno-politički kontekst njegova nastajanja i javnog pojavljivanja. Da se pojavio koju godinu ranije, teško da bi, izuzev u samizdatu, ili češkom egzilu uopće bio i tiskan; da se pojavio kasnije, ne bi izazvao takav efekt koji je najbolje izrazio »duh vremena« Praškog proljeća i svih onih političkih i umjetničkih previranja koja su poput uragana zahvatila čehoslovačku javnu scenu. Kundera je pokazao kako se (samo)kritički obračunati s prošlošću koja još uvijek nije prošla, koja živi u nama i s nama, možda mimo naše volje, kako (pro)govoriti o montiranim, (neo)staljinskim političkim procesima, masovnom teroru u epohi »diktature proletarijata«, a ujedno i pokazati put rehabilitacije nevinih žrtava svemoćnog komunističkog režima, posebice tzv. klasne justicije 50-ih godina prošlog stoljeća. Naravno, i u drugim knjigama se o tome i ranije i kasnije pisalo; osobno pamtim, dok sam živio u Pragu, niz dokumentarnih reportaža i literarnih djela, kao i ostale slične varijacije na tu temu, ali osim eksperata za to razdoblje teško da bi danas itko nabrojao i jedan naslov filma, knjige, znanstvene publikacije iz tih vremena.

A, Kunderin prvi roman je sve preživio i ne samo to, već je daleko iskoračio izvan svoje »domene« i postao svjetskim klasikom na koji se svi danas pozivamo. Kundera i njegovo djelo, ne zaboravimo pisac »Šale« bio je svojedobno gorljivi komunist i on se toga nikada nije stidio (pa i zašto bi?), samo zato jer je naivno (po)vjerovao u mogućnost izgradnje boljeg svijeta. Naravno, svako otrežnjenje uvijek je bolno, ali analizirajući iskustva čehoslovačkog (neo)staljinizma, Kundera je prvi, ili među prvima s one istočne strane željezne zavjese postavio pitanja od općeeuropskog značenja, da bi ih u kasnijim romanima još dosljednije razvijao i tako je stvorio romanesknu cjelinu, jedinstvenu strukturu kojoj u novodobnoj povijesti književnosti teško da možemo pronaći premca. Repertoar tema se u sljedećim Kunderinim romanima razvijao i mijenjao, ali u biti tvori organsku cjelinu; prvo u jasnosti i preciznosti jezika kojim se služi (što se nažalost u prijevodima teško može uočiti), a potom tzv. epikom i logikom svoga pisma, kojima je proširio stare i uspostavio nove standarde kojima su temelje »udarili« Jaroslav Hašek, Karel Čapek i Jaroslav Seifert, da spomenem u nas najpoznatije češke pisce, iako ima i drugih, za Kunderu važnijih, primjerice, bez pretjerivanja genijalni guru praške, ali i europske avangarde Karel Teige.

Doprinos kritici jezika

Kada se god govori(lo) o krizi romana, Kundera je sa sebi svojstvenom skepsom odmahivao rukom na te i slične fraze, duboko uvjeren kako romaneskna forma mora respekirati »klasične« pripovjedačke tehnike, ali ujedno mora biti i u »službi« jezičnih eksperimenata i u tom sklopu onda treba form(ul)irati filozofiju romana naše epohe, a u kojoj su ideje prosvjetiteljstva i revolucije dominante. Iz Kunderinih romana nije moguće deducirati apstraktne, filozofijske teze, ili (s)tvoriti nekakav poseba sustav; da moguće je govoriti o sintezi konkretnih značenja pojedinih formi i sadržaja i tako onda doći do onoga što bi Jan Mukarovsky označio kao »semantičku gestu« umjetnika i njegova djela. Ali, tekst »Šale« u pravilu se shvaća kao opis »opustošenog svijeta staljinizma«, u kojem istinski revolucionari završavaju u komunističkim kazamatima, pa kao glavni junak romana moraju, dok služe vojni rok u tzv. specijalnim, kaznenim postrojbama raditi teške, iscrpljujuće fizičke radove u rudarskim postrojenjima, u kojem je čak i ljubav degradirana na razinu apsurdne šale. Ali, usprkos prvoj pomisli kako se radi o ideološkom romanu i(li) o čitanju u ideološkom ključu, ništa dalje od istine; radi se o antropološkom ključu, karakteru priče u kojoj presudnu nulogu igraju kritika jezika i (ne)mogućnost komunikacije u modernom društvu.

A, ta nemogućnost nije samo, kao u »Šali«, ideološki uvjetovana, nije slučajna; treba podsjetiti, Kunderina knjiga bila je (na)pisana u doba kada je Michel Foucault pisao »Les mots et les choses«, odnosno kada je bio opčinjen djelima praških strukturalista, posebice »Poglavljima iz češke poetike« Jana Mukarovskog i idejama Romana Osipoviča Jakobsona. Originalnost, revolucionarnost Kunderina doprinosa kritici jezika i jezične komunikacije sastoji se u tome što su postali dijelom tragičnih, društvenih konflikata i predstavljeni su kao sastavni dio povijesnih događanja. U »Šali« pisac o jednom događaju govori multiperspektivno, iz raznih »uglova« priča nam o tragičnom usudu studenta i mladog komunističkog aktivista Ludvika Jahna, pri čemu se pojedini pripovjedači u knjizi, među kojima »glavnu ulogu« ima spomenuti Jahn, razlikuju ne samo različitim interpretacijama istog/istih događaja, već se njihov point of view razlikuje i stilski, tempom i kvantitetom teksta. Da podsjetim one koji su davno (pro)čitali roman; glavni je uzrok životne kalvarije junaka romana tekst razglednice koju je Ludvik poslao svojoj prijateljici u koju je bio zaljubljen, studentici Marketi.

A, kada govorimo o smislenoj interpretaciji romana/teksta, moramo respektirati »konkretnu komunikacijsku situaciju« u kojoj je tekst nasta(ja)o, odnosno kako su pojedini akteri na njega reagirali. Ludvik je odgovorio na Marketino pismo koje mu je poslala iz političke škole koju je pohađala tijekom školskog raspusta; pisala je o optimističkom, »zdravom« duhu koji vlada među polaznicima političkog kursa, ali niti jedne riječi o ljubavi, što je očekivao i čemu se nadao Jahn. Na ovaj »nedostatak osjećaja« djevojke u koju je zaljubljen, Ludvik je spontano, ne razmišljajući napisao i potpisao razglednicu u kojoj stoje kasnije teško inkriminirane riječi: »Optimizam je opijum za narod. Zdrav duh zaudara na glupost. Neka živi Trocki«. Naravno, Ludvik nije bio nikakav trockist, po osobnom priznanju nikada nije pročitao ni retka iz njegovih, u eri staljinizma, u zemljama »realnog socijalizma« zabranjenih knjiga, ali je slično kao i Marketa, na jednom političkom kursu koji je ranije pohađao, slušao o Trockom kao izdajniku revolucije, koji je, protivno službenoj interpretaciji revolucije negirao mogućnost izgradnje socijalizma u jednoj zemlji i učinio mu se »sinonimom pesimizma«, pa ga je uporabio kako bi iziritirao novopečenu komunističku vjernicu Marketu koja za tu vrstu humora jednostavno nije imala smisla.

»Nesretna razglednica«

Kao »budna« partijka, spomenutu je razglednicu predala stranačkom komitetu fakulteta, gdje je Jahnov dopis bio čitan u novom, posvema drukčijem svjetlu, u kontekstu »lova na vještice«. Ludvikov je tekst bio konfrontiran s tekstom »kanoniziranog« marksističkog pisca i novinara, Juliusa Fučika (1903. – 1943.), tajno (na)pisanim u zatvoru (slavne »Reportaže ispod vješala«), prije no što su ga nacisti strijeljali kao pripadnika češkog pokreta otpora i dakako ishod je sastanka bio unaprijed poznat, odgovarao je zakoni(tosti)ma tada vladajućeg ideološkog konteksta. Ludvika su kao opasnog trockista izbacili iz Partije i sa studija i poslali na služenje vojnog roka gdje je po kazni bio upućen na teške radove u rudniku. Ništa nisu pomogla njegova opravdanja kojima je pokušao objasniti u čemu je nasporazum; u (n)ovom kontekstu njegova »nesretna razglednica« naprosto je imala jednoznačni (samo)uništavajući smisao.

Godinama nakon što je odslužio kaznu i bio javno optužen kao neprijatelj države, Ludvik se mučio pitanjem; tko je zapravo kriv što su ga se svi bivši prijatelji odrekli i na partijskom sastanku glasovali za njegovo isključenje, a time i javnu ekskomunikaciju. Nije mogao shvatiti zašto »revolucija jede svoju najbolju i najvjerniju djecu« i zašto svi ti silni oportunisti i karijeristi, koje u romanu simbolizira Zemanek, uspijevaju tako savršeno (od)igrati svoje sramotne uloge. Ludvikov prijatelj Jaroslav bio je realniji u procjeni stanja: »Bili smo nijemi glumci koji su koru bili gurnuti kako bi (od)pjevali partijskom rukom davno napisani tekst«. A, kasnije, ona čuvena scena kada se Ludvik želi osvetiti Zemaneku zavodeći njegovu suprugu, ženu koju zna od ranije i koju je nakon puno godina slučajno sreo, jednako je apsurdna, kao što je bila i apsurdna njegova krivnja. Na kraju knjige Ludvik sanja o povratku u izgubljeni raj, arhaični svijet u kojem je »ljubav još uvijek ljubav, a bolest je bolest i gdje iskonski osjećaji još uvijek stvarno postoje«.

Drukčije, kunderijanski rečeno; gdje stvari i riječi još uvijek tvore cjelinu koja njie izmanipulirana »čovjeku tuđim i neprijateljskim silama«. A, izvori manipulacije uvijek su od antike do danas isti: naivno revolucionarno oduševljenje mladih i s njim usko (po)vezana lirska opijenost idejama kojima nas zanosi. Sve nemoguće počinje u stvarnosti, piše Kundera, i stoga je uvijek dobro vrijeme da se kaže istina, ma koliko bila neugodna, kao što je uostalom pogodno svako vrijeme za velika (ne)djela.

Rođenje romana

Češki romanopisac nije krio svoje oduševljenje filmom Michelangela Antonionija »Blow-up« (Vanessa Redgrave, David Hemmings i Jane Birkin), svevremenom pričom o traganju za savršenim i spoznajom o (u)zaludnosti svih naših napora da to i ostvarimo; dakle radi se o onome što se događa kada nam se snovi ne ostvare. Ili, još i gore: što (u)činiti kada (u)mislimo da su nam se snovi ostvarili? »Sve ljepote svijeta«, tako je češki nobelovac Jaroslav Seifert naslovio jednu od svojih najboljih knjiga, uvijek u sebi nose i notu melankolije, tamnu stranu »lijepog i uzvišenog«, tragičnog, kao u antičkom mitu i utoliko je mitsko uvijek i zbiljsko. Jednako tako i revolucija, koliko naivno, toliko i veličanstveno, oduševljeno uvjerenje kako je moguće učiniti i nemoguće, ali uvijek, u finalu revolucije, kada je na vrhuncu, otvara u onih koji vide dalje i više od ostalih, duboke ponore melankolije, jer kako piše Kundera: »Čovjek nikada ne zna, ne može znati što stvarno želi, ali zar se tome treba čuditi; život se ne da isplanirati, niti se dade naknadno popraviti. Einmal ist keinmal, sve što činimo, činimo prvi puta i bez ikakvih priprema«.

Utoliko je Kundera završna točka »revolucionarnog luka« koji je započeo francuskim prosvjetiteljstvom u liku Denisa Diderota, pa se širio djelom Franza Kafke, Hermanna Brocha, Roberta Musila i prema modernoj francuskoj literaturi, posebice Georgesu Batailleu; roman o(p)staje najboljim sredstvom umjetničkog spoznavanja čovjeka kao takvog, budući da najsuptilnije nijansira sve »zakučaste forme našeg bivanja«. A, što je zagonetnije od pojma i fenomena revolucije? Jedino možda Kunderina sentenca da se »roman rodio kao jeka Božjeg (pod)smijeha« na »ljudsku umišljenost da se može ponašati poput Boga«. Granice se, one u nama i one izvan nas, bez obzira na našu umišljenost ne daju prekoračiti; povijest revolucija nam je to najbolje, više nego zorno p(r)okazala. Što naravno ne znači da smo išta od povijesti i naučili.