Nova predstava »Melodrama« riječke autorice Ivane Kalc izvedena je u HKD-u na Sušaku, u produkciji Umjetničke organizacije Kabinet i koprodukciji ICI-CCN de Montpellier-Occitanie.

Kako je navedeno u programskoj knjižici, inspirirana djelom »Društvo spektakla« francuskog teoretičara i filozofa Guya Deborda iz 1967. godine, autorica istražuje spektakl kao produžetak konzumerističkog kapitalizma/tržišta, a koji se proširio svim sferama ljudskog života te ovladao načinom na koji percipiramo stvarnost.

Ovome možemo dodati Debordove tvrdnje: »Spektakl je kapital u stupnju akumulacije u kojemu on postaje slika… Sve što se izravno proživljavalo, udaljilo se u predstavu…«

I doista, danas živimo u vrijeme akumulacije spektakla i slika. Svojom koreografijom i izvedbom Ivana Kalc detektira »duh vremena«, posežući ironijski za naslovom »Melodrama«. Ulaskom u dvoranu HKD-a publiku je dočekao zasljepljujući snop svjetla reflektora uperen u njezine oči, što se već može shvatiti kao komentar »društva spektakla«.

Gašenjem reflektora na pozornici postaje vidljiva izvođačica Ivana Kalc, koja se nalazi na nekoj vrsti male pokretne trake, krećući se prividno naprijed, no zapravo ostajući stalno u mjestu. Ili kako objašnjava u opisu predstave: »…zarobljena u repeticiji i prividnom kretanju, u beskrajnom »skrolanju« u beskonačno ništa (»endless scroll«).«

Foto: Karlo Čargonja

Izvođačica uprizoruje samu sebe, odjevena u jednostavnu bijelu majicu i plave kratke hlačice, s vlasuljom napravljenom od niti koje prizivaju rezani novinski papir.

Na krajnje minimalistički, a efektan način, Ivana Kalc u ovom neverbalnom, fizičkom teatru svojim tijelom i pokretima kreira scenske slike. Važnu ulogu, pritom, kao i u žanru melodrame, ima glazba Josipa Maršića, a dojmu »spektakularnosti« pridonosi i oblikovanje svjetla Ivana Bauka. Ritmički usklađena s glazbom te dizajnom svjetla,

Kalc stvara pokretne slike koje asocijativno zazivaju različite oblike spektakla – od kretanja modnom pistom i boksačkog ringa, do vojnog, religijskog, medijskog i svakog drugog spektakla, pokazujući da je on prožeo praktički sva područja života.

Reflektori upereni u oči gledatelja i gledateljica kao da pozivaju na razmišljanje, a mi zaključujemo Feuerbachovim riječima koje Debord citira na početku »Društva spektakla«: »Naše doba nedvojbeno daje prednost slici nad stvari, kopiji nad originalom, predstavi nad stvarnošću, prividu nad bićem…«