Martina Hrlić Rogić se plesom bavi četvrt stoljeća. Iza nje je nebrojeno mnogo natjecanja, nastupa diljem svijeta i plesna grupa koju uspješno vodi već dvadeset godina. Martina je i ove godina nastavila nizati uspješne projekte, a njezina grupa Flame uspješne rezultate.

Osim karijere plesačice, Martinu poznajemo kao pravnicu i poduzetnicu koja sa svojim suprugom Markom uspješno vodi poznati riječki Book caffe Dnevni boravak. Ova svestrana umjetnica na pragu četrdesete je i friška studentica. U razgovoru nam je otkrila je li joj draže pravništvo ili plesna umjetnost, opisala njezin novi performans Jezik kože i najavila novi projekt.

Ples i pravo su dva područja kojima ste se kroz život bavili. U kojoj je mjeri pravo ostalo u vašem životu? Zašto je ipak ples prevagnuo?

– Plesom sam se počela baviti s petnaest godina u plesnoj skupini Porto Ri, a 2003. godine sam sa starijim kolegicama osnovala Plesnu grupu Flame. Po završetku Prve riječke hrvatske gimnazije, odlazak iz Rijeke nije bio opcija.

Plesne akademije nisu dolazile u obzir, pa sam, slijedeći primjer oca i majke, krenula u pravničke vode i upisala Pravni fakultet. Nakon stjecanja diplome pravnog fakulteta deset sam godina radila s mamom u zajedničkom odvjetničkom uredu, a u tom sam se razdoblju najviše bavila besplatnom pravnom pomoći, najviše u području obiteljskog i radnog prava.

Ali zapravo su i fakultet i posao bili »proplesani.« Jedva sam čekala otipkati svoje i nakon toga otići u plesnu dvoranu gdje bih se zadržala i po pet sati na dan. U međuvremenu sam bila doživjela prometnu nesreću.

Naime na mene je, dok smo vozili motor, naletio kamion i izbacio mi sve kosti iz lijeve noge. Potom je slijedilo dugo razdoblje od dvije godine bolovanja prilikom čega sam imala puno vremena za razmišljanje.

Nakon toga sam odlučila da moram malo stati na loptu. Suprug i ja smo prije četiri godine dobili sina i mislim da, uz njega, ne bi imalo smisla dane provoditi u odvjetničkom uredu, a večeri u plesnoj dvorani.

Ovakav život kakav sad živim ima više smisla: više ga se živi. Imam više vremena za obitelj, imam slobodna, mirna jutra koja provodim osmišljavajući nove projekte, a navečer vodim treninge.

Iz odvjetničke komore sam izašla 1. siječnja 2020. godine i nedugo nakon toga koreografirala otvorenje EPK pod redateljskom palicom Dalibora Matanića.

Najveća podrška

Spomenuli ste obitelj. Zanimljivo je da je vaš suprug Marko, slično kao i vi, pravnik i umjetnik. Jeste li se upoznali u pravničkom ili umjetničkom svijetu?

– Osim što je pravnik i glazbenik, on je puno više od toga. Uvijek mi pruža podršku, a uz to je i filter svih mojih projekata. Sigurno za neki projekt neću reći »da, da, spremno je« ako on ne da svoje mišljenje.

Često imam osjećaj da bih ga trebala potpisati na mnoge svoje predstave. Mi smo se ipak upoznali na plesnom podiju u jednom od brojnih opuštenih izlazaka, a potom smo i u poslovnom smislu dosta vremena zajedno provodili.

Bili smo na istoj lokaciji, ured do ureda, i tako puno godina živjeli i radili, ali i plesali, svirali, putovali, pohađali koncerte… Jednako kao što on sudjeluje u mojim projektima, ja ne znam jesam li propustila ijedan njegov projekt.

Vaše najnovije umjetničko ostvarenje je »Jezik kože«. O kakvom se performansu radi?

– To je projekt koji mi je dugo bio u glavi, doduše ne u tom formatu. Taj je performans zapravo produkt promatranja moje kože i mojih ožiljaka koji su većim dijelom nastali i u ranije navedenoj prometnoj nesreći.

Pet operacija koje sam imala,ostavili su trag na meni, točnije na mojoj koži. Spoznala sam da ožiljci kao tragovi života mogu predstavljati naš životopis otisnut na koži. Promatrajući sve te ožiljke, nabore i znakove starenja na koži, imajući u vidu kako se današnje društvo s time nosi, došla sam do zaključka da u današnje vrijeme kao da je zabranjeno starjeti.

Mislim da je takvo razmišljanje nametnuto.

Ja volim brojiti bore i proučavati nečiji život kroz njegovu kožu koja visi, koja crveni, koja se znoji… Sve to je krenulo od osobne priče koju sam htjela ispričati, a završilo na književnoj odrednici kože. Shvatila sam da hrvatski jezik ima puno frazema koji se dotiču kože.

Jezik kože je postala predstava koja se bavi frazemima kože, a ja sam tu posrednik koji pokušava brisati granice pozornice i publike. Istražujući o koži, došla sam do podatka da koža kao najveći naš organ pokriva 1,8 metara kvadratnih.

Ta brojka može varirati ovisno o ljudskoj konstituciji, ali sam za izradu kostima uzela točno toliko materijala, tako da on pokriva ukupnu površinu moje kože. Predstava je u solo formatu, u njoj nastupam sama, a to je dosta intenzivno.

Glazbu za predstavu mi je napravio prijatelj i multiinstrumentalist Darko Terlević, a zanimljivost predstave je što je glazba rađena prema mojim pokretima. Inače koreografija nastane na već postojanu glazbu, ali sada je to bilo obrnuto.

Snimala sam sekvence pokreta koje sam poslala Darku koji je promatrajući moje pokrete stvarao glazbu. Sjajno iskustvo!

Novi izričaj

Gdje je »Jezik kože« izveden i hoće li biti još izvedbi?

– Premijera je bila 1. srpnja prošle godine na festivalu suvremenog plesa Port of dance. Poziv za tu izvedbu je došao od direktora festivala Edvina Liverića, a predstava je bila izvedena u Guvernerovoj palači.

Nedavno sam je reprizirala u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku i u Pogonu Jedinstvo u Zagrebu. Sada se planiraju gostovanja u Osijeku, Zagrebu i Zadru, stoga mi se čini da predstava neko vrijeme neće biti u Rijeci, ali isto tako vjerujem da ću je još jednom obnoviti za riječku publiku jer sam dobila upite za repriziranje predstave.

Poznajemo vas i kao osnivačicu grupe Flame koja će uskoro napuniti 20 godina postojanja. Zašto ste se odlučili osnovati plesnu grupu?

– Plesnu skupinu Flame smo davne 2003. godine osnovale Milica Golić, Sandra Tamarut i ja. Sve tri smo plesale u plesnoj skupini Porto Ri, one puno duže od mene, stoga se rodila ideja za novim plesnim izričajem, načinom i pristupom plesu.

Krenule smo lagano i bez velikih očekivanja, a već godinu kasnije smo otputovale na svjetsko prvenstvo u Las Vegasu gdje smo došli s koreografijom »Fighters.« Tada, kada nas je bilo šest ili sedam i sve je izgledalo nekako nestvarno, smo otputovali u SAD uz financijsku pomoć Grada Rijeke i Primorsko-goranske županije koji i danas pružaju podršku svim našim projektima.

Tako su izgledali počeci grupe Flame. Svih narednih godina grupa broji od 150 do 200 članova. Izdvojila bih Bornu Babića na kojeg sam jako ponosna. On je naš član koji je završio plesnu akademiju u Rotterdamu i sada je dio jedne od najboljih kompanija suvremenog plesa Ultima Vez u Bruxellesu.

Prekrasno je podizati mlade ljude i pratiti ih u njihovim budućim plesnim ostvarenjima. Svih godina postojanja voljela bih izdvojiti ansambl s kojim sam radila ozbiljnije cjelovečernje predstave.

U Flameu imamo mnogo plesnih stilova, stoga mi je drago da postoji neka raznolikost, a nedavno je Dominik Valić napravio predstavu »Beychella« urbanog plesnog izričaja. Zanimljivo je gledati put pojedinca koji dođe u plesnu grupu. Krenut će u hip hopu, a završiti možda u nekom suvremenom plesu koji će im koristiti u brojnim predstavama.

Flame čini nekolicina mentora koji podučavaju članove. Na koje sve načine oni doprinose grupi?

– Plesnu grupu Flame čini nas deset trenera, mentora koji držimo satove članovima. Ja sam predsjednica udruge i umjetnička voditeljica, ali moram izdvojiti devet trenera i mojih prijatelja koji drže satove. Svatko od njih ima neki svoj izričaj.

Tu razlikujemo balet, mjuzikl, suvremeni ples, hip hop, MTV, heels, fusion, a uz to smo i podijeljeni po dobnim skupinama. Mentori sa svojim učenicima ostvaruju sjajne rezultate i potičem ih na to da sami osmišljavaju svoje predstave.

Spomenutu »Beychellu« je osmislio Dominik Valić, a tu je i Helena Dimitrišin Tomasić koja je sa svojim polaznicima otvorila Dječju kuću i ostvaruje sjajne rezultate na natjecanjima. Svi oni su vrlo raznoliki i mislim da je to pravo bogatstvo.

Radionice i seminari

U dvoranu grupe Flame nerijetko navrate i poznati plesači koji održavaju plesne radionice.

– Trudimo se održavati brojne plesne radionice i seminare. Spomenula sam Bornu Babića kojeg pozovem svaki put kada dođe u Rijeku da nam svoje znanje prelije na plesnim radionicama. Sada nam stiže Gordan Vogleš koji se natječe u Plesu sa zvijezdama koji će ponuditi radionicu latino plesova.

Trudimo se imati pedagoge i iz ostalih stilova jer smatram da plesna edukacija ne smije stati. To je nadogradnja koju je dobro kontinuirano stjecati. Vođena tim mislima, ja sam upisala MA Neverbalni teatar u Osijeku na Akademiji za umjetnost i kulturu.

Motivirajuće je i obvezujuće dalje se educirati. Tako da sada studiram, a to će mi donijeti mnogo novih projekata uključujući i diplomski rad, još jednu predstavu koja će se nakon osječke premijere ukazati na riječkim kazališnim daskama.

Iz čega crpite inspiraciju za svoje projekte?

– Inspiraciju uvijek crpim iz života. Već vidim kako ću u daljnjem radu puno pažnje pridati performansu jer je to forma koju sam nedavno otkrila. Sviđa mi se kao izričaj. To je forma u kojoj je ideja jako bitna, možda i bitnija od realizacije.

Iza mene su performansi »Bauštela«, »Hodogram«, »(Ne) mrzimo baš sve?« gdje sam se bavila diskriminacijom svake vrste i posljednji projekt »Jezik kože.« U fokusu mojih radova je uvijek izgubljeni pojedinac u besmislu današnjice.

To je vječna tema i neiscrpno polje; to mi uvijek predstavlja polazišnu točku, pa me onda moj daljnji rad odvede na različite strane. Volim se baviti društvom, društvenom nepravdom i kako mi funkcioniramo u svoj toj lavini današnjice.

Je li već u planu nešto novo, neki novi projekt?

– U razradi je novi projekt koji se zove »Egologija i Ekomanija.« Jasno se može primijetiti da su to pojmovi ekologija i egomanija koje sam ispreplela. Taj je projekt prošao na natječaju javnih potreba u kulturi Grada Rijeke, a bit će realiziran početkom lipnja.

Performans će se baviti mapiranjem zelenih površina u gradu Rijeci, postaviti pitanje koliko smo mi doista egoistični i ne pridajemo pažnju važnim stvarima i dati odgovor kako pobrisati sivilo, a upaliti zelenilo. Projekt će se realizirati kombinacijom videoperformansa i flashmobova.

Mi ćemo svojim tijelima istaknuti te malobrojne zelene površine koje su u našem gradu i približiti ih ljudima. To će biti kazališni park ispred HNK-a Ivana pl. Zajca, park na Mlaki, park Nikole Hosta i perivoj Gospe Trsatske.

Za kostimografiju je zaslužna Andrea Anić Dokmanović koja se bavi ekološkom obradom recikliranih materijala, pa smo joj odnijeli stare plahte koje će ona ponovo oživjeti, a za videoprodukciju se brine naš dugogodišnji suradnik i prijatelj Damir Jevtić.

Medalje iz Požege

Prošlog se vikenda u Požegi održalo državno natjecanje Dance world cup Croatia na kojem je nastupio i Flame. Kako je prošlo?

– Vrlo uspješno. Svih deset koreografija koje smo poslali su osvojile medalju i plasman na svjetsko prvenstvo koje će se ovog lipnja održati u San Sebastianu. U Požegu smo poslali naprednije ansamble koji već duže vremena plešu, stoga su i rezultati bili sjajni.

Od tih deset koreografija su čak dvije proglašene najboljima u svojim kategorijama. To su koreografije »Knock Knock« koju izvode naši hip-hoperi pod palicom Helene koju sam i ranije pohvalila i moja koreografija »La femme« koja se svrstala u kategoriju suvremenog plesa.

Oni će u Španjolsku otputovati krajem šestog mjeseca, a 21. lipnja nam predstoji Završna produkcija na kojoj će sve te pobjedničke koreografije moći vidjeti i naši sugrađani.