Katolički red, koji je osnovao Ignacije Loyola još 1540. godine, isusovce, s punim pravom možemo nazvati pionirima visokoga obrazovanja, jer upravo oni su, stavljajući naglasak na intelektualni razvoj svojih članova i na promicanje obrazovanja među drugima, postavili temelje današnjega visokoga obrazovanja u Rijeci, no i u Hrvatskoj. Danas visoko obrazovanje u Rijeci bilježi 390 godina postojanja, a isusovci su, osim po obrazovanju, imali značajan utjecaj i na umjetničku baštinu u našemu gradu.

Svojim patronatom i podrškom umjetnicima isusovci su stvarali plodno tlo za razvoj umjetnosti u Rijeci te su tako pridonijeli bogatstvu kulturnog nasljeđa našega grada, a o značaju isusovaca za umjetničku baštinu u Rijeci za naš list govori dr. sc. Mario Pintarić s Odsjeka za povijest umjetnosti riječkoga Filozofskog fakulteta.

Mario Pintarić / Foto: M. GRACIN

Povlačeći paralelu nekad-danas, Pintarić se uvodno osvrnuo na medijske napise o velikim gužvama ispred policijske postaje, odnosno MUP-a te redovima nervoznih građana koji su se protezali i još uvijek se protežu sve do ulaza u Osnovnu školu »Nikola Tesla«, a kako ističe, slabo je znano da je napetost na istoj lokaciji bila prisutna i u drugoj polovini 17. stoljeća, no iz drugih razloga. Naime, tada su akteri bili, tumači, učenici i studenti koji su polagali ispite u prostorijama nekadašnjeg isusovačkog kolegija i seminara.

Čudotvorno raspelo

– Prvi isusovački redovnici u Rijeku dolaze 1627. godine na poziv gradskih vlasti koje su im istovremeno ustupile kuću za stanovanje, prostor za organiziranje gimnazijske nastave i crkvu svetog Roka za bogoslužje. Bez obzira na to poduzetni isusovci su od samih početaka prikupljali financijska sredstva za gradnju nove crkve te zgrade kolegija i seminara.

Cjelokupni proces iznenada je ubrzala grofica Ursula Thonahusen kad je riječkom kolegiju 1630. godine poklonila gospoštiju Kastav zajedno s Mošćenicama i Veprincem. Tri godine kasnije angažiran je arhitekt Giacomo Briano, koji je tada boravio u Trstu, da izradi nacrte buduće crkve i kolegija. Prvotno je bilo odlučeno da će se kompleks graditi u blizini Zborne crkve i Kosog tornja uz jugoistočni dio gradskih zidina, što bi danas bio prostor oko Jelačićevog trga, no pregledom tog terena ustanovilo se da je područje močvarno i neprikladno za gradnju monumentalnog zdanja, govori Pintarić.

Antonio Michelazzi, sveti Franjo Borgia, detalj, 1736., katedrala svetog Vida / M. PINTARIĆ

Nakon toga se, kaže, gradsko vijeće sastalo s isusovačkim predstavnicima, ne bi li se pokušao riješiti novonastali problem, pa je 1634. godine dogovoreno da će se isusovcima predati stara srednjovjekovna crkva svetog Vida u blizini nekadašnjeg kaštela i sjevernih gradskih vrata. Redovnicima je, ističe, bilo dopušteno srušiti staru crkvu i na tom prostoru sagraditi novu uz koju će podići zgradu kolegija, a kasnije, 1690-ih godina dovršiti i seminar.

– Gradske vlasti tražile su da buduća crkva i dalje bude posvećena svetom Vidu i otvorena narodu za čašćenje srednjovjekovnog Čudotvornog raspela. Temeljni kamen za novu crkvu konačno je položen 15. lipnja 1638. godine, uz medalju koju je darovao car Ferdinand III. Isusovci su ugovor za gradnju crkve sklopili s kamenoklesarom Francescom Olivierijem iz Ancone.

Nepoznati autor, sveti Ignacije Loyola, oko 1725., katedrala svetog Vida / Damir Tulić

Prva faza radova privedena je kraju 1657.godine, kad je crkva dobila privremeni drveni krov, a u kapele su postavljeni oltari svetog Ignacija Loyolskog i svetog Franje Ksaverskog. Crkvu i oltare posvetio je 1659. godine tadašnji senjski biskup Pietro Mariani, kaže Pintarić te dodaje kako je na konačan dovršetak crkve trebalo čekati sljedećih šezdeset i šest godina jer su tek 1725. godine sagrađene galerija i kupola pod vodstvom ljubljanskog arhitekta Carla Martinuzzija.

Riječka katedrala

Eksterijer svetog Vida, pojašnjava, sagrađen je od lokalnog sivkastog kamena te djeluje strogo i jednostavno, dok je s druge strane u unutrašnjosti naglašen monumentalan centralni oktogonalni prostor koji se arkadno rastvara prema nižim ovalnim kapelama. Njihove otvore, priča, obrubljuju pilastri i lukovi, ispred kojih su smješteni veliki masivni toskanski stupovi koji nose trabeaciju, a vidio ih je osobno car Karlo VI. 15. rujna 1728. godine prilikom posjeta Rijeci kad se, između ostalog, otišao i pokloniti Čudotvornom raspelu.

– Povijest riječke isusovačke zajednice završava 1773. godine kada je papa Klement XIV. ukinuo Družbu Isusovu. Stoga su crkva te zgrade kolegija i seminara 1826. godine predane gradskim vlastima. Naposljetku, od cjelokupnog kompleksa netaknuta je ostala samo crkva svetog Vida koja je 1925. godine postala riječkom katedralom. S druge strane dvokatni objekti seminara i kolegija su zbog izuzetno lošeg stanja srušeni između 1933. godine i 1935. godine, ističe Pintarić.

Bogata umjetnička baština

Isusovci su u našemu gradu, kaže, unaprijedili obrazovanje i kulturni život, no s njihovim dolaskom završava i srednjovjekovna umjetnička tradicija u Rijeci jer baš oni su započeli značajan proces barokizacije u riječkim crkvama krajem 17. i početkom 18. stoljeća kada se stari pozlaćeni drveni oltari zamjenjuju novima, puno raskošnijima, onim od skupocjenih mramora.

– Tako se monumentalan glavni oltar u svetom Vidu gradi od 1711. do 1717. godine, a isklesao ga je gorički majstor Pasquale Lazzarini, da bi se u središnju nišu postavilo dragocjeno Čudotvorno raspelo koje flankiraju mramorni kipovi svetog Vida i Modesta te anđeli koji u rukama drže Veronikin rubac i trnovu krunu. Isti je majstor, Lazzarini, podigao oltar svetog Ignacija Loyolskog 1725. godine, kao i onaj svetog Stanislava Koste i Alojzija Gonzage tri godine kasnije, na kojem se ističu dva unutrašnja tordirana stupa omotana lisnatom girlandom.

Johann Gerog Wolffinger, Kalež, detalj, 1717., katedrala svetog Vida / Foto: M. PINTARIĆ

Međutim, kvalitetom i monumentalnošću ističe se oltar svetog Franje Ksaverskog koji je naručio pićanski biskup Giorgio Francesco Saverio Marotti. Taj učeni prelat je ujedno i pomno odabrao ikonografski program oltara na kojem se nalaze mramorni kipovi svetog Franje Borgije i Franje Regisa. Pažnju plijeni i lik mrtvog Franje Ksaverskog koji je položen ispod menze oltara, ali i visoko postavljeni alegorijski kipovi Vjere i Milosrđa, tumači Pintarić te dodaje kako ih je izradio udomaćeni riječki kipar i altarist Antonio Michelazzi.

Osim oltara, isusovci su, naglašava, istovremeno naručivali i slikarska djela, kao i liturgijske predmete, od kojih se većina danas nalazi izvan konteksta na galeriji crkve, pa su kaleži, pokaznice ili svjećnjaci često stizali iz uglednih zlatarskih centara kao što su Augsburg, Beč, Graz ili Venecija.

– Potrebno je istaknuti da su neki predmeti bili darovani i od pobožnih plemića, građana ili pak bratovština. Jedan od njih je impresivna srebrna skulptura Gospe od Sedam Žalosti koju je naručila istoimena bratovština u 18. stoljeću. To umjetnički vrlo vrijedno djelo izradila je radionica poznatog augsburškog zlatara Johanna Davida Salera.

Na zidovima galerije nalaze se i slike različite umjetničke kvalitete, a od kojih je potrebno izdvojiti »Posljednju večeru« koju je izradio slikar iz Bergama djelatan u Veneciji, Christoforo Tasca, zaključuje Pintarić te napominje da ćemo 2027. godine proslaviti 400 godina od dolaska isusovaca u Rijeku, a s obzirom na tu važnu obljetnicu, nada se da će uskoro započeti interdisciplinarni projekt kojim bi se temeljito istražila i valorizirala bogata riječka isusovačka baština uz moto »Semper magis«.