RIJEKA – Nakon odgode premijere 28. ožujka zbog pandemije, predstava »Čipka« Baleta HNK-a Ivana pl. Zajca premijerno će biti izvedena ovoga petka, 5. lipnja, u 20 sati. Koreografkinja je Maša Kolar, ravnateljica Baleta, a skladateljica Tena Novak Vincek. U potrazi za hrvatskim kulturnim nasljeđem, Maša Kolar inspiraciju za predstavu traži u nacionalnoj povijesnoj tradiciji i folkloru – od tradicionalnih obrta izrade čipke u Hrvatskoj, povijesnih spisa o njoj, života čipkarica, paške nošnje do folklorne glazbe. Istovremeno postavlja pitanja koliko je to nasljeđe danas bitno i kako ono može pronaći suživot sa suvremenim društvom?

Ovaj balet inspiriran je motivom čipke. Kako ste došli na tu ideju? Na koji vas je način čipka inspirirala za koreografske zamisli?

– Često razmišljam o značenjima kulturnog dobra i što ona nama umjetnicima danas predstavljaju. Ovaj balet nastao je na tragu tih razmišljanja i motiviran je vlastitom potrebom da svoju praksu promijenim i obogatim novim plesnim vokabularom. Glavnu inspiraciju ciljano sam tražila izvan vlastitog umjetničkog medija, u nacionalnoj hrvatskoj baštini kako bih se radu vratila, to jest približila iz drugačijeg kuta i drugačije perspektive. Namjerno inspiraciju nisam tražila u folklornim plesovima već u kanonskim postupcima izrade čipke, njenom materijalu i njenoj ornamentici. Čipka se smatra jednim od glavnih obilježja hrvatske nematerijalne kulturne baštine, ali za mene ona postaje priča plesa. Njena struktura je temelj moje koreografske strukture, transpozicijom njene ornamentike u ples stvaram glavne koreografske elemente.

Glazba u službi plesa

Postoji li veza između čipke, njene izrade, tkanja, i plesnog pokreta?

– Svakako da postoji veza. Ideja vodilja ovog kreativnog procesa bila je otkrivanje veze čipke i plesa, to jest sadržaja koji propituje današnju poziciju umjetnika u odnosu na svoje kulturno nasljeđe kao šireg konteksta i nacionalne baštine kao užeg i specifičnog konteksta. Iz građe čipke izvlačim maksimum vizualne forme za svoj rad, a iz njenog tkanja i iz njenih minimalnih i jednostavnih, ali zato prepoznatljivih motiva izvlačim glavne koreografske elemente poput prostornih puteva, plesnog leksika, ritma te odnosa među plesačima.

Kako je nastajala glazba Tene Novak Vincek? Je li napisana prije rada na predstavi ili je stvarana paralelno, tijekom rada s plesačima?

– Koreografski rad nikad nije usamljen rad, on se odvija u intenzivnoj suradnji s plesačima i autorskim timom. Suvremeno čitanje paške čipke u našoj predstavi reflektira se na tijelima plesača, u kostimografskim i scenografskim rješenjima Petre Pavičić, dramaturškim odlukama Maje Marjančić, oblikovanju svjetla Saše Fistrića i naravno u najbližem suradniku plesa, u glazbi. Skladateljica i violinistica Tena Novak Vincek nalazi inspiraciju i sklada nove kompozicije u dijalogu s plesom i koreografijom. Inspiraciju crpi iz naše kompleksne i specifične tradicionalne glazbe koja je poznata po dvoglasju i neobičnim intervalskim razmacima.
Glazba u službi plesa zahtjevan je zanat jer je ograničena plesnom konstrukcijom. Kako je većina partiture glazbe Tene Novak Vincek nastajala putem improvizacije te naknadnim izlučivanjem tema dobivala svoju orkestraciju i završni mastering, mislim da je zadržala dozu spontanosti i glazbenog autorstva koju bi svaki medij – bez obzira na svoju intermedijalnu funkcionalnost – trebao zadržati. Unutar partiture mogu se naći dvije ranije skladane kompozicije »Europska sopila« i »Vilinski ples br. 6 za dvije violine«. Preslušavajući glazbeni repozitorij Tene Novak Vincek odmah sam ih osjetila kao adekvatne i primjenjive za predstavu »Čipka« te se ostatak skladateljskog rada vrtio kružno i spiralno poput tkanja čipke upravo oko ovih dviju ranije skladanih kompozicija.

Rad s plesačima

Može li se i u glazbi osjetiti tema čipke, odnosno osjećaju li se u glazbi tradicijski i folklorni elementi?

– Teško mi je objektivno procijeniti hoće li publika moći osjetiti sve tradicijske i folklorne elemente glazbe; ja ih svakako osjećam jer sam se njima koncentrirano bavila tijekom cijelog kreativnog procesa. Tena je u glazbu za balet »Čipka« ukomponirala ljestvice, motive i ostale glazbene izraze s područja Balkana, ali i šire koji su svakako upisani u našu kolektivnu memoriju pa su, pretpostavljam, samim time i široko prepoznatljivi.

S probe predstave »Čipka« / Foto FANNI TUTEK-HAJNAL

Koliko je stvaranje ovog baleta bilo izazovno za plesače i plesačice?

– Svaki novi kreativni proces je izazovan jer se stvara nešto iz ništa. To ništa je s jedne strane neugodna početna pozicija kako za koreografa, tako i za plesače, dok je s druge strane to prilika zajednički stvoriti način preživljavanja kroz plesačko zajedništvo, povjerenje, humanost i solidarnost. Rad s vlastitim ansamblom je neka vrsta ljubavne priče. Kao koreografkinji teško mi je odoljeti inovativnoj dinamici baletnog ansambla koji je iznjedrio specifične i jedinstvene plesačke osobnosti u njihovoj želji i spremnosti za rad na visokim umjetničkim razinama.

Ove karakteristike riječkog ansambla ujedno su okosnica mog autorskog projekta »Čipka«. Plesači i plesačice tijekom jedne kazalište sezone često se nalaze u izazovnim situacijama koje donosi kreativni rad jer je rad s raznim koreografima njihova habitualna praksa, za razliku od mene koja u ulogu koreografkinje ulazim sporadično. Kao ravnateljica baletnog ansambla odgovorna sam za umjetnički dojam koji kreiram u suglasju s intendantom kazališta Marinom Blaževićem putem odabira repertoara, ali i kroz strategiju organizacije rada, te odabirom novog i upravljanjem postojećim baletnim kadrom. Ova pozicija i opis posla koji se iza nje krije jest izazovan i stvaralački poticajan, međutim često je ona nezahvalno mjesto sukoba različitih mišljenja i aspiracija. U svom ravnateljskom radu zajedno s ansamblom trudimo se da timskim duhom u svemu što produciramo ostanemo sebi dosljedni, jedinstveni, neposredni i zabavni – balet s karakterom.

Uzimajući u obzir povijest baletnih institucija u našoj regiji, vrlo je težak posao pokušati stvoriti baletni ansambl koji je odraz svojeg vremena, a ne samo čuvar povijesne baletne tradicije. Postoje trenuci unutar kazališne sezone kada pozicija ravnateljice zahtijeva striktno menadžerski i rukovodeći pristup i u tim trenucima dogodi se da me obaveze izvlače daleko od baletne dvorane, odvajaju od plesača i udaljavaju me od žarišta kreativne plesne kuhinje. Proces rada na predstavi »Čipka« vratio me je u dvoranu i u bliski susret s plesačicama i plesačima.

I članovi Baleta bili su prisiljeni na dvomjesečnu stanku zbog pandemije koronavirusa. Za baletne umjetnike od iznimne je važnosti da su svakodnevno u dvorani i vježbaju. Kako su oni proveli ovo vrijeme u znaku »ostanite doma«?

– Baletni ansambl nije prestao raditi niti za vrijeme pandemije. Pauza je trajala samo tjedan dana kada smo na razini cijelog kazališta zatvorili vrata, spustili zastor i odradili »prislini« kolektivni godišnji. Odluka ove vrste je svakako opravdana s obzirom na okolnosti i s obzirom na to da će nam ljetna sezona biti duža. Rad od kuće nije uobičajen način rada za baletne umjetnike, međutim nikad se nije dovodila u pitanje egzistencija naše umjetnosti pa smo svoju angažiranost i svoju umjetničku aktivnost vrlo brzo učinili vidljivom putem online prisutnosti u projektima »Zajc uz Vas« i »Zajc uz Vas 2«.

Plesači suodržavali formu unutar svoja četiri zida najbolje što su mogli uz pomoć online klaseva. Neki od nas iznenadnu pauzu iskoristili su za saniranje starih povreda, za izučavanje nekih novih plesnih praksi za koje u normalnim okolnostima ne bi imali vremena, niti kapaciteta. U razgovoru s članovima ansambla saznajem da su mnogi ušli u autorefleksivni dijalog sa svojim tijelom, što rezultira i činjenicom da smo u roku od samo dva tjedna uspjeli obnoviti i završiti predstavu »Čipka«, koju ćemo kroz premijernu izvedbu (5. lipnja) i tri reprize (6., 8. i 9. lipnja) imati priliku predstaviti publici.

Situacija u hrvatskom baletu

Kakvo je trenutačno stanje u riječkom Baletu po pitanju broja članova ansambla, ekipiranosti?

– Pitanje ekipiranosti riječkog baletnog ansambla je kompleksna tema i otvara polemike koje se još uvijek percipiraju kao nepoželjne, pa se tako i u drugim baletnim ansamblima Hrvatske (balet HNK Zagreb i balet HNK Split) o njima ne raspravlja i ne progovara. Pitanje broja članova riječkog Baleta nije problem, nas ima u korpusu baletnog ansambla 28 što je vrlo lijepa i prihvatljiva brojka za jedan umjetnički baletni ansambl srednje veličine. Motiviranost i visoki profesionalni kriterij aktivnog dijela ansambla, baletnog korpusa od 15-ak plesača nisu upitne stavke u riječkom Baletu, a niti su one upitne diljem hrvatskih nacionalnih baletnih ansambala. Naš problem su neriješeni mirovinski statusi starijeg dijela ansambla, pa iz toga nerješiv stagnirajući baletni kadar koji polako propada. Ugovori na neodređeno i pravo na mirovinu tek s navršenih 65 godina života nije iznenađujući fenomen za činovništvo, ali u jednom živom umjetničkom organu ovo stanje je osuđeno na katastrofičan i posve nelogičan, to jest umjetnički neprihvatljiv kraj baleta u Hrvata.

Pola plesača baletnih ansambla u hrvatskim narodnim kazalištima spremno je već sada za mirovinu ili tranziciju u neku drugu sferu rada. Kod nas u Rijeci nitko od članova baleta HNK-a Ivana pl. Zajca u sljedećih 7-8 godina neće imati zakonski ispunjene uvjete i pravo na starosnu mirovinu. Prema tome, u sljedećih 7-8 godina neće biti mogućnosti zapošljavanja novih balerina i baletana što je poražavajuća okolnost. Evidentno je da zaposlenici baletnih ansambala ne mogu obavljati svoju primarnu djelatnost do 65. godine, kada im radna sposobnost opada već nakon navršene 40. godine starosti. Ovakva situacija blokira rad baleta, a sadašnja dobna bilanca stanja u riječkom Baletu, a i u drugim hrvatskim baletnim ansamblima, te pravna mirovinska legislativa ne podržava održavanje klasičnog baletnog repertoara. Slijedom ovog neutješnog stanja, uskoro će održavanje neoklasičnog i suvremenog repertoara biti dovedeno u pitanje.