Povjesničar izv. prof. dr. sc. Marko Medved, profesor na riječkoj Teologiji, područnom studiju Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, ovih je dana objavio knjigu »Filius conventus Fluminensis. Augustinci pustinjaci sv. Jeronima u Rijeci«. Riječ je o kapitalnom djelu, znanstvenoj monografiji koja na više od 750 stranica opisuje povijest augustinaca u gradu Rijeci. Sadržajem je ta knjiga mnogo više od istražene i opisane povijesti riječkih augustinaca u samostanu i crkvi sv. Jeronima, na mjestu na kojem od 1951. godine djeluju dominikanci. Ona je vrijedan doprinos poznavanju riječkog identiteta, poznavanju ne samo crkvene, već i društvene i kulturne povijesti Rijeke u više od četiri stoljeća tijekom kojih su u središtu grada djelovali augustinci.

Koristeći domaću i inozemnu literaturu, nepoznata arhivska vrela svjetovnih i crkvenih arhiva, i domaćih i inozemnih, dr. Medved je u jedanaest poglavlja knjige, među ostalim, analizirao augustinske početke u Rijeci, razvoj njihove zajednice tijekom 15. stoljeća, burno razdoblje mletačkog uništenja i reformacije, istaknuti položaj riječkog samostana u kontekstu koruških i štajerskih redovnika, ujedinjenje s austrijskom augustinskom provincijom i jozefinističko zatvaranje samostana 1788. godine. Čitatelja upoznaje i s mnogim dobrima augustinaca u Rijeci i okolici, kao i s više riječkih augustinaca slabo poznatih ili posve nepoznatih historiografiji, koji su zauzeli istaknuta mjesta u augustinskom redu, Crkvi i društvu srednje Europe; opisuje društvenu važnost ovih redovnika u smislu njihova doprinosa kulturi, obrazovanju i visokom školstvu… K tome, u godini 1600. obljetnice smrti sv. Jeronima, koju se obilježava ove 2020. godine, knjiga »Filius conventus Fluminensis. Augustinci pustinjaci sv. Jeronima u Rijeci« povezuje dva velikana, sv. Augustina i sv. Jeronima.

Prvi redovnici u gradu

Pišete o augustincima pustinjacima, redu kojega više ne nalazimo u Rijeci ni u Hrvatskoj. Objasnite nam o kakvoj se zajednici radi.

– Sv. Augustin (354.- 430.) ključna je osoba u povijesti teologije od 5. stoljeća do pojave skolastike, a njegova je uloga bila presudna i nakon toga, posebice pri nastanku reformacije kada protestantizam pokreće Zapadni raskol. Sv. Augustin sastavio je pravilo za grupu redovnika koji su u Sjevernoj Africi slijedili njegov stil života. To će se pravilo koristiti tijekom srednjeg vijeka, ali neće nikada ugroziti dominantan utjecaj pravila sv. Benedikta, utemeljitelja benediktinaca. Red augustinaca pustinjaka koji susrećemo u Rijeci ustvari nastaje u 13. stoljeću ujedinjenjem tada postojećih eremita (pustinjaka). Spominjanje pojma pustinjaka ne znači da su u Rijeci slijedili eremitski način života, već mu je razlog očuvanje spomena na nastanak reda unijom pustinjaka. Povijest augustinaca pustinjaka hrvatskoj je historiografiji vrlo malo poznata, iako je njihova prisutnost bila izrazita diljem Hrvatske (spomenimo samo Brinje).

Poznavati prošlost Rijeke nemoguće je bez saznanja o kršćanstvu, koje je znatno oblikovalo identitet grada. Uz glavnu crkvenu strukturu, župu Uznesenja Marijina (danas popularno nazvanu Kosi toranj), važan je augustinski samostan sv. Jeronima uz jugozapadni ugao gradskih zidina. Redovnici sv. Augustina prvi su redovnici u gradu, prisutni od 14. stoljeća kada im gospodari grada Devinci počinju, a prvih godina 15. stoljeća Walseeovci dovršavaju izgradnju samostana i crkve. Do početka 17. stoljeća bili su to jedini redovnici u gradu, ne uzimajući u obzir Trsat koji čini odvojenu cjelinu i na kojem se od sredine 15. stoljeća nalaze franjevci.

Augustinski hospital i bratovštine

Istražili ste povijest augustinaca u gradu Rijeci i objasnili kontekst njihova djelovanja. Primjerice, donosite i podatke o posjedima njihova samostana u gradu i u drugim bližim i daljim mjestima, kao i njihove relacije s mnogim krajevima Europe.

– Ima dosta nepoznanica u historiografiji vremena koje prethodi proglašenju Rijeke slobodnom lukom 1719. godine i industrijalizaciji sljedećih stoljeća. U predindustrijskom vremenu, obilježenom feudalizmom, povijest Rijeke slabo je poznata. S obzirom na to da je samostan sv. Jeronima bio vlasnikom dobrog dijela dobara zapadno i sjeverno od centra grada – Andrejšćice sa širim područjem Žabice i Jadranskog trga, Cecilinova, tj. Mlake i Škurinja, Rečica s područjem kasnije tvornice Torpeda i dijela brodogradilišta »3. maj«, današnje Opatije, Lipe i Studene, dijela slovenskog Krasa, vinograda na otoku Krku – podaci o tim područjima bit će važni onima koje zanima lokalna povijest i koji traže nešto više o načinu funkcioniranja feudalnog sustava u našem kraju.

Augustinci imaju nekoliko mlinova, više peći unutar grada i u Kastvu, sklapaju mnogobrojne ugovore s najmoprimcima koji obrađuju zemlju, vinograde i maslinike kojima je ispunjena bliža i daljnja riječka okolica. Otkrio sam i sljedeću zanimljivost: postojanje augustinskog hospitala uz Ulicu Erazma Barčića, otvorenog u drugoj polovini 15. stoljeća. Recimo i to da je gradsko groblje Kozala u 19. stoljeću otvoreno na vinogradima samostana.

Pišem o više bratovština koje su djelovale u okviru samostana, pri čemu valja znati da je većina gradskog stanovništva toga vremena učlanjena u jednu od bratovština koje se brinu kako o socijalnim potrebama, tako i o duhovnom životu članova, u kontekstu dakako kršćanskog društva. Pritom posebno mjesto zauzima najbogatija riječka bratovština Bezgrješnog Začeća, nazvana i bratovština plemenitih. Kad je riječ o plemenitim obiteljima, valja izdvojiti važnost obitelji Raunacher i Rauber. Pritom slovenski Kras, s kojim su veze bile intenzivnije od onoga što se inače misli, izranja ne samo kao puki geografski pojam.

Riječki su redovnici povezani i s augustincima u Ljubljani, kojima daju gostoprimstvo nakon što su pred naletom reformacije potonji morali napustiti Ljubljanu 1555. godine. Novost su otkrivene intenzivne veze Rijeke sa samostanom u Brnu (Moravska), kojemu se još od konca 14. stoljeća na čelu nalazi više riječkih redovnika obnašajući službu priora. Srednjoeuropski kontekst je tlo iz kojeg izrasta i po kojem hoda riječki augustinac, od izgradnje samostana u srednjem vijeku do zatvaranja kompleksa sv. Jeronima 1788. godine.

U knjizi tvrdim da je 16. stoljeće bilo razdoblje najtežih izazova za riječke augustince jer je obilježeno s jedne strane mletačkom pljačkom i uništenjem grada, zbog čega su redovnici morali na nekoliko godina napustiti znatno oštećen samostan, i s druge strane prodorom reformacije koju je pokrenuo pripadnik njihova reda, augustinac Martin Luther. To je i vrijeme kada otomansko širenje prijeti riječkim redovnicima i njihovim posjedima u bližoj i daljoj okolici, bez obzira na to što nikada Osmanlije nisu zauzeli Rijeku.

Nemar prema baštini

Opisujete i redovnički život augustinaca iznutra.

– Da, s brojnim usponima i padovima, krizama i katarzama, ali isto tako i izvanjske odnose samostana s pojedincima i ustanovama. U opsežnom dodatku donosim brojne ugovore, oporuke, misne zaklade tijekom duge povijesti samostana. Nastojao sam osvijetliti prošlost zaboravljene redovničke zajednice i kritički procijeniti njihov značaj za Crkvu, društvo i kulturu.

Ova opsežna knjiga plod je vašeg višegodišnjeg rada. Kažite nešto više o samom načinu vašeg istraživanja.

– Istraživanje povijesti ovoga samostana bilo je za mene vrlo naporno jer je iziskivalo pronalazak raspršene arhivske građe riječkog samostana diljem Europe, u arhivima i knjižnicama Vatikana, Münchena, Beča, Budimpešte i drugdje. Pritom sam otkrio i vrela za koja se nije znalo i koja pružaju nove i nepoznate podatke ne samo o samostanu, već i o gradu Rijeci i njegovoj okolici u srednjem i novom vijeku. Među otkrivenom građom ima i vrlo vrijednih stvari poput iluminiranih tekstova iz 15. stoljeća, što predstavlja doprinos kulturi i na nacionalnoj razini. Taj problem gubitka i nemara prema baštini augustinaca još je riječki povjesničar Ljudevit Josip Cimiotti-Steinberg u 19. stoljeću nazvao incuria et vandalismus (nebriga i vandalizam).

Radikalni prekidi poput raspada stoljetnih monarhija ili promjene državne pripadnosti Rijeke, s čime je povezan nagli odlazak ljudi, za historiografsko pamćenje Rijeke ima za posljedicu posvemašnji gubitak memorije. U slučaju samostana sv. Jeronima to su bile jozefinističke reforme koncem 18. stoljeća koje su, zatvarajući samostan potezom pera, okončale višestoljetnu povijest augustinaca u Rijeci. Premostiti te radikalne povijesne prekide znači sačuvati riječku povijest, i smatram to važnom zadaćom ne samo za struku, već i za društvo i grad Rijeku.

Pisanje ove knjige postavilo me je i pred zadaću otpetljavanja čvora nastanka riječke historiografije u 19. stoljeću. Naime, do sada još nije kritički obrađen temeljni riječki povjesničar Ivan Kobler. Koristio sam građu riječkog povjesničara Cimiotti-Steinberga jer je iz njegova neobjavljena rukopisa, uz izvorni Koblerov tekst, a nakon smrti samog Koblera, trudom vjerojatno Aladára Festa, sastavljeno ono što danas poznajemo kao Koblerovu povijest Rijeke.

Ova je knjiga plod višegodišnjeg istraživanja koje je financirao Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu (Teologija u Rijeci), a objavljena je pri izdavačkoj kući Srednja Europa koju vodi naš uvaženi povjesničar prof. dr. sc. Damir Agičić kojemu se od srca zahvaljujem na iskazanom interesu. S obzirom na dugo razdoblje augustinske prisutnosti u Rijeci, koje seže do 14. stoljeća, kao i fragmentarnu sačuvanost arhivskoga gradiva, formuliranje historiografske prosudbe zahtijevalo je konzultaciju više stručnjaka arhivista, povjesničara i povjesničara umjetnosti od kojih posebno ističem dr. sc. Željka Bistrovića i izv. prof. dr. sc. Tomislava Galovića. Zahvaljujem se i Gradu Rijeci na financijskoj potpori za objavu knjige.

Utjecaj redovništva na kulturu

U knjizi ističete razne aspekte života riječkih augustinaca, ali posebice njihov doprinos kulturi.

– Iz opće povijesti znamo o bitnoj ulozi redovništva u Crkvi i društvu, a u srednjem vijeku najčešće su upravo samostani bili rasadištima kulture. No nismo znali što je to konkretno značilo u Rijeci, s obzirom na to da historiografija nije proučavala augustince u sv. Jeronimu. Možemo reći da su od početaka u 14. stoljeću pa do ukidanja samostana 1788. godine, augustinci uistinu obilježili grad i širu riječku okolicu u vjerskom, kulturnom i ekonomskom pogledu. S obzirom na velik broj grobova u samostanu, posebice plemićkih obitelji, opravdano je samostan sv. Jeronima nazvati riječkim mauzolejom. Neke od tih grobnih ploča mogu se i danas vidjeti u hodniku klaustra samostana sv. Jeronima.

Ova knjiga pokazuje utjecaj redovništva na kulturu, od srednjeg vijeka do novog vijeka. Dakako, prvotni cilj riječkog augustinca nije bio stvarati kulturu, ali je kulturom riječi koja proizlazi iz traganja za Bogom u kršćanstvu – religiji koja se temelji na objavi (dakle na Riječi s velikim početnim slovom) – dao doprinos kulturi grada i srednje Europe. To je riječki augustinac činio iluminiranim liturgijskim knjigama, njegovanjem sakralne glazbe, poučavanjem u prvim humanističkim školama u Rijeci, predavanjem filozofije i teologije u našem gradu i diljem austrijskih zemalja, preuzimajući čelna mjesta dekana teoloških fakulteta državnih sveučilišta u Beču i Grazu.

Dodamo li ovome arhitektonske dosege augustinske crkve i samostana s kapelama, ali i čitavim nizom crkava zapadno od središta grada, nije teško uočiti doprinos riječkog samostana kulturi, i naglasio bih urbanitetu. Treba reći da su riječki augustinci latinaši jer su vezaniji za više slojeve društva od župne crkve i kaptola, ali koriste i crkvenoslavenski liturgijski jezik.
Obradio sam život i djelo istaknutih pripadnika augustinskog samostana. To su prior, biskup i diplomat Marko Riječanin iz 15. stoljeća, prior Ivan Primožić, kartograf Ivan Klobučarić, biskup Ivan Krstitelj Agatić, teolog i dekan teološkog fakulteta u Beču i Grazu Ivan Krstitelj Cortivo, priori Juraj i Ivan Krstitelj Gladić itd.

Upadljiva je suprotnost između važnosti toga mjesta u samom centru grada i neprepoznavanja njegove važnosti.

– U današnjem identitetu Rijeke i Riječana, barem sudeći po imenima ulica, ne postoji spomen na augustince i njihovu dugu prisutnost u središtu grada koja nadilazi četiri stoljeća. Tome je dokaz ploča s imenom Trga Ivana Klobučarića koja ne spominje da je taj kartograf bio augustinac. Slično tome i ploča s imenom Ulice Ivana Krstitelja Agatića propušta napomenuti da je i on bio pripadnik augustinskog samostana i potom biskup u Senju, ali svjedoči o neprihvatljivoj nekulturi tvorca ploče jer riječ Krstitelj stavlja kao nekakav pridjevak nakon prezimena ne znajući da je Ivan Krstitelj rašireno osobno ime. Nekada se po augustincima nazivao uspon iza apside crkve sv. Jeronima, odnosno iza današnje robne kuće Korzo.

Općenito bih rekao da me ne zadovoljava prisustvo riječkih povjesničara u promišljanju onoga što jest i onoga što čini identitet grada. Žao mi je da u postupak pripreme i samo odvijanje programa Europske prijestolnice kulture nisu uključeni riječki povjesničari u mjeri koja bi po mojem mišljenju bila potrebna. Neka mi bude dopušteno reći i to da se uspješnost povjesničara ne mjeri samo tiražom njegovih knjiga, već i odgovornošću prema zajednici i široj javnosti, kako u posredovanju prošlosti tako i u razumijevanju sadašnjosti.