Udomaćena riječka obitelj Orlando u Rijeci se tijekom 18. stoljeća istaknula velebnom novčanom donacijom za preuređenje gotičkog svetišta Zborne crkve (Assunte) i gradnju novog glavnog monumentalnog mramornog oltara.

Uz to, početkom 18. stoljeća pa sve do 1730-ih imali su jednu od najznačajnijih uloga u riječkoj trgovini i oni su zaslužni za početak riječko-ljubljanske kiparske poveznice, kaže Mario Pintarić, asistent na Odsjeku za povijest umjetnosti riječkog Filozofskog fakulteta. Uvodne su to riječi u predavanje o poveznicama između kiparstva Rijeke i Ljubljane u 18. stoljeću, a Pintarić će pojasniti kako je do njih došlo, kakvu je ulogu u tome imala obitelj Orlando, te jesu li se poveznice nastavile u kasnijim razdobljima.

Mario Pintarić, Foto: Privatna arhiva

Obitelj Orlando

– Obitelj Orlando ubrajala se u istaknute brodovlasnike i trgovce te su posjedovali velik broj zemljišta u Rijeci, ali i na području Kranjske, tako da su trgovačke, ali i privatne veze bile preduvjet budućih umjetničkih. Zbog poslovnih veza s Ljubljanom, car Karlo VI. dodijelio je obitelji 6. veljače 1715. grbovnicu kojom su Orlandovi postali kranjski plemići. U obitelji se posebno istaknuo Antonio Giacomo koji je u Rijeci vodio podružnicu Bečke Istočne Kompanije koja je bila zadužena za trgovinu sa Sicilijom. Njemu je u vođenju riječke filijale od 1719. do 1725. pomagao ljubljanski plemić i trgovac Francesco de Raigersfeldt.

Stoga su obojica često boravili u kranjskoj prijestolnici kako bi u ime Bečke Kompanije dogovarali određene poslove oko transporta raznovrsne robe u mnogobrojne unutrašnje dijelove Habsburške Monarhije, kaže Pintarić. Dodaje da možemo slobodno reći kako je upravo obitelj Orlando zaslužna što se u riječkoj Zbornoj crkvi susrećemo s, u to vrijeme, vodećim altaristom na području Kranjske, ljubljanskim altaristom Lukom Mislejom.

– U tome im je zasigurno mogao pomoći tadašnji rektor ljubljanskog isusovačkog kolegija Riječanin Zaharija Gladič, a koji je bio rodbinski povezan s obitelji. Stoga su Orlandovi prilikom podizanja novog glavnog mramornog oltara u Zbornoj crkvi angažirali upravo Misleja i time prekinuli dotadašnji kontinuitet naručivanja mramornih oltara kod goričkih ili gradišćanskih altarističkih radionica.

Kako je Mislej prvenstveno bio altarist, on je prilikom opremanja oltara mramornim skulpturama surađivao s venecijanskim kiparima. Tako je riječke kipove svetog Šimuna, svetog Antuna Padovanskog, svete Ane i svete Margarete, a koji ujedno predstavljaju i imenjake zaštitnike obitelji Orlando, naručio kod uglednog kipara Jacopa Contierija.

Veze između ljubljanskih i riječkih kipara nastavile su se u drugoj četvrtini 18. stoljeća kroz poznanstvo Francesca Robbe i Antonija Michelazzija, govori Pintarić, kao stručnjak za rad Antonija Michelazzija, svestranog baroknog umjetnika koji je svojim radom i djelovanjem obilježio umjetnost 18. stoljeća u Hrvatskoj.

Grb obitelji Orlando, Foto: OSTERREICHISCHES STAATSARCHIV

Poznanstvo Robbe i Michelazzija

– Oba kipara imala su vrlo sličan početak karijere. Tako se Venecijanac Francesco Robba nakon školovanja u rodnome gradu preselio u Ljubljanu i tamo otvorio radionicu. S druge strane, Antonio Michelazzi je kao mladi kipar došao je u Rijeku iz Gradisce d’Isonzo te ispred gradskih zidina 1733. otvorio kiparsku i altarističku »bottegu«, kaže Pintarić. O poznanstvu između dvojice majstora svjedoči arhivski zapis iz riječke bratovštine Gospe od Sedam Žalosti. Michelazzi je 1747. boravio u Ljubljani kako bi za bratovštinu naručio novu drvenu procesijsku skulpturu Bogorodice.

– Međutim, kada je kip dopremljen u Rijeku, članovi bratovštine bili su nezadovoljni izgledom skulpture i zbog toga su od Michelazzija tražili objašnjenje. Tada riječki kipar navodi kako je on naručio kip prema jasnim uputama gaštalda bratovštine i navodi kako njegove riječi može pismom potvrditi upravo kipar Francesco Robba koji mu je pomogao u traženju majstora. Također, Michelazzi je tijekom 1740-ih preuzeo velik broj narudžbi za klesanje oltara i kipova, a u tome su mu pomagali Robbini ljubljanski suradnici što svjedoči o jasnim vezama između dvaju glavnih protagonista barokne skulpture 18. stoljeća na istočnoj obali Jadrana te u Kranjskoj, zaključuje Mario Pintarić.

Antonio Michelazzi, anđeo, detalj, katedrala u Grazu, Foto: Mario Pintarić