SENJ – U dvadeset i sedmoj svojoj objavljenoj knjizi hrvatski književnik Milan Krmpotić predstavio se dijelom svog književnog stvaralaštva vezanog za pripovijetke i dramu. I dok nam je kao pripovjedač već poznat kroz objavljene tri zbirke pripovijedaka i osam romana, kao dramski pisac predstavio se samo igrokazom »Buna u sretnoj šumi« objavljenim prvi put 1993. godine. Time je u ovoj krajem prošle godine objavljenoj knjizi bitniji onaj dio vezan za dramu, točnije kratku dramu »Stigla je sloboda« (prvi put je objavljena 1999. godine), kojom Krmpotić potvrđuje da i u tom obliku književnog izražavanja ima što za reći. Radnja je smještena u »planinski zaselak na rubu kraškog polja«, odnosno senjsko zaleđe prema Lici, a odvija se završnih dana Drugog svjetskog rata kad u to seoce, iz kojeg su muškarci uglavnom bili dio domobranskih postrojbi, stiže četa partizana.

Pobjednički i trijumfalno raspoloženi oni od mještana traže hranu, a željni su i pohvala za svoj doprinos oslobađanju. Njihov kratki boravak u seocu Krmpotić je iskoristio da bi iznio i sukobio različite vjerske i političke svjetonazore mještana, ali i jasno upozorio kako niti jedan rat ne smije – a to, nažalost, itekako čini – ubiti ljudskost u čovjeku. Ovaj dramski tekst ironičnog naslova završni je dio 240-ak stranica obimne knjige koje je najbitniji dio 20 pripovijedaka, od kojih su neke ranije objavljene u zbirci pripovijedaka »Slomljivi« (1989.), odnosno u nekim časopisima, a nekoliko je potpuno novih.

Duhovite priče

Kao autor Krmpotić je u ovoj zbirci ponajbolji kad se napaja na izvorima onog što je proživio u djetinjstvu pa su stoga zaista odlične i urnebesno duhovite priče »Drug Tito nema onu stvar« te »Naš did Mile«.

U prvospomenutoj sjajno oživljava lik desetogodišnjeg dječaka koji tamo negdje sredinom pedesetih mora u školi napisati školsku zadaću o drugu Titu. On to čini odlično, ali dječji prostodušno i iskreno, koristeći svoje još uvijek oskudno znanje pa njegov sastavak izazove buru komičnih i manje komičnih reakcija i zbivanja koji na duhovit način odlično svjedoče o političkim prilikama tog doba u ruralnim sredinama senjskog zaleđa.

Još je bolja, raznovrsnija i lepršavija »Naš did Mile« u kojoj nas upoznaje s likom svog djeda kojeg je cijelo selo voljelo zbog njegove sposobnosti pripovijedanja i izmišljanja, ponajprije stoga jer je pri tome bio vrlo duhovit pa tako, primjerice, u ovoj ovećoj priči slušamo kako uspješno uvjerava seosku djecu kako je glavom i bradom, zahvaljujući stroju Nikole Tesle, bio s Odisejom i ekipom kod Kiklopa, potom i kod Kirke, a sreo je i još neke antičke junake! Naravno, u svim tim susretima did Mile pokazao je svim tim antičkim junacima kako, ustvari, pojma nemaju. Ta »krivoputska« (did Mile je iz Krivog Puta) interpretacija Homera zaista je istodobno i krajnje emocionalna i duhovita te predstavlja pravi užitak za čitanje, djelomično i zbog sjajnog korištenja krivoputske ikavice.

Dobrota i ljudskost

No Krmpotić je vrlo kvalitetan i kad izađe iz okvira djetinjstva i zavičaja. Šoviše, većina pripovijedaka ove knjige daleko je temama i ozračjem od odličnog humora koji pršti iz dvije spomenute. Teme tih priča vezane su za usamljenost i samoću (»Arabis Croatica«, »Već ti stižem«), tugu zbog promašenog života (»Sam«), opaku grižnju savjesti zbog počinjenih zlih djela (»Grana«), sliku teških socijalnih prilika današnjice (»Bocar«), neostvarenu ljubav (»Dobro došla na večeru«, »Šojka«) ili negativan utjecaj politike na živote ljudi (»Pela«).

No, bez obzira na pristup temi i raspoloženje koje stvara u svojim pričama, Milan Krmpotić uvijek nastoji pronaći one tračke dobrote i ljudskosti koji kod pravih ljudi plamte čak i u teškim socijalnim uvjetima, ili pak u tugom i nesrećom obojenim sudbinama pojedinih likova. Taj je dodir dobrote i humanosti tipičan i za ranije Krmpotićeve radove, a lijepo ga je sresti i u ovoj knjizi i predati se, uz već spomenute odlične stranice pune humora, pozitivnim i blagotvornim utjecajima takve literature.

Krivoputska ikavica

Posebna priča ove zbirke svakako je već spomenuta ikavica kojom Krmpotić majstorski barata u nizu priča, potvrđujući time ne samo svoju kroz taj pristup iznimno uočljivu književnu nadarenost, već i činjenicu da se najbolje stranice uvijek pišu na – u pravom smislu riječi – materinskom jeziku, dakle onom koji je u tebe usađen od najranijih dana djetinjstva. Taj štokavsko-ikavski dijalekt – nazovimo ga krivoputskim – bogatstvo je ove knjige kojom Milan Krmpotić još jednom potvrđuje kako je svojim djelom nastavio niz književnih velikana koje je ponosni i uskočki Senj dao hrvatskoj književnosti.